Posted by Kako se približavao dan otvorenja Pelješkog mosta tako je raslo iščekivanje i planovi kako se biciklom naći u blizini te biti svjedokom velike radosti i ponosa zbog završetka ovog velebnog projekta. Plan se nekoliko puta mijenjao i nadopunjavao jer toliko je ljepota na Pelješcu da nikako ne stanu sve u jedan plan, jedan kratki vijađ. Ujutro, 26.7. na sv. Anu i na dan otvaranja mosta, krenuli smo autom iz Splita prema Orebiću, nas trojica ljubitelja biciklizma: fra Ante Vučković, fra Domagoj Volarević i moja malenkost.
Preko autoceste brzo smo se spustili u Neretvu a onda, prošavši našu najplodniju dolinu, krenuli kroz ljepotu krških vinograda posutih po južnim padinama Raba i Komarne prema Pelješkom mostu. Tu su nas već osvojili bajkoviti prizori vinograda po brežuljcima da smo sutra morali svratiti u vinariju Terra madre, kušati Plavac mali i Pošip i kupit koju butelju. Nismo mogli preko mosta na Pelješac, makar smo to svim srcem željeli. Ipak utješno je bilo prolaziti pokraj mosta, diveći se njegovoj ljepoti, uklopljenosti u okoliš i grandioznosti, ići na granicu znajući kako ćemo se već sutra vratiti preko mosta - preskačući gužve i bez zaustavljanja, bez granice.
Pelješac je drugi po veličini poluotok u Hrvatskoj. Prvi je, kako već pogađate, naravno, Istra. Pelješac se gotovo svom dužinom pruža uz obalu; od svog spoja s kopnom u Malom Stonu pa do krajnjeg rta (Lovište) dug je 77 km. Znam da ste se iznenadili kad ste pročitali ovo. I ja sam kad sam prvi put išao autom po Pelješcu, čije vijugave ceste i ljepota krajolika put učine još dužim.
Tim putem, upijajući mirise Mediterana, vozili smo do Orebića, našeg odredišta. Vijugajući prošli smo na početku poluotoka pokraj malenoga gradića Stona, koji se, osim najstarijom solanom u Europi, ponosi i time da u svom posjedu ima i druge po veličini zidine na svijetu (najduži očuvani obrambeni zid u Europi). Najveće zidine na svijetu znate tko ima pa je to nepotrebno navoditi.
Putem preko Papratnog, Putnikovića i Potomja, preko krških polja i južnih obronaka brda koji su obrađeni i prekrivaju ih maslinici i vinogradi a ponegdje i južno voće (mogranj, mandarina, smokve, badem, naranča, šipak... ) došli smo pod najviše brdo na Pelješcu (Svetog Iliju, 961 m) kojeg još nazivaju i Zmijsko brdo (Monte vipera), kojeg okružuje šuma čempresa, najveća te vrste u Hrvatskoj, te se spustili u Orebić. Putem smo vidjeli mnoštvo vinograda plavca malog koji su nas odmah podsjetili na to da je upravo poluotok Pelješac kolijevka vrhunskih crnih vina: Dingača i Postupa. Naravno, na Pelješcu ima i bijelih vina kao uostalom i na Korčuli gdje su posebno ponosni na svoja daleko poznata bijela vina: Pošip i Grk. Korčulu smo obišli prije dvije godinu a putopis o biciklističkim putešestvijama pročitajte ovdje.
Stigavši u Orebić smjestili smo se u kuću za odmor obitelji Jadreško, koja se nalazi na sjevernom dijelu mjesta s prekrasnim pogledom na Korčulu i obližnje otoke. Zahvaljujemo domaćinima (Ani i Hrvoju), fra Domagojevim rođacima, na srdačnom gostoprimstvu i ugodnom druženju. Od malene zapuštene kućice stvorili su svojim znanjem i ljubavlju reprezentativan objekt: malenu oazu s puno promišljenih detalja.
