Kategorija: Teologija i duhovnost

U članku se govori o novim načinima evangelizacije koji su sve popularniji i pristupačniji mlađoj populaciji.

Krist je ostao vjeran svom poslanju. Nije na nasilje odgovorio nasiljem. Sasvim se izručio ljudskoj zloći i pobijedio je. U njegovu slučaju smrt je naoko pobijedila a zapravo je bila pobijeđena. Uskrsnućem.

Autor u članku kritički promišlja o stanju u pastoralu župne zajednice i donosi i neke konkretne prijedloge, smjernice preobrazbe Crkve u sinodalnom duhu.

U 12. emisiji Jedno ti nedostaje portala Mreže riječi govori se o postu.

Ako je čovjek sposoban na ironijski odmak od stvarnosti, a još više od sebe samoga, osobito pred ogledalom, on je opušteniji, fleksibilniji, zdraviji čovjek.

Umjesto podizanja standarda i ulaganja u bolje uvjete života neke organizacije najčešće, a nekad i isključivo, novac ulažu u različite programe i inicijative koji u suštini imaju samo jedan cilj - smanjenje broja ljudi.

Demokracija, koja se inače hvali tolikim pravima, u slučaju legaliziranog pobačaja daje prednost pravu snage (jačega), a ne snazi prava da zaštiti nemoćnoga i time potkopava vlastite temelje.

U članku se promišlja o važnosti kateheze odraslih u sveukupnom poslanju Crkve te o načinima njezine preobrazbe osobito preko povećanja kvalitete kateheta.

Na duhovnoj obnovi za supružnike u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku, fra Ante Vučković održao je predavanje o Božjoj zamisli braka, o lošim i dobrim odnosima u braku, o pravim i krivim temeljima za brak, o tome kako muškarci traže poštovanje za ono što rade a žene pažnju za sebe i sl. 

Kod Platona i Cicerona čitao sam vrlo mudrih i divnih misli ali nikad nisam ni kod jednog pročitao: ‘Dođite k meni svi umorni i opterećeni', zapisao je sv. Augustin ističući Kristovu jedinstvenost.

Isus nije osudio bogatstvo već služenje bogatstvu umjesto Bogu. Ukazao je na to da novac i imetak mogu biti ozbiljne smetnje koje otežavaju put do Boga. No, bogatstvo također može biti i sredstvo služenja Bogu i bližnjemu.

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu započeo je u ponedjeljak, 30. rujna, na svetkovinu sv. Jeronima s novom akademskom godinom 2024./2025.

Novi načini govora o Bogu ne iscrpljuju se u komunikacijskim vještinama i suvremenim tehnološkim pomagalima već prvenstveno smjeraju na duhovnu i intelektualnu izgradnju evangelizatora ali i na što veće sudjelovanje svih vjernika u poslanju Crkve.

Vjerovati nipošto ne znači samo na intelektualan način prihvaćati Krista i njegov nauk. Vjerovati znači živjeti iz odnosa s njim; živjeti otvoren poticajima Duha Svetoga.

Ako želimo pobijediti neprijatelja, moramo upoznati njegovo oružje, prepoznati njegovu taktiku ratovanja i znati prikladno odgovoriti na nju. Nikako ne smijemo zaboraviti da je đavao inteligentnije biće od nas i da njegova borba redovito nije otvorena.

Blago čovjeku koji svoga bližnjega podnosi u njegovim slabostima onako kako bi želio da drugi njega podnose kad bi bio

Isus je svoje poslanje na zemlji izvršio i vratio se k Ocu. Uznesen je iz zemaljskog svijeta u nebeski svijet odakle je i došao. On na neki način spaja nebo i zemlju: u njemu je utjelovljeno nebo na zemlji i uzdignuta zemlja na nebu.

Time što 'napredni' ljudi odbacuju Boga ne postaju neovisni i slobodni, štoviše, tek onda postaju lovina različitih pseudobožanstava; tek onda su sposobni povjerovati u bilo što i svoj život oblikovati po kojekakvim kriterijima novih božanstava, kako im već egu odgovara.

Izloživši se zloći čovjeka i pobjedivši ju pružio nam je jedinstven primjer dobrote, nenasilja i predanosti Bogu, izvoru svega dobra. Usuđujem se reći da nikada u teoriji to ne bi mogao postići kako je to utjelovljenjem i životom, dakle, mukom, smrću i uskrsnućem postigao.

Koja je uloga Crkve u društvu? Treba li Crkva predvoditi ili slijediti društvo? O tim i drugim temama u emisiji Hrvatskog katoličkog radija govori fra Ivica Jurić, profesor pastoralne teologije u Splitu.

Upravo tako polazeći od obične svakodnevice, međuljudskih odnosa, ali i najdubljih težnji ljudskog srca moguće je uspješno govoriti o Bogu, svjedočiti njegovu prisutnost u svijetu, stvarati mrežu dobrih odnosa, ambijent u kojem će se evanđelje utjeloviti.

Crkva je događaj Duha Svetoga, koji je pravi protagonist Sinode. Duh Sveti ne poništava već usklađuje različitosti čineći od njih jednu simfoniju, simfoniju služenja u radosti poslanja. Sinodalnost, dakle, nije uvođenje demokracije u Crkvu, natjecanje za veći 'broj ruku' koje o svemu odlučuju, već slušanje drugih u otvorenosti Duhu Svetomu kako bismo kroz molitvu i dijalog došli do sve većeg suglasja u odlukama koje se tiču dobra svih vjernika.

Oprost je prema definiciji Katekizma Katoličke Crkve (KKC 1471) 'otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana u svetoj

Mržnja se na različite načine manifestira. Najčešće je dobro kamuflirana, a nekad je i nesvjesna. Prečesto se opravdava nekom kozmičkom pravdom / sudbinom ili jednakošću. Bilo kako bilo mržnja nepogrešivo urodi razornim posljedicama, za pojedinca ali i za društvo.

Iz jednog mita u kojem smo kroz znanost, koja kao samo što nije riješila sve naše probleme, bili proglašeni svemoćni, sad smo, čini se, upali u drugi mit o našoj bespomoćnosti pred ovim sve kompleksnijim svijetom.

Kada sa žalošću razmišljamo o zlu koje su činili drugi, ne smijemo zaboraviti da nositelj zla može biti i svatko od nas. Nitko od nas nije posve imun na zlo. I svako od nas može proizvoditi patnju drugima, počevši od članova vlastite obitelji pa nadalje. Možda je nekada mnogo lakše boriti se i pobijediti zlo koje dolazi izvana, nego li ono koje se nalazi u našoj nutrini.

Ništa nas ne čini sretnijima nego stav ljubavi prema svim ljudima, bili oni dobri ili zli. Život nije trgovina. Ljudima se ne pomaže da bi ih se kupilo, vezalo uz sebe i onda pobralo rezultate u kasnijim godinama. Ljubav se ne da ničim platiti.

Prenosimo u cijelosti prijevod pisma koje je Sveti Otac Franjo uputio svećenicima Rimske biskupije

Poniznost nije u tomu da loše mislimo o sebi nego da manje mislimo na sebe. Poniznost nije suprotnost samopouzdanju već egoizmu.

Lajtmotiv straha Božjega proteže se kroz cijeli Stari zavjet, no on ne označava strah od kazne ili odmazde zbog kršenja neke zapovijedi, nego strah od povređivanja voljene osobe.

Onaj tko živi s Crkvom u početku će biti nestrpljiv i nezadovoljan što ga ona uvijek odvraća od onoga što drugi žele. Vjernik će se čak osjećati zaostalim u odnosu na vladajuće mišljenje, koje je na prvi pogled uvijek suvremenije. No kad mu se skine povez s očiju, spoznat će kako Crkva one koji žive s njom uvijek oslobađa prokletstva vremena i vezuje ih za ono što je trajno.

Pravilo ne shvaća evanđelje kao uputu na koji način treba živjeti zavjete, nego, prije svega, kao obećanje koje treba osloboditi izvornu snagu i učinkovitost evanđelja, tako da ono na što evanđelje poziva nije samo napisano, nego se i živi.