Posted by Tko ti može više dati, sluga ili Gospodar?
Ovo pitanje nije trgovačko, nego pitanje smisla, onoga što se javlja u svakome čovjeku, ali ga nekada jednostavno zanemarimo ili nas život toliko izmori da ga zaboravimo tražiti i željeti. Sjećam se jednoga intervjua patera Ike Mandurića u kojemu govori kako je pravi kršćanin jako zahtjevan jer želi sve: želi život, želi se dati do kraja i ispuniti najdublju čežnju svojega srca. Gore postavljeno pitanje bilo je upućeno svetom Franji, a nametnulo se i meni u određenome periodu života.
Odrastao sam u čestitoj obitelji u kojoj se radilo, išli smo na misu i molili zajedno krunicu. Roditelji su mi dali dobre temelje na kojima sam poslije mogao graditi kada su se urušili moji loši projekti. Još kao adolescent tražio sam pažnju, htio se dokazati, druge impresionirati, očekujući priznanje i odobravanje. U srednjoj školi sam, želeći biti prihvaćen u društvu, činio štetu i sebi i drugima, mnoge povrijedio, roditelje osramotio. Nakon srednje škole, s 19 godina otišao sam u Njemačku i tamo nastavio još intenzivnije s raskalašenim životom. Zapravo sam nastavio potragu za najvećim Blagom, ali na krivome mjestu. Uvijek sam odlazio prazan i neispunjen. Konačno, umoran od traženja, pao sam na koljena i zavapio: „Bože, pomozi mi!”
Bila je to moja prva osobna molitva, bio je to krik srca, više nego riječ, krik na koji se Gospodin ne oglušuje. Počeo sam se mijenjati, češće moliti, savjest mi je proradila, ali još uvijek sam sjedio na dvije stolice. Prošlo je možda godinu i pol dana do moje prve temeljite ispovijedi. Želio sam novi život. Osjećao sam se prevareno jer sam išao za onim što svijet nudi kao recept za sreću: novac, ugled, uspjeh, provodi… Na kraju te odbaci i ostavi samoga. Tražio sam, molio, borio se protiv grešnih navika i tako me Gospodin doveo na jednu duhovnu obnovu koja mi je definitivno promijenila život. Bilo je to 2016., u svetoj godini Božjeg milosrđa. Sjećam se samo da je tema bila Euharistija te da sam tih dana krenuo drugim smjerom u život. I to mi je dosta.
Konačno sam prodisao punim plućima. Bio je to novi život, uskrsnuće i novi početak na jedan skroz drukčiji način. Što mi je bilo slatko, postalo mi je gorko, a što je bilo gorko, postalo mi je slatko. Nisam više bio centar svijeta, nego sam počeo i druge primjećivati. Imao sam veliku potrebu pomoći potrebitima. Tako sam išao i na kolodvor u Frankfurtu dijeliti hranu ljudima od kojih svi okreću glavu. Oni su mi se uvlačili u srce, htio sam im biti blizu. Sada vidim da me je Gospodin već tada pozivao u Red Manje braće, da sam htio biti s gubavcima današnjega vremena, a da toga nisam bio ni svjestan. Unatoč svemu, u meni su ostali tragovi staroga života koje je trebalo iščupati iz korijena te je dugo vremena prošlo dok sam svim srcem zagrlio od Boga darovan novi život. Ta borba u meni još uvijek traje i zahvalan sam na njoj jer mi pomaže biti budnim.
Gospodin nam želi dati sve, on daje sve, daje nam cijeloga sebe. Ali i od nas traži sve – ne polovičnost, nego cijeloga čovjeka. Ali često to darivanje bude u jednome smjeru. Niti ne znamo što Bog želi za nas, a rijetko ga i pitamo za njegovu volju. No, smisao ljudskoga života i ispunjenje naših najdubljih čežnji krije se upravo u življenju onoga što Bog traži od nas jer ta čežnja u nama jest od njega pa je samo on može i ispuniti.