Doista, čovjeku ne treba puno da bude sretan. Dovoljno je da bude zadovoljan sobom pa da i druge učini sretnim te uljuđuje ambijent u kojem živi, nadograđujući na ono što smo primili od predaka a posudili na privremeno čuvanje od - potomaka.
Ovaj put, poradi ozlijede, nismo biciklima išli do krajnje točke na sjeveru poluotoka, do Lovišta, ali smo to obećali svakako napraviti idući put. Ovaj put smo se zaustavili u Vignju na kupanju. Inače, Viganj i okolno Kućište, osim po plažama poznati su i po surfanju. Naime, nalaze se na najužem dijelu Pelješkog kanala, u podnožju brda, što je idealan položaj za razvijanje maestrala koji upravo tu puše višestruko brže nego na drugim mjestima na Jadranu. Sve navedeno govori o tomu kako su Viganj i Kućište top destinacije za surfanje za sve profesionalne kao i rekreativne surfere i kajtere.
Orebić je ime dobio po poznatoj obitelji Orebić, koja se tu iz Bakra doselila daleke 1584. Inače, mjesto se prije doseljenja Orebića zvalo Trstenica – na što posjetitelje podsjeća ime jednog potoka kao i glavne plaže u Orebiću i ime nogometnog stadiona. Danas većinu stanovništva Orebića čine doseljenici, uglavnom iz Zapadne Hercegovine i Zagore.
Osim župne crkve Marije Pomoćnice Kršćana obišli smo i franjevački samostan Gospe od Anđela, smješten na brdu iznad Orebića. Izgrađen je krajem 15. stoljeća u gotičko-renesansnom stilu. Samostan se nalazi na 150 metara nadmorske visine odakle se pruža nezaboravan pogled na Korčulu, Mljet, Lastovo.
Orebićki kapetani i pomorci, u zlatno doba Dubrovačke republike (15. i 16. stoljeće) čija je pomorska flota brojila preko dvije stotine velikih brodova i oko 7000 mornara, prilikom odlaska i povratka s putovanja sirenama bi pozdravljali Gospu od Anđela u znak zahvalnosti i traženja zaštite a franjevci bi, pak, odgovarali zvonjavom sa crkvenog zvonika i molitvom za sretno putovanje.
A kako je sve započelo, odnosno kako je došlo do razdvajanja teritorija nastanjenog gotovo isključivo Hrvatima? Izlaz na more za Bosnu i Hercegovinu star je koliko i odluka Dubrovčana da ga takvim učine (1718.) Pitati se iz sadašnje perspektive zašto su dio teritorija tada predali tuđinu (Osmanlijskom carstvu) jednako je smiješno kao i pitati vlastite djedove zašto nisu gradili kuće u polju, umjesto pri brdu ili zašto su kopali zemlju za vinograde, a ne bazene za turiste… Tehnički gledano, Dubrovčani su se odrekli kopnenog mosta da bi postali otok i tako imali slobodan protok roba i usluga, slobodan od Venecije - glavnog trgovačkog konkurenta na Mediteranu i šire. Tri stoljeća poslije potreban im (nam) je most da bi robe i usluge (šengensko područje) neometano putovale u Dubrovnik i iz Dubrovnika u EU.
Inače, kad već spominjemo slavnu Dubrovačku Republiku (1358.-1808.), koja predstavlja kontinuitet naše državnosti, nakon gubitka kraljevstva 1102., vrijedi spomenuti kako se ona ubraja među najrazvijenije države ondašnjega svijeta. Njezini brodovi stoljećima su putovali po svim europskim i sredozemnim morima, te po Atlantskom i Indijskom oceanu. Kapetanove kuće (vile) diljem Dubrovačke Republike, osobito u ovom vijađu smo ih vidjeli u Orebiću, podsjetnik su na ta slavna vremena u kojima bilježimo i to da je Republika 1783. godine prva u svijetu priznala tada mladu državu – SAD.
