Posted by Boli koje sam nanosio drugima
nisu bile porođajne.
Bile su besplodne.
I nepotrebne.
Kada se jave,
ćutim nemoć.
Sve je tako daleko
u magli sjećanja,
u vremenu koje se ne vraća.
I kada bih mogao,
ja više ne bih znao
zatražiti oprost.
Jer više ne znam
kome sve,
kako, čime
i zašto sam
nanosio bol.
Neznanje?
Strahovi?
Osjećaj prava?
Obrana?
Nezrezlost?
Uzvraćanje istom mjerom?
Moguće.
A možda i još ponešto.
Sve blijedi.
Samo ćutim težinu
nanesene boli.
Iscijeli Ti što sam ja povrijedio.
Kad usnem
i Ti me probudiš s druge strane,
pokaži mi sve rane koje sam
ikada ikome nanio
i kako si ih Ti vidao.
Dopusti potom
da svojim usnama
dotaknem svaki ožiljak.
fra Ante Vučković