Posted by Neslužbene informacije koje su proteklih tjedana nagovijestile da će prva enciklika pape Lava XIV. biti posvećena umjetnoj inteligenciji, posthumanizmu i utjecaju tehnologije na dostojanstvo ljudskoga rada tek su najzanimljiviji znak da Crkva s čitavim svijetom stoji na pragu drukčijega doba, ako ga već i nije dobrano prekoračila. Među te znakove valja ubrojiti i najavu da će na trećem ITM-u – međugorskoj konferenciji o primjeni tehnologije u službi vjere – baš o dolazećoj »eri strojeva« u ožujku govoriti hrvatski inovator i poduzetnik Matija Kopić. U razgovoru za Glas Koncila objasnio je i zašto unatoč vlastitomu razvoju robota pogonjenih umjetnom inteligencijom gaji skepsu prema njezinu neograničenu širenju, ali i gdje u digitalnom vrtlogu vidi priliku za navještaj evanđelja.
Koliko god neobično ili neizvjesno zvučala era strojeva, čini mi se da će njezinom najzanimljivijom oznakom ipak biti obnova čovjeka i obnova čovjekova duha. To je moja nada i molitva – osobito jaka u one dane kada je lakše razmišljati o lijepim, utopijskim scenarijima u kojima tehnologija doista pomaže čovjeku da riješi dosad nerješive probleme, omogućujući mu svojim razvojem da ponire dublje i u prostor duha, ali i omogućujući Crkvi da svijetu na nove načine navijesti živoga Krista. Međutim taj strjeloviti razvoj koji najavljuje eru strojeva nameće i pitanje zašto bi svijetu više trebao Krist.
»Nema ni tehničkoga ni funkcionalnoga razloga ili potrebe da robot sliči čovjeku. Čini se da tvorci takvih tehnologija žele poručiti da mogu oponašati ljudsko tijelo; štoviše, da ga mogu poboljšati, pa i nadići. To je srž ideje transhumanizma, možda bi bolje bilo reći religije transhumanizma, jer obezvrijediti ljudsko tijelo, opovrgnuti njegov integritet, izokrenuti smisao za njegovu svetost oduvijek je đavolska zamisao«
Zahvaljujući tehnologiji, našim »umjetnim mišićima«, čovjek sve više može, zna i ima te mu se kao nikada prije čini da mu je i spasenje već nadohvat ruke. To je posve nov ideološki okvir u kojem Crkva mora ispočetka navijestiti radosnu vijest. No upravo mi se zato čini da je duhovna obnova čovječanstva izvjesna. Ona i ne mora biti masovna: dovoljno je malo vjerno stado da donese Krista tehnološkomu svijetu budućnosti.
Doista je riječ o nadi jer ne možemo znati kako će svijet reagirati na taj novi navještaj, a povijest nam ne daje mnogo oduška. Mnogo je puta Crkva kroz povijest isticala da tehnologija ima smisla samo ako podupire čovjekov rast u punini smisla, punini koja se nalazi jedino u Bogu. Ali svijet je rijetko kada slušao Crkvu – počevši od tiskarskoga stroja, kojim su se osim Biblije tiskale i hereze zaslužne za razjedinjenje kršćana, pa sve do nuklearnoga oružja, na čije je potpuno odbacivanje Crkva uzaludno pozivala. Pa i u najnovije doba Crkva upozorava na štetne učinke društvenih mreža, čija je masovna uporaba rezultirala najtjeskobnijom, najdepresivnijom i najneusredotočenijom generacijom mladih ljudi u povijesti. To ipak ne znači da se povijest mora ponoviti, a istupi pape Lava XIV. u tom su smislu znakovi nade, rekao bih, i djelovanja Duha.
Od njegova izbora papinskoga imena do posljednjih izjava o umjetnoj inteligenciji, Papa – koji je, znakovito, po obrazovanju matematičar – pokazuje ne samo da razumije ozbiljnost tehnološke revolucije koja se oko nas zbiva, nego i put koji Crkva čovjeku zahvaćenu tom revolucijom mora ponuditi. Reći da je suvremena digitalna revolucija nalik industrijskim revolucijama prošlosti znači podcijeniti brzinu kojom ona buja i dubinu kojom zahvaća sve segmente društva. Ona ne preobražava samo područja rada, proizvodnje i gospodarstva, nego zadire sve do ljudskoga srca, čupajući čovjeka iz odnosa s drugim ljudima. Papa od početka podsjeća na tu temeljnu postavku: čovjek je biće odnosa. Izgubi li odnos srca sa srcem, gubi i vlastitu ljudskost. A tomu već svjedočimo.
Društvene mreže čovjeku su već otele usredotočenost: prije digitalnoga svijeta odnos je – kako s čovjekom tako i s Bogom – podrazumijevao pažnju čitavoga bića, što je danas nadomješteno pristupačnošću i brzinom komunikacije. No umjetna inteligencija navaljuje i na otvorena vrata čovjekova srca s nakanom da mu nadomjesti i odnos s drugim čovjekom, pa i s Bogom. Očituje se to i u trendu antropomorfizacije umjetne inteligencije – bilo da je riječ o chatbotu, bilo da je riječ o humanoidnom robotu. Mjesto koje je nekoć u vanjskom i nutarnjem svijetu bilo pridržano nekomu sada zauzima nešto.