Vrijedi spomenuti da Dubrovčani imaju prvu ljekarnu u Europi (1317.) u franjevačkom samostanu Male braće koja i danas radi! Također su među prvima u Europi imali uređen kanalizacijski sustav. Prvi u Europi su dokinuli ropstvo zabranjujući trgovinu robovima 1416., 400 godina prije SAD-a! Osnovali su i među prvima u svijetu sirotište za napuštenu djecu (15 st.), prvu karantenu na svijetu (1377.), najstariji arboretum na svijetu (1494.). I to sve na tako malom prostoru!
Da, to su učinili Hrvati stoljećima se ponoseći svojom Republikom - perlom Mediterana. Trogirani će reći da je prva ljekarna otvorena u Trogiru (1271.) a to ne znači ništa drugo već da imamo dvije 'prve ljekarne'. Inače, dubrovački biskup Giovanni Angelo Medici iz Milana je bio papa Pio IV (1559. do 1565.). Franjevac Felice Peretti, hrvatskog podrijetla iz okolice Dubrovnika (iz sela Kruščice u Boki) bio je papa Siksto V (1585. do 1590.).
Sad kad sve navedemo znamo, i ostavljajući po strani sve druge gradove, možemo se upitati - jesmo li mi dakle primitivni Balkan ili srce Mediterana, katoličke kulture i zapadne civilizacije? Ako je sjeverna Europa stoljećima učila od južne, koja je u biti i izvor europske kulture i civilizacije, što milioni turista prepoznaju svake godine, zašto to ne bi bila i u budućnosti? Drugim riječima, naša temeljna zadaća nije samo kako što brže i više mijenjati se nego i prepoznati ono što nas je kroz povijest odredilo, sačuvalo, formiralo i to sačuvati. Namjerno neću spominjati što je to jer svi vi to dobro znamo.
Puno je simbolike u Pelješkom mostu, kojem smo se se približili s pelješke strane u noći svečanog otvorenja. On jest arhitektonsko remek djelo, kojim se Lijepa naša napokon spojila u jednu cjelinu, ali i puno više od toga. On svojim značenjem nadilazi tu razinu i postaje prvenstveno simbol zajedništva i suradnje, kreativnosti i razvoja. Ne odnosi se to samo na spojene hrvatske teritorije s jedne i druge strane naše obale, razdvojene prije 300 godina radi zaštite Dubrovačke Republike od Serenissime, već i puno više od toga. Riječ je duhovnom mostu, simbolu povezivanja. O tome svjedoče i neki 'neobični' detalji vezani za gradnju mosta.
Naime, Ivica Granić i Franko Berović, inženjeri koji su cijelo vrijeme radili na mostu, ugradili su krunicu prilikom gradnje u najviši pilon/stup mosta. O tom činu Granić je u razgovoru za Hrvatski katolički radio istaknuo: “Poruka ovog našeg poteza bila je da jednog dana kada se ovoga sjetimo možemo reći svojoj djeci da smo tako nešto učinili i da im možemo reći da su te male sitnice važne kao i ljudi oko nas, ali posebno i Božja prisutnost u svemu što mi jesmo i što mi radimo”.
Krunica koja je ugrađena u most se popularno zove „Domovinska krunica“ jer na sebi ima križ kneza Branimira te crvena i bijela zrnca koja se izmjenjuju kao na Hrvatskom grbu. Uz to, na njoj se nalaze i Gospine slike iz svih većih marijanskih svetišta u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Još jedna zanimljivost prati građenje Pelješkog mosta. Naime, poznate su peripetije oko građenja pa su osim neprestanih apela građana i udruga u pomoć pozvani i nebeski zaštitnici, replike iz Lepoglave gdje je kard. Stepinac robijao. Riječ je o sv. Duji, s neretvanske strane mosta, i sv. Vlahi, s dubrovačke strane. Oba zaštitnika/anđela replike su originalnih, manjih anđela iz lepoglavske crkve koju su ukrasili pavlini, a koja je europski spomenik baroka 18. st. nulte kategorije. U jednoj od ćelija samostana, kojeg su komunisti pretvorili u zatvor, bio je zatočen i zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, čije proglašenje svetim hrvatski narod željno iščekuje.
Upravo njegova poruka - “Kada vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači” - uklesana je ispod postamenta sv. Duje. Na drugoj strani mosta kod sv. Vlaha, stoji moto udruge “Gradimo Pelješki most“, koji glasi: “Anđeli su naše dvije ruke, a most je molitva da nam se poveže kopnena granica domovine”. Apeli su urodili plodom, molitva je uslišana. Ideja postavljanja anđela potekla je od udruge “Gradimo Pelješki most” i njezine predsjednice gđe. Branke Šeparović a realizirana je 2015. godine.
Osim toga, kako je nekada Marko Polo, svjetski poznati moreplovac, a po našoj tradiciji najpoznatiji Korčulanin, spojio Europu i Kinu tako i danas ovaj most, uslijed zaoštrenih međunarodnih odnosa između EU i Kine a sve poradi ruske agresije na Ukrajinu i kineske podrške istoj, može biti primjer moguće suradnje koja izgrađuje. Nadalje, ono što je Dubrovačka Republika stoljećima bila zahvaljujući svojoj diplomaciji i mudrom vodstvu (most između velikih imperija i kultura) to i moderna Hrvatska može i treba biti. Stoga ovaj građevinski biser koji ukrašava dodatno sve naše 'kamene perle' (Dubrovnik, Korčula, Ston...) na najljepšoj obali na svijetu može biti i jest simbol boljega svijeta. Tomu je bilo svjedokom i samo otvorenje na kojem je po najmodernijem mostu prvi đir učinilo i najmodernije i najbrže auto na svijetu - Nevera našeg Mate Rimca.
Prilikom spajanja mosta prošle godine napisao sam jednu pjesmu te predložio da se Pelješki most ne zove tek tehničkim nazivom već - Most zajedništva.
Most zajedništva
Dalmacijo u dva dila
Napokon si opet cila
Dubrovnik te podilio
Da bi sebe zaštitio
Turcima je dio dao
Da bi Mletke odmakao
Ali nakon trista lita
Opet blistaš poput cvita
Ponovno si jedna, slavna
Zanavik nam budi bajna
Cijeni trude svojih pređa
Ne daj nikom da te vrijeđa
Sretno plovi svojim pravcem
Svaki uspjeh zali plavcem
Ni na kog se ti ne idi
Samo živi kako vridi
Kormilara starog slijedi
Da ti zipka grob pobijedi
Otkad je radosti u Dalmaciji ona je usko povezana uz pjesmu. Stoga uz ovaj značajni događaj predlažemo i jednu lijepu, malo i nepravedno zapostavljenu pjesmu o Dalmaciji koju s klapom Cambi pjeva nekadašnji prvi tenor Dalmacije – Špiro Jurić. Inače, navedena pjesma ima i svoju povijest nastanka, kako je Zdenku Runjiću svojevremeno ispričao Dražen Vrdoljak, autor stihova. Naime, pjesma se trebala zvati „Dalmacijo“, o čemu ona i pjeva ali komunistička partija nije dopustila tu 'diverziju' Dalmatinaca i Hrvata pa je pjesma bila na čekanju (odbijena na Splitskom festivalu iz navedenih razloga 1968. i 1969.!) i naknadno ju je otpjevao Kićo Slabinac pod nazivom "Cvijet čežnje" dobivši pritom najduži pljesak publike ikad. Pljesak je sve rekao a cenzura učinila svoje, pa danas, nažalost, rijetki znaju za ovu prekrasnu pjesmu.
Dalmacijo, ko blistav cvijet
Čaroban i lijep
Ti sav si moj svijet…
http://https://www.youtube.com/watch?v=RJgfFbJ_Nvc
Dubrovački biskup mons. Roko Glasnović blagoslovio je Pelješki most na svečanosti otvorenja u utorak 26. srpnja, zahvalivši svima koji su doprinijeli njegovoj izgradnji, posebno braniteljima, a zvona svih crkava Dubrovačke biskupije zvonjavom su pozdravila otvorenje ovog važnog infrastrukturnog projekta za Hrvatsku.
Tekst: fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković