Posted by Zapadna civilizacija je stoljećima bila nositelj univerzalnih vrednota: slobode, dostojanstva pojedinca, traženja istine. Što je danas ostalo od ovih vrednota? Čini se da je Nietzsche, taj nemilosrdni prorok propasti, bio u pravu kad je nagovijestio dolazak nihilizma, koji će srušiti svaku sigurnost i temelj svega što postoji. Doduše, Nietzsche nije priželjkivao, kako neki krivo tumače, već dijagnosticirao dolazak nihilizma. Razlika je velika, osobito onima koji je razumiju. Posljedice navedene ideologije vide se ponajviše u odbacivanju objektivnog smisla života, njegova cilja i istine. Vide se u razmišljanju u kojem su nekad najviše vrijednosti - izgubile vrijednost.
Živimo u epohi sveopćeg indiferentizma i cinizma. Ne vjerujemo više ni u što, osim u konzumizam, neprestanu potrošnju i što duži provod. Umjesto potrage za kvalitetnim duhovnim i kulturnim sadržajima predajemo se instant zadovoljenju najčešće onim što je nadohvat ruke. Diktat zabave, vidljiv u sve većem obilju distrakcija, gotovo je svim područjima zagospodario. Dovoljno je vidjeti npr. na televiziji koji sadržaji zauzimaju središnja mjesta (prime time). Slično je i u drugim medijima.
Drugim riječima, zapadni čovjek sve je manje istraživač, a sve više klijent (savršeni potrošač); sve je manje samosvjesni građanin, a sve više poslušni korisnik usluga.
Obrazovne institucije, koje su stoljećima bile čuvari znanja, sve se više pretvaraju u korisne, tzv. isplative institucije. Ne studira se više da bi se razumjelo svijet, unaprijedilo društvo, nego kako bi se stekle kompetencije koje će se što prije utržiti. Umjesto kritičkih duhova, znanstvenih istraživača sve su više na cijeni učinkoviti radnici koji samo odrađuju ono što im se odredi. Humanističko područje, koje ne proizvodi brzi profit, osobito je na velikom udaru.
Naša zapadna civilizacija više se boji života, nego smrti. Život sve više odbacuje smatrajući ga teretom umjesto darom, a smrt banalizira i potiskuje na rub svijesti.
Civilizacija života, koju je kršćanstvo oblikovalo, tako, nažalost, svakim danom sve više ustupa mjesto civilizaciji smrti. Umoran zapadnjak divi se još samo tehnici čija je žrtva postao izgubivši svijest o cjelovitom razvoju. Zbog toga sve više moramo one do jučer samorazumljive vrednote tumačiti i dokazivati.
Borba za obranu čovjeka
Uz Nietzschea i Chesterton je, prije više od sto godina, proročki nagovijestio ovu borbu za očuvanje normalnosti. Pisao je kako će vatre planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri i mačevi isukati kako bi se dokazalo da je ljeti lišće zeleno. To vrijeme u kojem ljudi više neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati je već došlo (2 Tim, 4, 3-4). I učinilo našu zadaća navješćivanja evanđelja još zahtijevnijom.
Nagli razvoj tehnologije čini se da je 'bacio' čovjeka pod svoje kotače i izazvao radikalni antropološki lom koji sve više dolazi do izražaja. Premda je zadaća Crkve ponajprije svjedočanstvom života 'braniti' Boga, ona je naglim razvojem tehnologije, koji zapostavlja duhovnu dimenziju čovjeka, sve više prisiljena braniti čovjeka. Iako je nositeljica natprirodnoga, ona je sve češće dužna zaštititi prirodno; iako je prisutnost Vječnoga, ona sve više služi kao jamac vremenitoga. Nadalje, premda je hram Duha, ona se sve više pokazuje i kao čuvarica tijela i spola, ističe poznati kršćanski filozof Fabrice Hadjadj.
Da, čini se da će Crkva 'poginuti' braneći ne toliko Boga koliko čovjeka, njegovu narav, razum, spolnost i tijelo. To i jest njezina zadaća jer nevjerodostojno je cijeniti Umjetnika, a ne čuvati i njegova djela. Čovjeka, nažalost, treba sve više spasiti od njega samoga.
Predvoditi, a ne imitirati društvo
Možda sam previše pesimističan jer ovo što vidimo, netko može reći, nije propast Zapada već – privremeni umor. Volio bih da je u pravu i da se varam. Da, umorni smo od viška povijesti; od praćenja politike, od neprestanih analiza stanja u kojima sve znamo, ali se unatoč tomu često vrtimo u krug. Sadašnjošću smo nezadovoljni, a u budućnost gledamo sa strahom. U biti naša kriza nije ekonomska ni politička mada je često tako nazivamo, već je kriza smisla. Izgubili smo svrhu stvari i predali smo se automatizmu svijeta, kako to ističe Galimberti, poznati talijanski filozof.
Što Crkva, i mi kao dio nje, možemo učiniti? Možemo u prvom redu svjedočiti primat duhovne dimenzije ljudskog života. Svjedočeći svoju privrženost Bogu Crkva treba pokazivati i blizinu svakom čovjeku osobito braneći njegovo dostojanstvo na svim područjima. Osobna i društvena dimenzija vjere tu se ne isključuju već nadoponjuju. Crkva može i treba biti učiteljica života u svakom naraštaju. Ona koja društvu pokazuje nadu, otvara obzorje, nudi okus vječnosti. I ne da se zavesti brojem sljedbenika jer teži put samo hrabri biraju.
fra Ivica Jurić
List Marija