Nakon te prve temeljite ispovijedi Isus mi je u srce stavio želju za svećeničkim pozivom. Vjerujem da ga je samo probudio, da sam to mogao prepoznati tek onda kada su mi pale sve ljuske i kraste grijeha s duše. Od silne slobode koju sam doživio u ispovijedi, kao da su pukli lanci koji su stiskali moju dušu; divio sam se čudu da Bog čini preko čovjeka ono što sam čovjek nije u mogućnosti. Poželio sam i ja biti kanal Božje milosti, da drugima donosim slobodu, da im skidam okove grijeha u ispovijedi. I to nije bilo samo puko promišljanje, nego duboka želja duše koju tada nisam razumio, a koje sam se čak i plašio.
U to vrijeme povezao sam se sa zajednicom u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Offenbachu, gdje sam živio od 2015. do odlaska u samostan 2020. godine. Imao sam snažan nutarnji poticaj na služenje te sam se prvo uključio u zbor mladih, pa onda i u druge aktivnosti zajednice. Moj molitveni život produbio se i postalo mi je jasno da bez Isusa ne mogu ništa. Spoznaja da sam pozvan na svećeništvo bivala je sve jača, a ja sam je sve više odbijao. Gotovo da sam uvjerio sam sebe kako se trebam posvetiti u bračnom pozivu uz ženu i djecu. U dubini duše znao sam da je za mene posvećeni život, ali nisam mogao ostaviti pomisao na ugodu i ljepotu bračnog života. Razmišljao sam o služenju i razdavanju sebe u obitelji, ali je u temelju bila sebičnost. Počeo sam lijepu priču s obiteljskim poslom, upoznao divnu djevojku s kojom sam živio čistoću, skupa smo molili i tako sam išao k ženidbi. Sve je bilo lijepo zamišljeno, ali to nije Božje za mene te stoga ne može ni donijeti dobre plodove. Premda nesretan, nisam napuštao svoj plan. Išao sam do te mjere da sam namjerno zapuštao molitvu zato što mi je u stanju milosti bila jasnija Božja volja. Opet kad bih poželio mir, odlazio sam u samoću moliti i provoditi vrijeme s Bogom. I to dvoje se međusobno kosilo u meni: Božji poziv da se Njemu predam u posvećenom životu i, s druge strane, moja "sebična" želja da se ostvarim u obiteljskome pozivu.
Kada mi je Gospodin dao milost da se djevojka i ja raziđemo, opet sam bio slobodan, ali sada je ta sloboda bila bez rezervnih opcija i želje za ostvarenjem. Dolazio sam mu sa molitvom da mi pokaže što želi od mene jer nisam više mogao ni želio živjeti podijeljenost u sebi. Ubrzo mi je providio jednoga svećenika, mojega brata franjevca s kojim sam razgovarao vrlo kratko, ali mi je taj razgovor donio toliku jasnoću da sam iste večeri poslao e-mail s upitom da me prime u Red Manje braće. Nakon iskustva u samostanu u Imotskom, znao sam da je to mjesto za mene. Dao sam otkaz na poslu, odjavio što sam trebao, riješio dokumentaciju i došao u Imotski živjeti, ja, koji sam za Imotski čuo tek u medijima, koji sam odrastao u selu Matići kod Orašja, u Bosanskoj Posavini. I eto me sada u Splitu nakon pet godina života u samostanu. Upisao sam četvrtu godinu fakulteta i idem naprijed uz Božju pomoć.
Molim Isusa za ljubav prema Njemu i njegovoj svetoj volji, da naučim sve prihvatiti iz njegove ruke. Htio sam grliti ženu i djecu koju mi Bog podari, a on mi je dao da grlim cijeli svijet, sve potrebite, napuštene, usamljene, izgubljene, svu njegovu djecu. Tražio sam od njegovih slugu, njegovih stvorenja nešto što sam ja zamislio, a On, Gospodar svega stvorenoga, dao mi je što nisam mogao ni zamisliti. I ovo je svjedočanstvo o tome kako me je Bog privukao sebi, spasio me i darovao mi novi život te kako sam došao u samostan. Ali tu priča ne završava. I dalje sam slab, borim se sa samim sobom i ispovijedam se često jer sam i ja u potrebi, a Gospodin je blag i milosrdan te ima strpljenja sa mnom.
Isusu Kristu neka je slava i hvala za sve!
fra Daniel Živković