Posted by U sklopu Jubileja svijeta obrazovanja, u ovoj godini Redovitog jubileja proslavili smo jedno uvrštenje u red crkvenih naučitelja. Na svetkovinu Svih svetih papa Lav XIV. uvrstio je u red crkvenih naučitelja engleskoga kardinala, obraćenika, teologa i filozofa Johna Henryja Newmana (1801. – 1890.) kojega je papa Lav XIII. imenovao kardinalom 1879. godine, Benedikt XVI. beatificirao, a papa Franjo 2019. godine kanonizirao, čime je postao 38. crkveni naučitelj u dvotisućljetnoj povijesti Crkve. Newman je prvi crkveni naučitelj koji kao teolog i znanstvenik pripada modernomu vremenu. Prije njega, posljednji teolog kojemu je Crkva dodijelila naslov crkvenoga naučitelja bio je R. Bellarmino (†1621.).
Taj naslov dodjeljuje se svetcima koji su dali osobit doprinos Crkvi svjedočanstvom svoga zapisanoga nauka, koji odiše univerzalnošću i teološkom dubinom, što se za Newmana može tvrditi s potpunim pravom i očitim dokazima. Njegova izrazito široka naobrazba te britka i prodorna misao, kao i svjedočenje o evanđelju koje je otjelovljivao otkrivaju kako je riječ o zaista velikom intelektualcu i teologu XIX. stoljeća koji je svojim eminentnim teološkim naukom utjecao na oblikovanje i promišljanje i danas aktualnih tema za život Crkve, kakve su npr. razvoj dogme i nauk o savjesti. Posebno je potonja tema odlično sredstvo kako bi se pomoglo živjeti kršćansku vjeru u kompleksnim kulturnim i religijski pluralnim ambijentima. Ovdje ćemo istaknuti jedan njegov učiteljski doprinos koji je i danas aktualan za život Crkve. Riječ je o važnosti osobnoga odnosa vjernika s Kristom koji pomaže razoružati razne razloge ravnodušnosti i nemoći.
Tijekom svoga života Newman – učitelj teorije i prakse odgoja, kako ga naziva papa Lav XIV. – bavio se pitanjem koji put vodi stvarnoj, a ne pojmovnoj, osobnoj, a ne hladnoj vjeri, odnosno kako egzistencijalno (Newman ne upotrebljava taj pojam) usvojiti ono što vjerujemo i tako se oduprijeti deklarativnoj vjeri. Prema novom crkvenom naučitelju, vjeru nije moguće svesti ni na zaključak razuma ni na puki subjektivni osjećaj. Taj suzaštitnik katoličkoga obrazovanja pokazao je kako su neodržive postavke racionalizma, sentimentalizma i liberalizma, koji sačinjavaju kontekst predominantnoga mišljenja njegova vremena, jer promašuju samu bit shvaćanja vjere. Ako se do vjere dolazi na temelju dokaza razuma, tada vjera nije ništa novo ni nečuveno.
Newman drži da se vjera uzdiže iznad tipa razuma kojim obično dohvaćamo stvari. Vjera se ne temelji na dokazima, nego na prethodnim razlozima. Ona se pouzdaje u pretpostavke. U tome je njezina posebnost. Time crkveni naučitelj ne dokida razumnost vjere, nego jednostavno želi nadići jednoznačni model razuma koji je prisutan u prirodno-znanstvenom području. Vjera i razum nisu međusobno suprotstavljeni, kako je isticao i Ivan Pavao II., nego je riječ o dvama različitim načinima razumijevanja stvarnosti. Objektu vjere nije moguće pristupiti evidencijalistički, kako to čini razum. Postoji model razuma koji se ne iscrpljuje u logičkim zaključivanjima, nego ide onkraj njih. Kao što se djelovanje savjesti može istražiti razumom, tako se i vjeru može spoznati te njezino djelovanje opravdati razumom.
