Posted by Dok su se učenici, svi još u strahu od Židova, skrivali iza debelih zidova, dođe Isus među njih, pozdravi ih i pokaza im svoje ruke i bok. Ohrabri ih i utješi te se oni veoma obradovaše vidjevši Gospodina. O kolike li radosti! Kolikog li oduševljenja zbog susreta s Gospodinom, susreta koji oslobađa od straha, otvara obzorje i priprema za poslanje. Poslanje se samo na prvu čini jednostavnim, ali zasigurno nije tako bilo. Štoviše, bilo je jako zahtjevno. I jako opasno. Nema nikakve dvojbe da su se učenici zapitali u sebi: “A kamo da idemo? Što ćemo govoriti? Tko će nam vjerovati? Hoće li i nas ubiti?“ Neki su se jamačno sjetili Isusovih riječi u kojima navješćuje progone: „Šaljem vas kao ovce među vukove. Progonit će vas (...) i predavati sudovima, bičevat će vas po svojim sinagogama“ (Mt 10, 16-23). Svakako bilo je puno razloga za oprez, pa i za strah.
S druge strane, zacijelo se netko od učenika sjetio i Isusovih ohrabrenja u kojima je govorio kako ih neće ostaviti same kao siročad, već će moliti Oca koji će im poslati drugog Branitelja, Duha istine koji će ostati s njima zauvijek i koji će ih voditi u istini (Iv 14,16-19). Duh Sveti će ih braniti u progonima: „Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!“ (Mt 10, 19-20).
I upravo se to obećanje dara Duha Svetoga, koji je zajedništvo Oca i Sina, ispunilo na Pedesetnicu kad je Isus okupio učenike, ohrabrio ih za poslanje te dahnuo u njih rekavši: „Primite Duha Svetoga“ (Iv 20,23). Dar Duha Svetoga prvi je dar uskrslog Krista.
Bilo kako bilo jedno je nedvojbeno: apostoli su se bojali i njihov strah bio je sasvim opravdan. Osim toga, svatko od njih dobro je znao da je Isusov pothvat nezamisliv ako računaju samo sa svojim ljudskim snagama. Naime, dobro su iskusili vlastita ograničenja. Sjećanje kako su ostavili Isusa gotovo samog još je bilo jako snažno. K tomu nikoga nije trebalo podsjećati na činjenicu da je jedan od njih izdao, a drugi zanijekao Učitelja tri puta. Strah je dakle, bio i posljedica poniznosti, svijesti da su tako maleni i da bez Isusa i njegova Duha ne mogu ništa učiniti.
Crkva sakrament jedinstva s Bogom i ljudima
I došla je Pedesetnica: učenici su primili dar Duha Svetoga koji ih je ispunio jedinstvom i odvažnošću. Primanje Duha Svetoga direktno je vezano uz poslanje: širenje radosne vijesti o Isusu, Spasitelju svijeta. Duh Sveti učvršćuje jedinstvo i osposobljuje za poslanje. Sjetimo se Babilonske kule koja simbolizira lažno jedinstvo bez Boga; oholost koja je kažnjena podijeljenošću jezika, međusobnim nerazumijevanjem. Pedesetnica je suprotnost Babilonskoj kuli. Duh Sveti na Pedesetnici obnavlja zajedništvo s Bogom i ozdravlja zajedništvo među ljudima. Zajedništvo koje je bilo narušeno ohološću sada se pokazuje u poniznosti i slozi; jedinstvu u različitosti jezika i naroda, gdje Crkva postaje sakrament pomirenja u razdijeljenom svijetu.
Ukratko, povijest nas uči da se odbacivanje Boga brzo pretvaralo i u odbacivanje čovjeka. S druge strane, jedinstvo s Bogom bilo je jamac zajedništva među narodima.
Omogućavanje odnosa s Bogom i međusobno zbližavanje narodā zadaća je Crkve, rođene na Pedesetnicu. Ona je, kako nas Drugi vat. sabor uči, sakrament, znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda (LG 1).
Duh koji preobražava
S darom Duha započinje javno djelovanje učenika. Petar, koji je tri puta zatajio Gospodina, odjednom hrabro govori javno na trgu: „Isus, koga ste vi razapeli, uskrsnuo je! U nikom drugom nema spasenja“ (Dj 2,23-24). Započinje istovremeno i vrijeme mučeništva. Je li to vrijeme završeno? Odnosno, je smo li se umorili i odustali od navještaja Gospodina i njegova evanđelja? Je smo li odustali od Duha Svetoga i uzdamo se samo u svoje sposobnosti? Poučno je još jednom se sjetiti Kristovih riječi: „Šaljem vas kao ovce među vukove“. Jako je zanimljivo da Krist ne traži od svojih učenika posebne sposobnosti i vještine da se znaju uspješno obračunati s vukovima. Mi, ističe u jednoj katehezi papa Franjo, razmišljamo o tome kako postati učeni, brojni i prestižni i svijet će nas kao tada slušati i poštovati.
Ali Gospodin ne traži da budemo poštovani, moćni i uvaženi, već skromni, dobri i nevini kao janjci, spremni na svaku žrtvu. Samo takve će nas prepoznati i zaštititi od različitih vukova.
O tomu poučno govori i jedan crkveni otac: “Dok smo janjci, pobjeđivat ćemo (…) ali ako postanemo vukovi, bit ćemo poraženi, jer ćemo biti lišeni pomoći Pastira. On ne pase vukove, nego janjce” (sv. Ivan Zlatousti).
Također je znakovito, što se tiče vještina i sredstava koje „moramo“ posjedovati kako bi bili „uspješni“ evangelizatori, ono što Isus o tomu savjetuje. Naime, umjesto da sugerira što je sve potrebno za poslanje, Krist ističe ono što je suvišno i čega se treba odreći jer otežava poslanje: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa“ (Mk 6, 8-10). Ukratko, ne treba se oslanjati samo na svoje sposobnosti i materijalne sigurnosti, već se otvoriti Duhu Božjemu, lišiti se suvišnoga te hrliti k ljudima našeg vremena oslobođeni svjetovnosti.
Ljudi su zasićeni svjetovnim i trebaju duhovno. Ne trebaju Crkvu koja imitira, već koja preobražava i predvodi društvo. Crkvu koja nudi duhovno iskustvo, uvodi ljude u osobni odnos s Bogom i međusobno ih zbližava.
Crkvu kao nositeljicu nade. Ne nade koja je jamstvo za sreću i ovozemaljski uspjeh. Ne čak ni nadu kao uvjerenje da će se nešto dobro završiti, već nadu kao sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će završiti (Vaclav Havel). Nadu koja proširuje obzorje ovozemaljskog i otvara srce za vječnost. Ta Nada, koju Duh Sveti preko njemu otvorenih vjernika donosi, umornom Zapadu je sve potrebnija.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo