Znati živjeti

BogoslovPosted by

Život ide svojim tijekom, donosi nam izazove očekujući da ih svojom razboritom ljubavlju razumijevamo i iz njih zreliji, sretniji i smireniji izlazimo. Mnogo je važnih stvari, mnogo nezaobilaznih obaveza, mnogo bitnih zahtjeva svakodnevnice. Ali u tjeskobnom grču da se sve stigne, ne stižemo; prepadnuti za budućnost, grčevito se hvatamo propadljivih iluzija; svladavani od bujica emocija, gubimo mir. Upeti da ovladamo događajima, ne zapažamo da su oni nama ovladali. Na koncu, život umjesto ljepote življenja postaje borba za preživljavanje. Jer smo mislili da je sve važno, zaboravili smo najvažnije: naučiti živjeti.

Besmisleno je graditi kuću na pijesku, uzalud je lijevati vodu u posudu bez dna… Zaludu je što se ustajemo rano, što u znoju zarađujemo kruh, i slamamo se oko svog života… Sve je uzalud ako nema čvrstu podlogu. Sve tako stvoreno, prije ili kasnije, postaje nam razlog očaja. Mudar čovjek kući temelje udara na kamenu, a život gradi na ljubavi, povjerenju i velikodušnosti.

Što je ljubav? Ona je presudna potreba i uvjet za suvisao život. Jedini ambijent u kom je uopće moguće osmišljeno živjeti. Jer nam je prijeko potrebna žarko je iščekujemo od svakog lica, čeznemo za pažnjom, prihvaćenošću, razumijevanjem. Jer toliko za njom čeznemo čini nam se da bi to drugima trebalo biti jasno, a ako nam se učini da im pak nije jasno onda ih doživljavamo kao sporedne spodobe,  beskorisne jedinke, ili kao neprijatelje. Zaboravljamo da oni također trebaju našu ljubav. Zaboravljamo da se ljubav prima tako da je dijelimo. Tko je više daje taj je više i prima. Ali isključivo onda kad prvi dajemo. I to na način da dajemo ne očekujući da nam se istom mjerom uzvrati.

Onom tko zaista ljubi najveća je radost drugog radovati. Tko ljubav daje nikad nije nesretan. Tko ljubav očekuje uvijek je nesretan. Ljubav, dakle,  nisu tek tople emocije koje nas obuzmu s vremena na vrijeme. Niti su plemenite želje, ni velike riječi koje umijemo izgovoriti. Ljubav je u tom da zauzetom pažnjom nastojimo drugog uvijek nečim obdariti. Ali onim što drugi zaista treba, a ne tek nečim što se nama učini važno. Ljubav osluškuje stvarne potrebe drugog. Zaboravlja sebe i stavlja se u službu drugom.

Što je povjerenje? To je nenaučena mudrost življenja. Ono što smo kao djeca primili, i čega se na žalost vremenom odričemo. Iz straha da ćemo ostati na ulici, da ćemo umrijeti od gladi… očajavamo i  posežemo za vlastitim bedastoćama, nazivajući to ponekad “mudrušću”, ili “brigom za sebe”. Gasimo svjetlo, a palimo šteriku. Ali strahu nema kraja. Onaj tko jednom posegne za koncima vlastitog života zauvijek je osuđen na osjećaj ugroženosti, nikad nije dovoljno siguran, i uvijek mu je svega malo. Imati povjerenja, znači bez vaganja činiti dobro, umnažati ljubav i ugrađivati se u djela koja ostaju – pouzdavajući se da ću sutra imati još više, onim istim pouzdanjem kojim znam da sunce koje je danas zašlo ujutro će ponovno izići.

Što je velikodušnost? To je ljubav koja ima povjerenje. Davanje koje ti daje život. Jer, živi smo samo onoliko koliko druge oživljujemo. To je zato jer život teče. Njegova je bit protočnost. Onog trenutka kad u ruci sebično stisnemo ono što nam se čini naše – sami sebe upropaštavamo. Jer mi smo kao i rijeka, koja se tim imenom zove sve dokle svoje obale iz trena u tren obdaruj novom vodom, kad bi iz straha da ne presuši stala da se sačuva, postala  bi močvara. Biti velikodušan znači imati dušu, biti duša od čovjeka

Luka Rađa, SI

Foto: www.pexels.com