Posted by Ako želite mir, savršen odmor bez stresa, gužvi, obveza onda idite na otok. Milja s brodom daleko od kopna doživljuje se neusporedivo dalje nego što je to zapravo. Odlazak pak na obližnji otok, osobito ako je nenaseljen, učini takav odmak u mislima da isti vrlo brzo poprimi obličje 'novog kontinenta', toliko udaljenog od svakodnevice da rasterećuje čak i one koji se oko malo čega opterećuju. To se ne može znati. To se mora iskusiti da bi se znalo. Kako se po nenaseljenom otoku ne može biciklirati ta ideja, za nas zaljubljenike biciklizma, u startu je otpala a zadržala se ona - biciklirati po najljepšem otoku.
Međutim, tu smo se susreli sa samima sobom. Naime, previše je kod nas najljepših otoka pa se nas trojica biciklista, fra Ante Vučković, fra Domagoj Volarević i moja malenkost, nismo mogli oko toga nikako složiti. Svak je hvalio 'svoj' škoj mada nitko nije sa škoja. Da se barem radilo o najlipšem gradu na svitu tu bi se brzo složili. Jednako vrijedi i za najdraži klub ali otoka je preko tisuću i puno ih ima ono nešto pa je izbor bio teži. Onda smo počeli nabrajati na kojim sve otocima dosad nismo bili s biciklima i umah izgovorili ime istog otoka – Korčule. I nismo više imali o čemu raspravljati. Što se tiče iduće destinacije, naravno, a o drugim temama - prakticirali smo demokraciju.
Put od Splita do Korčule trajektom Bartol Kašić protekao je kroz ugodnu jutarnju ćakulu, uz obvezni razgovor o vremenu, ljepoti otoka i cijele Domovine; doživljaju Mosora i Biokova s otočke strane i sl. O Bartolu Kašiću, značajnom isusovcu s Paga, autoru prve hrvatske gramatike i nekoliko hrvatsko-latinskih rječnika, nismo govorili. Premda je on u gramatici sve jasno i točno odredio malo je toga primjenjivo u pomorskom prometu i brodu koji nosi njegovo ime. Osobito ono što se tiče točnosti, pa je u šali, u putničkom smislu, prozvan Bartol Kasnić. To je ujedno i razlog zbog kojeg smo se vratili dan prije nego što smo to planirali. I po povratku je kasnio ali na to smo se već prije pripremili pa nismo ni primjetili a ovo samo greškom spominjem.
Inače, poznati isusovac Bartol Kašić je početkom šesnaestoga stoljeća gotovo dvadeset godina (s prekidima) proveo u Dubrovniku, perli mediterana, i sasvim sigurno je, a to i njegovi životopisci ističu, obilazio prekrasnu Korčulu jer je osim vrsnog znanstvenika (pisca) bio i vrsni propovjednik. Kurioziteta radi, vrijedi spomenuti kako se jednom na godinu dana (1612./13.) prerušio u trgovca pa je u 'pučkom' misijskom pohodu obišao zapuštene katoličke zajednice u Bosni, Srbiji i Istočnoj Slavoniji i o svom pothvatu izvijestio Svetog Oca. To je bilo pravo putešestvije, za Gospodina, naravno. Sve na veću slavu Božju (Ad maiorem Dei gloriam), kako i uči tradicionalno geslo otaca isusovaca.
Na Korčulu smo stigli preko Vela Luke, krasnog malog gradića na zapadnom dijelu otoka, koji je lijep posvuda osim možda u konkurentskom Blatu, koje je ljepše, ako pitate Blaćane, naravno. Vrijedi i obrnuto, ako pitate Velolučane, i to odražava dugu tradiciju našeg neprestanog natjecanja u ljepoti i napretku između susjednih mjesta, ne toliko u osporavanju drugih koliko u isticanju samih sebe. Vela Luka, danas najveće mjesto na otoku, gradić je smješten u zatvorenoj dubokoj uvali na zapadnoj strani Korčule. Poznat je najviše po lječilištu za reumatske bolesti i rehabilitacijskom centru Kalos i svom, do nedavno, najpoznatijem stanovniku - velikom hrvatskom pjevaču Oliveru Dragojeviću.
Od Vela Luke prema gradu Korčuli (42 km) je biciklom najbolje ići južnom stranom otoka. Ne zato što je najkraća jer to nije, nego zato jer je najljepša i jer nema puno prometa; prolazi kroz male uvale i blizu zanimljivih arheoloških lokaliteta koji svjedoče o bogatoj prošlosti otoka Korčule.
