Promišljajući o svijetu, filozofe je mučilo pitanje: "Zašto se sve mijenja?". Jedina stalnost koju je tako lako uočiti i oko nje se složiti je stalnost mijena. Platon ipak tvrdi da postoji nešto vječno i nepromjenjivo i tako uvodi u filozofiju pojam duhovnog svijeta, nečeg neizrecivog što je uzrok svakog postojanja. Ne ulazeći dublje u njegovu filozofiju, nameće se pitanje prepoznajemo li jednu, gotovo prikrivenu, ali neprekinutu nit vodilju koja se provlači kroz naš svagdašnji život?
Ta nit je uvijek napeta da bismo se poslije kojekakvih vrludanja lakše vratili. Kraja joj ne vidimo, ali kad se osvrnemo početak joj se da naslutiti. U sjećanju mi je ostao upečatljiv odgovor pape Benedikta XVI. na pitanje kako on prepoznaje Božje znakove i njegovu volju, na što je on odgovorio da je jednostavno otvoren Njegovoj milosti, prateći pritom znakove koje Bog uvijek daje, ali počesto nam se čini da nemaju smisla sve dok se ne osvrnemo i vidimo kako se polako slaže predivna slagalica u jedan smisleni odgovor.
Ne sjećam se kada sam dobila dar vjere, no ako se osvrnem vidim da je to jedna od stalnosti moga života, bez obzira na razdoblja kolebanja. Ne, to nisu bila razdoblja gašenja vjere. Sada vidim da se ona mijenjala, rasla i razvijala, što ne dovodi u pitanje njezinu stalnost i njezin put do osobne vjere. Dar, koji je napokon primljen od strane vlasnika i koji ne bi bio jedinstven da nije prošao i da i dalje ne prolazi sva svoja vrludanja.
Oko te niti, koja predstavlja moj životni poziv dan od Boga, vrte se i neke druge stalnosti, poput obitelji, prijatelja ili želje za određenim pozivom i lako ih je prepoznati. No, kako je lijepo kada ti Bog otkrije još jednu stalnost koja te prati i bez koje očito ne možeš ostvariti svoj životni smisao. U takvim situacijama obično kažemo: "O Bože, kako je malen ovaj svijet!"; "Ovo ne može biti slučajno!".
Na nedavnom hodočašću u predivnom Assisiju, poslije mnogo godina, opet sam shvatila da još uvijek moje stope vuče put sv. Franje, revolucionara i zanesenjaka koji je zapravo ludo zaljubljen u Boga u njegovo djelo stvaranja. Nije to bio plod susreta sa samim mjestom od kuda je sve krenulo ili s mistikom njegovog groba, posebno zbog toga što moj um uporno voli biti ispred osjećaja, nego s činjenicom da sam otkrila još jedan važan komad slagalice.
FRAMA je doživotno obilježila moj život. Mjesto je to na kojem su u punoj slobodi procvali svi talenti Framaša. Dati obećanje sv. Franji i njegovom pravilu predstavljalo je ne samo čast nego i ponovno otkrivanje sebe i drugoga kao Božjeg stvorenja koje je važno i ima svoje mjesto na sestri Zemljici koju žarko grije brat Sunce.
Kad te život odnese na neke druge obale nije lako otvoriti svoje srce nekoj novoj zajednici, ali je zato zajednica našla mene i to baš Franjevačka na obali lijepog splitskog mora. Više od 40 godina postojano djeluju. "I kod tebe je Franjo umiješao svoje "prste"!", rekao mi je nedavno mudri franjevac.
Okružena tom, sve bližom i posebnijom grupom ljudi i zadivljena snagom duha, žarom njihovog voditelja kojemu čak i ime, Gracijan, svjedoči o Franjinoj radosti, pogled mi je pao na grobove Franjine braće i učenika. Nije ih Franjo morao privući nekakvim zavodljivim programom niti mu je bila namjera okupiti naivne sljedbenike da bi time dokazao svijetu da nije sam u svojoj "ludosti" ili da bi ih mučio nekakvim nesnošljivim pravilima. Bernard, Petar, Egidije, Sabaton, Morik, Ivan, Filip i drugi, za Franju su bili čisti Božji dar, blagoslov i bogatstvo sa svim svojim slabostima i vrlinama.
Sto nas čeka na kraju niti? Sami Bog, jer on taj nosivi stup, a mi smo, poput Franinjih učenika, šačica ljudi koja jednostavno voli Boga svatko prema svojim vlastitim sposobnostima. Bog uvijek daje da vrijedno traje i stope da otkrije nam put.
Izvor: http://misija.slobodnadalmacija.hr