Vjera je proces razuma u kojem se mnogi temelji argumentiranja, istraživanja i zaključivanja ne mogu pokazati jer, kako piše Newman, »puno se toga nalazi u osobini samoga uma, u njegovim općim vizijama stvari, u njegovu vrednovanju mogućeg i nemogućeg, u njegovim dojmovima o Božjoj volji i njegovim anticipacijama koje potječu od samih njegovih urođenih želja, koje se svijetu uvijek čine iracionalnima i prezrenima«. Tako shvaćenu vjeru Newman opisuje vrlo slikovito: »Um seže naprijed i nazad, izlazi iz sebe, napreduje poslovičnom brzinom, i to s istančanošću i svestranošću koja koči istraživanje. Prelazi s točke na točku osvajajući je naznačenu; drugu [osvaja] na temelju vjerojatnosti; kasnije služeći se udruživanjem; kasnije opet utječući se prihvaćenom zakonu; poslije sjećajući se svjedočanstva; povjeravajući se pobožnom dojmu i unutarnjem instinktu ili mračnom sjećanju; tako napreduje nalik na penjača po strmoj litici koji se brzim okom, okretnom rukom i sigurnim korakom uspinje a da sam ne zna kako; vlastitom darovitošću i vježbom, prije nego prema pravilima, i to tako da ne ostavlja traga za sobom, te tome ne može poučiti drugoga (...). Takav je uglavnom način na koji svi ljudi, bili nadareni ili nenadareni, općenito promišljaju – ne po pravilu, nego nutarnjom sposobnošću.«
Bitna lekcija o vjeri, koja trajno vrijedi i koju posreduje naš novi crkveni naučitelj, rasvjetljava nam kako je za spremnost na vjeru važna priprava srca jer se vjeri ne može pristupiti bez štovanja. Već ovdje upozorava na važnost osobnoga, intimnoga odnosa vjernika i Krista jer, paskalovski rečeno, srce ima razloge koje razum ne poznaje. Vanjski dokazi ne mogu nam pomoći dokazati zašto vjerujemo. Za Newmana su važnije prethodne mogućnosti (antecedent probability) od vanjskih dokaza na putu prema vjeri. Ono što nas čini otvorenima za mogućnost vjere nisu vanjski dokazi, nego čitav niz osobnih sklonosti, sve ono što spada u područje intuitivne logike, čitav čovjekov unutarnji predpojmovni svijet, uvjerenja, osjećaji, želje, težnje, ukusi, hod u polutami, ali ipak, hod koji nije bez smjera. Prethodne mogućnosti predstavljaju akumulaciju čovjekovih sveukupnih pokreta ili predrazumijevanja i očekivanja. Do vjere se dakle dolazi slijeganjem različitih motiva. Tako se vjera, kao osobni susret s Kristom, temelji na nizu motiva koji se slažu u određenu konvergentnu točku te zahvaljujući sposobnosti zaključnoga smisla (illative sense) dovode do stvarnoga (realnoga) pristanka na vjeru. Zaključni smisao jest sigurnost koju osoba posjeduje, ne na temelju vanjskih dokaza, nego snagom onoga što je ona u sebi i svojim okolnostima.
Za pristup vjeri nužna je otvorenost uma i raspoloživost za vjerovanje. Ako čovjek nije raspoloživ za vjerovanje, opovrgnut će i najjači dokaz. Drugim riječima, drama mogućnosti ili nemogućnosti za vjeru ne odigrava se negdje izvan nas, u vanjskim dokazima, nego u čovjekovoj egzistencijalnoj nutrini. Riječ je o onome što bismo danas mogli nazvati predpojmovnim područjem promišljanja. Drugim riječima, našim eksplicitnim vjerovanjima i promišljanjima o vjeri, uobličenima u pojmove, prethodi čitav niz temeljnih stavova. Čovjek vjeruje na temelju onih stavova koje ne može navesti te krajnje logički argumentirati, a koji su mu intrinzični. Ti temeljni stavovi uključuju čitav svijet pretpostavki, prethodnih prosudbi koje su u čovjeku, a koje nisu razvijene u opće pojmove. Ovdje nas Newman, slučajno ili ne, vraća snazi intuicije na putu spoznavanja ne samo u životu nego i u teologiji koja produbljuje vjeru.
Novi crkveni naučitelj pokazao je u svojim djelima da se vjeru ne može shvatiti kao umnu ili teorijsku prihvatljivost Božje opstojnosti. Vjera je nešto mnogo stvarnije. Vjera pripada području stvarnoga ili realnoga pristanka. Takav pristanak, za razliku od pojmovnoga, podrazumijeva krajnje osobni stav i upletenost čitave egzistencije. Pri tome dolazimo do vjere shvaćene u egzistencijalnom ključu koja je sposobna preobraziti i mijenjati čovjekovu egzistenciju. U Newmanovoj terminologiji pojmovni se pristanak odnosi na razumske činove kojima um motri vlastite kreacije, dok je stvarni pristanak povezan s onim što je osobno te pripravlja put djelovanju i oblikovanju karaktera. Kod pojmovnih pristanaka nema osobnoga stava. Stvarni pristanak traži uplitanje čitave osobe. Ta dva pristanka, dakako, ne treba shvaćati kao antagonizam, nego kao komplementarnost koja vodi obraćenju pojmovnoga u stvarni pristanak. Tako se, ako smijemo dodati, dogodilo i s njegovim obraćenjem, koje nije tek obraćenje iz jedne u drugu Crkvu, nego u Crkvu kao takvu.
Razlikovni kriterij tih dvaju pristanaka, o kojima govori naš crkveni naučitelj, jest imaginacija, kao sposobnost opažanja i izazivanja slikovitoga dojma. Newmanu pripadaju velike zasluge u naglašavanju važnosti imaginacije za vjeru. Prema njemu, stvarni pristanak uključuje slike, a ne (krute i apstraktne) pojmove. Za njega imaginacija, iako može biti i negativna, ima izrazito pozitivnu ulogu u vjeri. Ona je intenzivirajuća i ujedinjujuća sposobnost koja nas čini sposobnima dati stvaran i energičan pristanak uz vjeru. Pomoću nje, a ne pomoću pojmova, možemo prispjeti obraćenju. Imaginacija intenzivira čin pristanka uz vjeru, jer nas uvodi da pristanemo uz ono što vidimo kao uz stvarnost koja je pred našim očima. Upravo se to dogodilo onima koji su slušali apostolsko propovijedanje o Kristu. Oni nisu osobno poznavali Krista, ali zahvaljujući slikama koje su se utisnule u njihov um po riječima apostola obratili su se i vjerovali kao da su ga vidjeli. Imaginacija ima ulogu u činjenju Boga stvarno, a ne pojmovno, prisutnim u životu vjernika. Ona oživljava čovjekovu nutrinu. U korist imaginacije, Newman tvrdi kako čovjek nije samo životinja (animale) koja misli, nego životinja koja vidi, osjeća, motri, djeluje i koja ima sposobnost zaključivanja ne samo na temelju dokaza nego i zahvaljujući imaginaciji te na temelju prethodnih mogućnosti.
Ta Newmanova promišljanja i danas mogu poslužiti kao, takoreći, purifikatorij vjernikova odnosa s Kristom koji, po elementima koje smo spomenuli, mora postati živ, osoban, intiman, utjelovljen, egzistencijalan, a ne pojmovan, neosoban, deklarativan i hladan. Takav odnos s Kristom postaje snaga koja je u stanju rasvijetliti čovjeka tako da otkrije kako njegov život, njegovo zvanje i poslanje imaju smisla jer služe nečemu većemu od njega samoga.
Hrvoje Kalem
Diacovensia 33(2025.) 4, 1-4.
Foto: Saint John Henry Newman | Sir John Everett Millais