Tako smo i nas dvojica tom južnom biciklističkom stazom krenuli iz Vela Luke prema Smokvici. Nakon naporne a prekrasne vožnje po otoku, osobito kroz uvale i s pogledom na bistro more, otoke Lastovo i Sušac, odmorili smo se kupanjem u prekrasnoj uvali Gršćici, te preko Prižbe i Brne stigli navečer u Smokvicu. Doduše, zaustavili smo se u Prižbi na večeri kod časnih sestara Družbe Kćeri Milosrđa trećega samostanskog reda sv. Franje, kojima od srca zahvaljujemo na gostoprimstvu. Zadnji dio puta do Smokvice nas je fra Domagoj prebacio autom jer je već desetak dana bio na Prižbi i vodio sestrama permanentno obrazovanje. Večer smo zaključili pošipom, najzastupljenijom autohtonom sortom odličnog bijelog vina. Nakon jutarnje molitve i mise pošli smo rano u vinograde i maslinike, stazom pošipa kroz Smokvicu prema Čari. Upijajući mirise mediteranskog bilja, okružen mnoštvom lijepo uređenih vinograda sve sam zamišljao kako bi lijepo bilo kad bi jednom postojala i npr. staza merlota u Petrovu polju - i tako obrađeno polje kao smokvičko, puno vinograda, a u okrajcima i maslina i raznovrsne voćke. Nezaboravna jutarnja šetnja biciklom po pitoresknom vinogradarskom kraju ostat će nam dugo u sjećanju.
Nakon obilaska staze pošipa krenuli smo prema Brni, zatim Prižbi i Vela Luci ponovno uživajući u 'rajskom' krajoliku: u miru, zvucima raspjevanih cvrčaka, morskom plavetnilu, povremenim hladovinama borova čija sjena pokriva dio puta. Nakon dolaska u Vela Luku i kratkog odmora na obnovljenoj rivi pitali smo kako se zvao onaj nobelovac koji je izumio pivo - samo zato da u njegovu čast još jednu popijemo. Nismo se mogli sjetiti ali sasvim sigurno se radi o jednom redovniku čiju genijalnost su mnogi slijedili i danas se može prepoznati u nazivima mnogih piva. Iz Vela Luke krenuli smo prema sjeveru upoznati i sjevernu stranu otoka Korčule.
Nakon uvale Crna Luka i Bristva, stigli smo u Prigradicu, luku koja je nastala kao izvozna luka za cijenjeno vino i maslinovo ulje iz obližnjeg Blata, a iz koje je početkom 20. st. mnogo Korčulana otišlo u svijet radi peronospore, loše agrarne politike Austrougarske monarhije kao i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Osobito je bolno ostalo u sjećanju kad je 1925. samo u jednom danu (25. svibnja) tisuću Blaćana otišlo u Brazil a 200 u Australiju. I danas ih ima više i u Brazilu i u Australiji (Sydneyu) nego u Blatu.
Ivan Čizmić u Historijskom zborniku piše o neimaštini i o tomu kako je seljak na otocima upao u dugove u tom vremenu: „S jedne strane nestalo je veleposjeda kod kojega je seljak uvijek mogao zaslužiti koju svoticu gotovog novca, a mogao je u nuždi naći i pomoć. S druge strane, seljak je na vjeru kupio zemljište, pak sad treba to da otplati. Rokovi otplate su kratki, iz svog posjeda te kupovine ne može izvući, pa mu tako ne preostaje drugo, nego poći u Ameriku i s tamo zasluženim novcem dug otplatiti." Svaka sličnost s današnjim iseljenicima, osobito iz nekad bogate Slavonije, je sasvim namjerna.
Nakon kupanja u Blacama krenuli smo prema Blatu, središnjem i nekada najvećem mjestu na Korčuli. Blato je krasno mjesto s jasnim obrisima urbane kulture. Osobito nas se dojmila ulazna aleja lipa (druga u svijetu po dužini, prva je u Berlinu) i župna crkva Svih svetih. Blaćani su jako religiozni i posebno su ponosni na svoju blaženicu - Mariju propetog Isusa Petković - rođenu Blajku. Ona je osnovala Družbu Kćeri milosrđa Trećeg samostanskog reda sv. Franje. Prvi samostan je osnovala u Blatu, zatim u Subotici a onda i nekoliko njih u Južnoj Americi. Svrha Družbe je širenje spoznaje o božanskoj ljubavi i milosrđu kroz konkretno služenje siromašnima i djeci. U kapelici sagrađenoj bl. Mariji u čast u Blatu čuvaju se njezini zemni ostaci.
Osim na bl. Mariju Blaćani su ponosni i na svoj stari viteški ples s dugim mačevima - Kumpaniju, koji se igra i u Smokvici, Čari i Pupnatu. Nakon obilaska kapelice i muzeja u čast bl. Marije vratili smo se doma u Smokvicu. Miši Pecotiću od srca zahvaljujemo na čašćenju i tumačenju povijesti i kulturnih znamenitosti na Korčuli.
