Posted by U vremenu u kojemu svijet sve više postoji na zaslonima, i svećeništvo se, htjeli mi to ili ne, počelo preseljavati u digitalni prostor. Društvene mreže postale su nova “župna dvorišta”, a objave svojevrsne propovijedi. No upravo tu, na toj granici između evangelizacije i samopromocije, rađa se jedan novi fenomen: digitalni svećenik – onaj koji neprestano govori o svemu što čini, bilježi svaki svoj korak i objavljuje gotovo svako dobro djelo koje učini. Na prvi pogled, sve to može izgledati korisno i čak pohvalno. Objave o katehezama, susretima mladih, propovijedima u drugim župama ili brojnim pastoralnim aktivnostima mogu inspirirati, motivirati i širiti dobro. Vjernici vide da se nešto događa, da župa živi, da svećenik radi. No, ispod te površine krije se suptilna, ali ozbiljna opasnost: pomak od služenja prema samoprezentaciji.
Jer svećeništvo po svojoj naravi nije poziv da se bude viđen, nego da se bude darovan. Nije poziv na stalno isticanje vlastitog rada, nego na tiho i vjerno vršenje poslanja. Kada svećenik počne osjećati potrebu da svaku aktivnost dokumentira i objavi, tada se postavlja pitanje: radi li to radi Boga i ljudi – ili radi dojma koji ostavlja?
Postoji duboka razlika između svjedočanstva i samoreklame. Svjedočanstvo proizlazi iz potrebe da se navijesti Krist, dok samoreklama proizlazi iz potrebe da se potvrdi vlastita vrijednost. Digitalni prostor lako zamagli tu razliku. Broj pregleda, lajkova i komentara može postati mjerilo uspjeha, a tada pastoralni rad polako, gotovo neprimjetno, prelazi u performans. Još je opasnija unutarnja dinamika koja se pritom razvija.
Svećenik koji stalno objavljuje može početi živjeti za objavu. Događaj više nije samo događaj – on postaje sadržaj. Susret s mladima više nije samo susret – on je prilika za fotografiju. Propovijed više nije samo riječ koja se daruje – nego i trenutak koji se bilježi i dijeli. U takvoj dinamici, postoji opasnost da se izgubi ono najbitnije: susret, prisutnost, dubina.
Isus u Evanđelju jasno upozorava: “Pazite da svoju pravednost ne činite pred ljudima da vas oni vide.” To ne znači da dobro treba skrivati, nego da ga ne treba pretvarati u sredstvo samopotvrde. Najveća djela u Crkvi često su bila ona koja nitko nije vidio: ispovijedi u tišini, razgovori u sakristiji, suze koje nitko nije zabilježio, molitve koje nitko nije prenio uživo.
Digitalni svećenik riskira da izgubi tu dimenziju skrivenosti. A upravo je skrivenost često prostor u kojem Bog najdublje djeluje. Kada sve postane vidljivo, mjerljivo i objavljeno, tada postoji opasnost da se izgubi prostor za otajstvo.
Naravno, ne treba demonizirati društvene mreže. One mogu biti snažno sredstvo evangelizacije. Problem nije u samom objavljivanju, nego u motivu i mjeri. Svećenik koji objavljuje iz želje da približi Krista – služi. Svećenik koji objavljuje da bi pokazao sebe – riskira da zamijeni uloge.
Možda je danas potrebna nova vrsta asketike: digitalna skrovitost. Sposobnost da se nešto učini, a da se ne objavi. Da se dobro djelo ostavi između Boga i čovjeka. Da se prihvati da vrijednost služenja ne ovisi o tome koliko je ljudi to vidjelo. Jer na kraju, kriterij svećeništva neće biti broj objava, nego dubina predanja. Ne broj gostovanja, nego vjernost u malim stvarima. Ne vidljivost, nego autentičnost. U svijetu koji neprestano traži da budemo viđeni, možda je najveća snaga svećenika upravo u tome da zna ostati skriven.
fra Filip Čogelja