Posted by Postoji jedan ekonomski zakon koji vrijedi daleko izvan ekonomije. Kada novca ima previše onda svaka novčanica vrijedi manje. Ne zato što se novac promijenio. Nego zato što je izgubio ono što ga čini novcem — pokriće. Isti zakon, bojim se, vrijedi za emocije u suvremenoj duhovnosti. Izgradili smo duhovnu kulturu u kojoj je svaka duhovna obnova obraćenička, svako slavlje neponovljivo iskustvo, svaka molitvena skupina susret koji mijenja život, svaki propovjednik čovjek koji govori ravno u srce.
Izgradili smo rječnik superlativa koji se troši s takvom brzinom da je ostao bez sadržaja. Transformacija se događa svaki vikend. A ponedjeljak ostaje isti.
Nitko nije donio odluku da emociju postavi na tron duhovnosti. To se nije dogodilo na nekom koncilu ni u nekoj teološkoj školi. Dogodilo se polako, osmozom, u trenutku kada je kultura oko nas, terapeutska, senzacionalistička, opsjednuta doživljajem, počela oblikovati i jezik i očekivanja vjere. I koji je rezultat? Bog psihoterapeut, ili nekakav obični psiholog. Bog čija se prisutnost mjeri ugodnošću osjećaja u prsima i količinom suza na događajima. A poruka je: “Voljen si, osjeti to”.
Sve to je istinito. I sve to je pola istine. Pola istine koja, kada se proglasi cijelom, postaje sofisticirana laž. Jer klasična duhovnost koju su izgradili Augustin, Toma Akvinski, Ivan od Križa, Tereza Avilska, Franjo Asiški, Ignacije Loyolski nije poznavala doživljajni vrhunac kao kriterij duhovnog rasta. Poznavala je nešto puno manje fotografirano i puno manje pogodno za društvene mreže. Poznavala je volju. Ne volju kao osjećaj odlučnosti koji se javlja uz dobru glazbu i nestaje do ponedjeljka ujutro. Nego volju kao ontološku sposobnost biranja dobra neovisno o emocionalnom stanju.
Volju koja ljubi kada ljubav ne producira nikakve ugodne osjećaje. Koja moli kada molitva izgleda kao razgovor sa zidom. Koja ostaje vjerna kada nema apsolutno nijednog emocionalnog razloga za vjernost. Tu volju klasična katolička tradicija nazivala je vrlinom. A vrlina, lat. virtus, dolazi od vir, što znači čovjek. Jer vrlina je ono što od čovjeka pravi čovjeka. Stečena, vježbana, strpljivo izgrađivana sposobnost da budeš dobar i kada ti nije do toga. Osobito, kada ti nije do toga.
Ivan od Križa nije pisao o toplini susreta s Bogom. Pisao je o tamnoj noći duše, stanju u kojemu nema ni glazbe ni suza ni svjedočanstva. U kojemu su osjećaji mrtvi, molitva suha, nebo zatvoreno i Bog naizgled odsutan.
U kojemu ostaje samo gola, disciplinirana, ponekad iscrpljena volja koja nastavlja birati, bez nagrade, bez potvrde, bez emocionalnog povrata. I upravo tamo, kaže Ivan od Križa, događa se najdublji duhovni rast. U tišini koja ne nudi ništa ugodno. Tu dijagnozu suvremena masovna duhovnost nije odbacila frontalno. Učinila je nešto suptilnije i opasnije. Proglasila ju je negativnom duhovnošću koju treba izliječiti boljom duhovnom obnovom, intenzivnijom molitvenom skupinom i glasnijom glazbom koja će konačno prodrijeti kroz zid i producirati osjećaj kojim se dokazuje da Bog ipak jest. Tamna noć duše postala je duhovna dijagnoza koju treba liječiti. A ne škola u kojoj se raste.
Nisam protiv emocija u vjeri. To bi bila jednako velika greška u suprotnom smjeru. Emocije su dio čovjeka i dio molitve. Suza pred oltarom nije laž. Radost na slavlju nije prijevara. Glazba koja podiže srce nije manipulacija. Ali emocija je pratnja. Nije sadržaj. Pratnja koja dolazi i odlazi, koja ovisi o stotinu faktora, koja je jednako moguća na duhovnom slavlju i na dobrom koncertu i pred umiruće lijepim zalaskom sunca. Emocija koja se proglasi duhovnošću postaje duhovna kozmetika. Mijenja izgled. Ne mijenja lice.
Pravo pitanje nije što osjećam za vrijeme molitve? Pravo pitanje je što biram kada ne osjećam ništa? Biram li i onda molitvu, dobra djela, lijepu riječ? Jer u tom biranju, tihom, nevidljivom, nenarativnom, sasvim nepogodnom za svjedočanstvo, odvija se ono od čega se zapravo gradi duhovni život.
Ne u suzama na duhovnoj obnovi. Nego, u strpljivosti prema osobi koju ne podnosiš. U šutnji kada bi govor i vika bili lakši. U vjernosti svojim obećanjima koja više ne proizvode lijepe osjećaje, nego koja te dugoročno čine boljom osobom i osobom koja slijedi ispravan put. U svim tim malim, dosadnim, nefotogeničnim trenucima koji se ne dijele na društvenim mrežama jer nemaju dramaturški diskurs i jer nitko ne plješće. Bog nije terapija. On je transformacija. A transformacija, od koje nijedan svetac nije bio pošteđen, nikada nije bila ugodna.
fra Filip Čogelja