Posted by Međunarodna teološka komisija objavila je dokument »Quo vadis, humanitas – Kamo ideš, čovječanstvo?«
»Utjecaj antropološke transformacije povezane sa znanstvenim i tehnološkim razvojem već ostavlja tragove u društvenom imaginariju masovne kulture, no svoj najsnažniji izričaj doseže u pokretima transhumanizma i posthumanizma. Proučavanje mitova koje je stvorila masovna kultura glede budućnosti čovječanstva (znanstvena fantastika, distopije) i kritička analiza temeljnih načela pokreta transhumanizma i posthumanizma očituju značenje i doseg antropoloških promjena koje su već na djelu.« Navedena je rečenica preuzeta iz dokumenta Međunarodne teološke komisije (MTK) vrlo sugestivna naslova »Quo vadis, humanitas? – Kamo ideš, čovječanstvo?«. Iz samoga dokumenta doznaje se da je konačno zeleno svjetlo za objavljivanje, nakon što je dobio odobrenje pape Lava XIV., dao kardinal Victor Manuel Fernández koji je po samoj službi pročelnika Dikasterija za nauk vjere ujedno predsjednik MTK-a. Dokument »Quo vadis, humanitas« objavljen je 4. ožujka.
Ponuda kršćanskoga viđenja čovjeka
Podnaslov dokumenta, »Misliti kršćansku antropologiju pred nekim scenarijima glede budućnosti ljudskoga«, daje na znanje da je suštinski riječ o teološkom tekstu, no daleko od toga da se dokument obraća samo vjernicima. Kombinirajući univerzalni govor, poglavito o ljudskoj naravi i ljudskoj osobi, s govorom vjere u strogom smislu riječi, dokument nudi kršćansko viđenje čovjeka i stvarnosti kao poticaj na razmišljanje svima. To implicitno i sam kaže pozivajući, prije samoga zaključka, na interdisciplinarni dijalog o pitanjima koja se tiču apsolutno svih. »Cilj je razviti, polazeći od razmjena koji su već u tijeku, nove modalitete misli i djelovanja, interdisciplinarne i transdisciplinarne. Na taj će se način teološka antropologija moći pretočiti u proživljena i konkretna iskustva. (…) Suradnja mora biti kadra tumačiti neiscrpno ljudsko iskustvo u svjetlu dobroga plana Boga Oca«, kaže se u dokumentu.
Što su transhumanizam i posthumanizam
Dokument opisuje transhumanizam i postuhumanizam. »Transhumanizam je filozofski pokret koji djeluje s uvjerenjem da ljudsko biće može i mora uložiti resurse znanosti i tehnologije da bi se nadišle fizičke i biološke granice ljudskoga stanja, posebno starost, pa čak i smrt, oblikujući vlastitu evoluciju i maksimizirajući vlastiti potencijal do te mjere da ponovno projektira ljudsko biće kako bi bilo prikladno krenuti onkraj. (…) Transhumanizam zamišlja budućnost u kojoj će ljudska bića usavršiti sadašnji biološki oblik koji je određen ljudskom naravi, kako bi išao za ciljem individualne besmrtnosti podupirane tehnologijom. U utopijskom dosegu njegova traženja imanentne besmrtnosti transhumanizam se može tumačiti kao egzistencijalni izričaj pretenzije koja je istodobno i naivna i prepotentna«, kaže dokument.
»Snovi transhumanizma i posthumanizma žele pojednostavniti napetosti koje prožimaju ljudsko iskustvo. No taj se projekt, kad se dobro razmotri, pokazuje dehumanizirajućim«, kaže dokument
Posthumanizam se suštinski razlikuje od transhumanizma, iako ih mnogi poistovjećuju. »Posthumanizam, shvaćen u strogom smislu riječi, kritizira tradicionalni humanizam, dovodeći u pitanje posebnost ljudskih bića i postojanje ‘ljudske forme’ koja bi kao takva zaslužila da je se čuva jer je nositeljica univerzalno važećeg značenja. Stoga on uzvisuje ‘hibrid’ (‘cyborg’) do te mjere da dekonstruira ljudski subjekt čineći granicu između ljudskoga i stroja posve fluidnom te odbacujući antropocentrizam koji je i dalje obilježje transhumanizma. U konačnici se posthumanizam u strogom smislu riječi može shvatiti kao egzistencijalni izričaj bijega od stvarnosti koji polazi od korjenitoga obezvrjeđivanja ljudskoga«, kaže dokument.
U Kristu je čovječanstvo »potvrđeno, spašeno i uzdignuto«
Najbolji sažetak odgovora na spomenute izazove nalazi se na početku završnoga četvrtoga poglavlja dokumenta, pod znakovitim naslovom »Potvrđeno, spašeno i uzdignuto čovještvo«. »Ono za čim ljudska obitelj ima potrebu, a u njoj i svaka osoba koja traži svoj pravi identitet, nije evolutivni skok kojim bi nadišla sadašnje stanje, nego spasenjski odnos koji avanturu da u punini postanemo ono što jesmo čini smislenom i lijepom. U tom smislu govorimo o spašenom čovještvu, to jest onom koje biva poštovano kao Božji dar, a ne zamijenjeno. Spasenje u Kristu je ‘potpuno nadilaženje’, u smislu da ono ostvaruje proces uzdizanja, pročišćenja i novoga stvaranja ljudskoga. Nije dakle prije svega riječ o ubrzavanju napretka prema novim oblicima života, nego o podupiranju puta naroda i osoba, nudeći cilj i smisao koji svima i svakomu omogućuju ostvariti vlastiti poziv, oblikujući identitet kćeri i sinova Božjih u sveopćem bratstvu. Snovi transhumanizma i posthumanizma žele pojednostavniti napetosti koje prožimaju ljudsko iskustvo. No taj se projekt, kad se dobro razmotri, pokazuje dehumanizirajućim«, kaže dokument.
»Quo vadis, humanitas« dugačak je i zbijen dokument te je moguće iznijeti neke naglaske. Prvo se poglavlje bavi razvojem. Osim što u kratkim crtama iznosi nauk papa nakon Koncila, dokument proučava utjecaj tehnoloških revolucija na kulturu. Posebno se mnogo govori o višestrukom utjecaju društvenih mreža i digitalnih prostora na ljudske odnose, učenje, (ne)sposobnost kritičkoga mišljenja, zatvaranja u krug istomišljenika bez pravoga susreta s drugima, u čemu dokument vidi i prijetnju samoj demokraciji. Tu su i strahovi od razvoja umjetne inteligencije, posebno netransparentnost njezina stvaranja (ni vladama nisu poznata načela koja se pretvaraju u algoritme, kaže se među ostalim) te brzina njezina razvoja koja onemogućuje kontrolu, a time i upravljanje.
Budući da je možda najbliže posthumanističkim i transhumanističkim snovima, posebnu pozornost privlače promišljanja o pojmu »human enhancement« (»poboljšanje čovjeka«), koji se »može definirati kao skup biomedicinskih, genetskih, farmakoloških i kibernetičkih tehnologija koje idu za tim da poboljšaju tjelesne, kognitivne ili senzorne sposobnosti ljudskoga bića onkraj razina koje se smatraju normalnima ili prosječnima«.
»Ono za čim ljudska obitelj ima potrebu, a u njoj i svaka osoba koja traži svoj pravi identitet, nije evolutivni skok kojim bi nadišla sadašnje stanje, nego spasenjski odnos koji avanturu da u punini postanemo ono što jesmo čini smislenom i lijepom«
Postavlja se pitanje »do koje je mjere legitimno povećavati životne uvjete, poboljšavati učinkovitost, nadilaziti granice, a da se kao cilj zadrži dobro ljudskoga bića«. Dokument tu vidi dva ključna problema: negativna percepcija ljudskoga stanja kao takvoga, a posebno tjelesnosti, te elitizam koji nameće pitanje što s onima kojima »poboljšanja« nisu dostupna. Pomisao na ljudski »višak« i na kulturu odbacivanja o kojoj je posebno govorio papa Franjo javlja se sama od sebe…
Ljudski život shvaćen kao »dar i poziv« još je jedna ključna kategorija kršćanske antropologije, koja iza sebe krije čitav niz implikacija: da je čovjeku život darovan i zadan, da se ne mora i ne smije uvijek nanovo osmišljavati i stvarati kao da je došao ni od kud i kao da je slučajan. Čovjek je pozvan, zajedništvom i interakcijom s drugim ljudima, a i u otvorenosti Bogu, često mukotrpno i uz padove, postati ono što stvarno i izvorno jest.
Više od ishoda evolucije materije
Na tragu katoličkoga nauka da je istinski razvoj »integralni ljudski razvoj« dokument ističe da su sastavni dio ljudskoga iskustva različite dimenzije koje su često u odnosu napetosti, a zbog ljudske je grješnosti rješavanje tih napetosti u neskladu. U posljednjem se poglavlju, na tragu glasovitoga teologa Romana Guardinija, ističu četiri osnovne »polarne napetosti« koje je već sada potrebno, a Božjom milošću i moguće, prevladati na »višoj instanci«, tj. u dostojanstvu sinova i kćeri Božjih, tako da čovjek uistinu bude cjelovit, više čovjek. Riječ je o polovima »materijalno i duhovno«, »muškarac i žena«, »pojedinac i zajednica« te »ograničeno i beskrajno« (čovjek je »sposoban i za Boga«).
Iz prvoga para polova nameće se aksiom da je »tjelesnost bitna za identitet osobe«, ali i da »materijalni svijet stvara uvjete za zauzimanje ljudskih osoba jedne za drugu te integrira međusobne odnose: u obitelji, u narodima i u čovječanstvu«. Treba reći da dokument, vrjednujući ne samo obitelj, nego i narod, izrijekom odbacuje globalističko potiranje kultura, zahtijevajući jednako tako da ta razina identiteta bude otvorena ljudskoj obitelji kao takvoj (granice kao »pragovi«). Iz materijalno-duhovne dimenzije čovjeka proizlazi i tvrdnja da »se ljudska osoba ne može objasniti samo kao ishod evolucije materije« te da »ljudsko ne smije biti podređeno kao puko sredstvo ni vrsti ni društvu«.
Nijekanje spolne razlike – »opasna tendencija«
Spomenuti valja i »spolnu razliku« čiji je »najljepši plod… prepoznavanje drugoga i odsjaj u uzajamnosti« (prepoznavanje sebe u drugome). »Identitet muškarca i žene nije slučajna varijabla koja se može oblikovati neovisno ili čak u suprotnosti s njegovim izvornim i trajnim značenjem; nije vlasništvo s kojima se može upravljati prema subjektivnoj percepciji, nego je dar koji valja primiti kao blagoslov Boga koji je ljubav… (…) U tom je izazov da se bude ‘plodnima’, tj. kadrima za dar sebe drugomu, (dar) koji je otvoren trećemu, tj. novomu životu. Sadašnja tendencija da se niječe ili da se želi ignorirati ta naravna razlika… postaje opasnim načinom brisanja stvarne tjelesnosti i zatvaranja samih sebe u endogamsku samokontemplaciju«, kaže dokument.
Marija – »čudesni lik ljudskoga bića«
Darko Grden
Glas Koncila