»Čovjek uronjen u virtualni svijet u kojem je sve dostupno na dohvat ruke teško može razabrati čak i osnovne materijalne potrebe drugih, a kamoli duhovne. A to bi moralo biti temeljem kršćanskoga shvaćanja svijeta, koje utemeljuje Kristova dobrovoljna žrtva na križu. Oporavak spremnosti na žrtvu ne će se zbiti tek po propovijedanju, nego po obnovi odnosa utemeljenih na služenju«
No odnos sa strojem ne može uroditi slogom, privrženošću, ljubavlju: ne može uroditi ni novim idejama, a kamoli novim životom. To može jedino odnos s drugim čovjekom utemeljen na odnosu s Bogom. I upravo se u tome pomalja prilika za Crkvu: jer to je u srcu evanđelja. Nije, dakle, samo riječ o tome da bi Crkva trebala poučiti čovjeka kako čovječno rabiti tehnologiju, riječ je o tome da ga ponovno nauči što znači biti čovjek.
To je nužni ishod posvemašnje prisutnosti digitalnih agenata i asistenata u ljudskim životima. No opet se ne smije zanemariti dimenzija odnosa. U vremenu u kojem stroj nadomješta sugovornika nestaje uronjenosti u zdrave prilike u kojima prirodno nastaju kreativne iskre – bilo da je riječ o molitvi, bilo da je riječ o razgovoru s bližnjim. Ljudsku sposobnost stvaranja – intelektualnu kreativnost koja je bitno drukčija od poduzetničke inovativnosti – Bog je zamislio kao čovjekovo sudjelovanje u njegovoj stvaralačkoj misli, njezino nastavljanje i perpetuiranje. Bez nje, što čovjek u duhovnom smislu uopće ima? Stoga se s pravom može očekivati erozija kreativnosti i monotonizacija kulture, kao što je u djelu »Ta strašna snaga« predvidio C. S. Lewis. Kreativnost zbog toga ne će iščeznuti, nego će biti dostupna instantno; a ni jedna kultura ne nastaje instantno. Ona nastaje dugotrajnim prenošenjem i oponašanjem, strpljivim oplemenjivanjem ideja i oblikovanjem društvenih norma koje ih slijede. No čini mi se da to i nije najveća opasnost.
Većom opasnošću smatram kolektivni gubitak kapaciteta za žrtvu za tuđe dobro – rečeno jezikom socijalnoga nauka Crkve, gubitak spremnosti da se brinemo za dostojanstvo drugoga čovjeka i da pridonesemo općemu dobru. I ta je duhovna mlohavost posljedicom sljepila koje nastaje u nedostatku odnosa. Čovjek uronjen u virtualni svijet u kojem je sve dostupno na dohvat ruke teško može razabrati čak i osnovne materijalne potrebe drugih, a kamoli duhovne. A to bi moralo biti temeljem kršćanskoga shvaćanja svijeta, koje utemeljuje Kristova dobrovoljna žrtva na križu. Oporavak spremnosti na žrtvu ne će se zbiti tek po propovijedanju, nego po obnovi odnosa utemeljenih na služenju. Kršćani se moraju izdići iznad razine rasprave o žrtvi do razine života koji na nju poziva.
Autonomne tehnologije već dugo zauzimaju naše industrijske, proizvodne i poslovne prostore, a to će se zbivati u sve većoj mjeri. No problem nije u tome što tehnologija preuzima poslove koje ljudi ne žele raditi, nego što zauzima prostor ljudskih odnosa. A sada nam se obećava da će otjelovljena umjetna inteligencija u obliku humanoidnih robota zaposjesti i prostor naše intime i privatnosti, dijeleći s nama ne samo misaoni prostor kao dosad, nego i fizički prostor naših kuća, škola, bolnica, staračkih domova… Teško je, doduše, povjerovati da bi se – unatoč silnim ulaganjima – to moglo odviti najavljenom brzinom, ali nije teško u tome prepoznati doista demonsko nadahnuće.
»Odnos sa strojem ne može uroditi slogom, privrženošću, ljubavlju: ne može uroditi ni novim idejama, a kamoli novim životom. To može jedino odnos s drugim čovjekom utemeljen na odnosu s Bogom. I upravo se u tome pomalja prilika za Crkvu«
Nema ni tehničkoga ni funkcionalnoga razloga ili potrebe da robot sliči čovjeku. Čini se da tvorci takvih tehnologija žele poručiti da mogu oponašati ljudsko tijelo; štoviše, da ga mogu poboljšati, pa i nadići. To je srž ideje transhumanizma, možda bi bolje bilo reći religije transhumanizma, jer obezvrijediti ljudsko tijelo, opovrgnuti njegov integritet, izokrenuti smisao za njegovu svetost oduvijek je đavolska zamisao. Ne treba mnogo mašte da se uvidi koliko bi prisutnost humanoidnih robota u populaciji proizvela osjećaj da ljudsko tijelo više nije neosporno vrijedno kao što se nekoć mislilo. A i na razini ekonomije zasigurno bi to dovelo do ugrožavanja fizičkih i kognitivnih poslova, kao i njihova smisla.
Čovjek se radom posvećuje. Benediktinsko geslo »ora et labora« podsjeća da je nekoć molitva za čovjeka bila slobodan izbor, a rad je bio nužnost. No mi ulijećemo u vrijeme u kojem će čovjek zbog sveprisutnosti strojeva morati namjerno odabirati raditi, i fizički i intelektualno, da ostane vjeran pozivu da se radom posveti. Pritom ne treba računati na zrelost naše civilizacije, koja bi mogla blagotvorno usporiti taj proces. Promjene u svijetu rada bit će šokantne, brze i neugodne, koliko god se to činilo nevjerojatnim zbog trenutačne sporosti tranzicije u Hrvatskoj i opće neinformiranosti o stvarnom napretku umjetne inteligencije. Crkva će se time zasigurno morati uskoro pozabaviti, prije svega pomažući onima koji će zbog tih promjena izgubiti smisao da ga ponovno pronađu.
Činjenica da mirne savjesti razvijamo tehnologije zbog kojih bi milijuni ljudi mogli ostati bez posla svjedoči o posvemašnjem gubitku suosjećanja. Granica se u obliku zabrane toga procesa više i ne može povući. Ipak pravu će granicu spram umjetne inteligencije morati povući nanovo rođeni kršćani – oni koji se ne boje pitati Gospodina za njegovu volju i za njegovo nadahnuće te se glasno usprotiviti ugrožavanju čovjekova dostojanstva. No takvo se što na razini našega društva ne može zbiti bez kolektivne duhovne obnove.
Hrvatski umovi zasigurno mogu pridonijeti razvoju tehnologije na razini koja može biti svjetski konkurentna. Ali središnje je pitanje u čijem je vlasništvu temeljna infrastruktura umjetne inteligencije. Znamo li da je riječ o šačici kompanija, Hrvatska tu nema prevelike šanse jer glavnina će se vrijednosti stvarati na izvoru, a ne na rubovima. Međutim Hrvatska ima druge strateške prednosti u geopolitičkoj igri: prekrasnu prirodu, sunce i more, čist zrak i plodnu zemlju.
»Nije, dakle, samo riječ o tome da bi Crkva trebala poučiti čovjeka kako čovječno rabiti tehnologiju; riječ je o tome da ga ponovno nauči što znači biti čovjek«
Hoće li Hrvatska te strateške prednosti pretvoriti u svoju ekonomsku prednost, ovisi o našoj samosvijesti, sposobnosti za suradnju, spremnosti na ulazak u poslovne odnose i usvajanje promišljenih politika.
Ne znam kako bih to drukčije opisao nego kao oličenje zla. Ako će se komu takav opis i učiniti neumjerenim, pitanje koje on otvara neizmjerno je važno. Kako je moguće da kao većinski katoličko društvo s obiljem prirodnih resursa nismo sposobni proizvesti dovoljno piletine za svoje potrebe? I zašto umjesto razmišljanja o farmama koje trebaju proizvesti 88 milijuna pilića godišnje ne razmišljamo o alternativnoj proizvodnji na tisuću manjih farma diljem Hrvatske? I ako to nije moguće, zašto nije moguće? Riječ je o višestruko problematičnom projektu koji će duhovno porobiti ondašnje ljude dovodeći ih u bezizlaznu situaciju ekonomske ovisnosti, degradacije okoliša i narušavanja zdravlja.
Svakako. To podrazumijeva i ponovno zauzimanje duhovnoga terena koji su vjernici godinama napuštali, otvaranje Božjemu pozivu da se krene u nepoznato i obnovi što je zapušteno. Bez takve izgradnje malih, otpornih i samoodrživih zajednica – ljudskih, župnih, lokalnih – ne može biti govora o demografskoj i gospodarskoj obnovi Hrvatske.
Ništa ne može nadomjestiti govor jednoga ljudskoga srca drugomu. Hvale su vrijedni pokušaji uparivanja umjetne inteligencije s blagom crkvenoga nauka, no evangelizacija će zauvijek ostati temeljno ljudskom zadaćom. Ako mnogi ljudi nisu povjerovali ni kada je sam Bog postao čovjekom, zašto bi danas povjerovali kakvu avataru? Lako je prepustiti se i zamisli da će tehnologija ubrzati i proširiti evangelizaciju. Ali evangelizacija nije pitanje brzine ni masovnosti: Isus je za nju odabrao tek dvanaest apostola s kojima je tri godine dijelio svakidašnjicu. Uistinu evangelizirati može samo onaj tko pristaje poput Boga živjeti i umrijeti za drugoga. To umjetna inteligencija nikada ne će moći.
Luka Tripalo
Www.glas-koncila.hr