Ujutro, nakon jutarnje molitve i mise, krenuli smo u grad Korčulu, ovaj put autom jer nismo imali vremena ići biciklom (trajekt u 13.45), što ćemo drugi put svakako nadoknaditi. O gradu Korčuli mnogi su pisali zaneseni njegovom ljepotom. Ni mi nismo ostali imuni na prekrasni arhitektonski sklad malenog a tako skladno zaokruženog grada. Sam ulaz u grad je fascinantan, zatim nekadašnja katedrala sv. Marka, zidine, kule, zvonik, kuća Marka Pola...
Korčula je kroz povijest bila dio mnogih carstava i kraljevstava. Do 15. st. bila je tako u sastavu Dubrovačke republike, zatim od 1420. do 1797. pripadala je Veneciji; od 1797. do 1805. Austriji, zatim deset godina Francuskoj i opet Austriji. Za vrijeme Prvog sv. rata Korčula je bila pod talijanskom okupacijom, a za vrijeme Drugog pod njemačkom.
Gledajući grad iz ptičje perspektive neodoljivo nas podsjeća na riblju kost. Arhitektura grada nastala je uglavnom u 15. i 16. st. i odražava sve karakteristike gotičko–renesansnog stila. Na većini pročelja u starom gradu nalaze se grbovi korčulanskog plemstva, biskupa i gradskih knezova, što Korčulu čini posebnom. Korčula je sva od kamena i ističe se uređenjem javnih površina – trgova i ulica.
Godine 1301. u Korčuli je osnovana biskupija (dokinuta 1830.) te najstarija korčulanska bratovština – bratovština Svih Svetih. Inače, bratovštine (Svih svetih, Sv. Roka i Gospe od Pojasa) osim što su imale vjerski i socijalni značaj, sudjelovale su i u oblikovanju kulturne povijesti Korčule (prva pučka pjesmarica, klapsko pjevanje).
Dan Grada Korčule slavi se na dan Sv. Todora (29. srpnja) iako je svetac zaštitnik Korčule Sv. Marko, komu je i nekadašnja katedrala posvećena. Gradili su ju domaći majstori od početka 15. do sredine 16. stoljeća. Nalazi se na najistaknutijem mjestu u gradu, na vrhu poluotočića. Od 1557. krase je Colombijeve orgulje a oslikao ih je Tintorettov učenik. Sami pak slavni Jacopo Tintoretto oslikao je oltarnu palu u katedrali koja prikazuje sv. Marka sa sv. Bartolomejem (Bartulom) i sv. Jeronimom (Jerolimom), korčulanskim zaštitnicima. Portal katedrale je djelo majstora Bonina iz Milana.
Jedna od posebnosti grada Korčule, po kojoj je ona u svijetu danas prepoznatljiva, jest i stara viteška igra Moreška. U njoj se bijeli i crni kralj, Osman i Moro, bore za ljubav djevojke - bule. Inače, Moreška se svojevremeno igrala u brojnim gradovima na Mediteranu, a danas samo u Korčuli, gdje se bati već 500 godina. Premda nije autohtonog porijekla, suživila se toliko s Korčulom da je uz drvenu brodogradnju, kamenoklesarstvo i bratovštine postala njezin zaštitni znak.
Posjetiti Korčulu a ne spomenuti najpoznatijeg Korčulanina Marka Pola, o čijem podrijetlu (Venecija ili Korčula) se još vode diskusije, bila bi velika nepravda. Marko Polo (1254. - 1324.) je veliki istraživač, putopisac i trgovac, koji je postao poznat najviše zbog zapisa o svom putovanju kroz Kinu. U središtu srednjovjekovne Korčule, pored stare crkve Sv. Petra iz 12. st., u blizini nekadašnje katedrale Sv. Marka, smještena je kuća koja je pripadala obitelji Polo i za koju se vjeruje da je u njoj rođen poznati trgovac, svjetski putnik i putopisac Marko Polo. Premda smo željeli posjetiti muzej Marka Pola i rodnu kuću to ipak nismo uspjeli jer su isti u izgradnji/obnovi.
Nakon razgledavanja grada Korčule krenuli smo u Lumbardu, mjesto na istočnoj obali otoka poznato po svojoj pješčanoj plaži ali i još više po poznatim pješčanim vinogradima grka, vina specifičnog za Lumbardu, kojeg smo s guštom probali i ponijeli doma - da nam približi duh Korčule, našeg mediteranskog dragulja u kojem se tako jasno vidi sklad čovjeka i prirode. I za kraj možemo sasvim sigurno samo jedno reći - opet ćemo doći. Ne samo radi grka, naravno, iako bi i to vrijedilo, već prvenstveno poradi krasnih ljudi koji su i oplemenili otok a onda i radi lijepih uvala, bistrog mora, lijepih mjesta, biciklističkih staza, pošipa, plavca, lumblije... Ribu da i ne spominjem.
fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković