Uskrs znači prepoznati drugoga, vidjeti svjetlo u svom životu

BogoslovPosted by

Zaista je to bio događaj, gotovo nevjerojatan. Riječ je o jednoj od najparadoksalnijih priča što su se ikada dogodile na ovome svijetu, pri­ča o Kristovim učenicima na putu za Emaus poslije Kristo­va uskrsnuća. Učenici nenada­nom suputniku i sugovorniku, a to je uskrsli Krist, pričaju o njegovoj smrti, o njegovu spro­vodu i o pomutnji što su je me­đu njih unijele žene o njegovu nekakvu uskrsnuću! Uz to, oni ga još i optužuju kako je izdao sve nade svojih prijatelja, koje su u njega polagali. Ta smrt za učenike je bila potresna i nije se smjela dogoditi.

“Što to putem pretresate me­đu sobom?”

“Ma, što, zar ti ne znaš što se dogodilo ovih dana u Jeruzale­mu?”

Pa recite mi: “Što to?”

I dvojica učenika pričaju što se dogodilo: ne nalaze nijedne lijepe riječi o Isusu i njegovoj smrti. Ta, on ih je izdao: izdao je sve njihove nade, izdao je nji­hove želje i njihove planove za budućnost. Željeli su postati po­znati, ugledni i moćni u novom poretku, a, eto, taj Isus se kao naivac dao uhvatiti, dopustio da ga osude i na križu razapnu. Tako je sve propalo! “Doista, ti si jedini stranac u Jeruzalemu!”

    “A mi se nadasmo…”

Njihov izvještaj nema ništa lijepog, nema nikakve riječi ra­zumijevanja za osuđenika, po­gotovo nema žalosti za dobrim prijateljem. To je duboka istina: mi ljudi rado govorimo o drugi­ma, ah u pravilu samo ružno, pa i onda kada je riječ o našim, do jučer, dobrim poznanicima i pri­jateljima. Olako ih odbacujemo, otpisujemo i smatramo da su sa­mi krivi i da su zaslužili ono što su i dobili.

“A mi se nadasmo… i ovo je već treći dan.” Eto dokle doseže naša nada, dokle se proteže naša vjera: tri dana se čine poput vječnosti. Mi ljudi ne znamo čekati, strplji­vost nam nije jača strana: želi­mo uvijek sve i odmah, želimo neposredni uspjeh i aplauz za ono što smo učinili. Ne znamo gledati drugim očima i vidjeti ono što nas nadilazi. I oni se ču­de kako taj čudni sugovornik o toj smrti i o tom sprovodu ništa ne zna. Oni u Njemu nisu mogli i nisu znali prepoznati uskrslog i živog prijatelja Isusa. “Prepo­znati ga, bijaše uskraćeno njiho­vim očima.” Zašto? Oni su toliko zaokupljeni sami sobom da ni­koga i ništa ne vide i ne prepo­znaju. Oni smatraju da su cen­tar svih zbivanja i da sve znaju. A kad se vidi samo sebe, samo svoje probleme i svoj svijet, on­da se na drugoga niti ne gleda i nikada ga se ne može prepo­znati kao čovjeka sebi jednaka i s istim problemima. Mi uvijek očekujemo da drugi prepozna­ju nas, da nam budu skloni, da nas pozdravljaju i čine nam do­bro, dok sami ostajemo u krugu svoje sebičnosti i svoga životnog umora.

“O, bezumni i srca spora da vjerujete…”

    Krista zanima budućnost

Svi ljudi, pa makar imah naj­veće znanstvene titule, smatra­li se ne znam kako mudrima, ako tako gledaju na život i svi­jet ostaju trajni bezumnici, ljudi koji ne znaju čitati znakove vre­mena, ljudi koji ne vide i ne uo­čavaju Božje djelovanje u sebi i u svome svijetu. Njihovo srce ne prihvaća ništa i nikoga, oni ne mogu vjerovati nikomu, a naj­manje Bogu. Srce, oči duše, va­lja otvoriti, učiniti ga spremnim da se može susresti s drugim, da može prepoznati brata čovjeka, da može vidjeti njegove brige i jade koje ima kao i on sam. Tek tada se vidi i prepoznaje: “U to im se otvoriše oči, te ga prepoznaše…”.

Eto to je Uskrs: prepo­znati drugoga, vidjeti svjetlo u svome životu, svjetlo pravo i istinito, svjetlo što ga u naš ži­vot unosi samo Bog da možemo ispravno suditi i djelovati.

Iz Isusovih riječi se da iščita­ti silna bol. “Ta zar je moguće da ovi još ništa ne shvaćaju? On je Božji Sin, on je živ i kao takav sada želi izmijeniti situaciju u svijetu. 

Sadašnja ljudska situaci­ja jest situacija nepravde, gdje vlada ljudska sebičnost koja je stvorila i stvara podjele i ogro­mne razlike u svijetu. Budući da u svijetu nema ljubavi i praved­nosti, postao je podijeljen na bo­gate i siromašne, na potlačene i na vladajuće, na ostvarene i ne­ostvarene. Stoga on, upravo jer je Bog, želi promijeniti tu situa­ciju i pravdu dati siromahu i po­tlačenom. To je njegov program rada, program evanđelja, a za to je i uskrsnuo, da svi imaju život, u izobilju da ga imaju.”

I zanimljivo: Krist ne daje nikakve propise za izvršava­nje svoga programa, već se po­kazuje i ukazuje, upozorava i zove tako da mu se može vjero­vati. Njega ne zanima prošlost, ne zanima ga “njegov sprovod”, već budućnost i ideja za koju se žrtvovao. Ta, On je živ!

     Život u ljubavi i darivanju

Stoga nikako ne trebamo tražiti “živoga među mrtvi­ma”. Kako prečesto zaborav­ljamo tu činjenicu i od svoje vjere pravimo dužnosti, traži­mo zakone i propise. Time, za­pravo želimo biti dobri kršća­ni, to jest oni koji se vladaju onako kako se to od njih tra­ži. Krist to ne želi. Njegov pro­gram je poziv na suradnju ko­ja proizvodi sreću za sebe i za druge. To su blaženi, oni koji svojim radom i životom vese­le Boga i usrećuju ljude, to su “živi i uskrsli” ljudi na ovome svijetu. Uskrsna vjera je druš­tvena i životna i uvijek ima tri dimenzije: vjera je riječ na ustima, vjera je istina u srcu, vjera je djelo koje se vidi.

Uskrsli Krist je Bog koji se potpuno darovao čovjeku, Bog koji se snizio na razinu čovjeka, Bog koji traži slobodnog čovje­ka, Bog koji zove i nudi blizinu i pomoć, On je živi “Bog s nama”. Upravo to valja shvatiti: Krista valja “prepoznati” i doživjeti on­da “prelazak”.

Za Isusa Krista, Božjeg Sina, bio je to prelazak iz smrti u ži­vot.

Za nas kršćane Uskrs znači prelazak od zla na dobro, od pogreške naistinu, od opstojno­sti bez Boga na opstojnost s Bo­gom, od života u grijehu na život u milosti s Bogom, koji je vječno i Najveće dobro.

To je opredjelje­nje za život u ljubavi i darivanju, i to iz dana u dan, bez praznika, pa sve do onog blaženog časa kada ćemo ući u vječnu domo­vinu i gledati Boga “licem u li­ce”, “onakvim kakav jest”.

fra Luka Tomašević

Izvor: www.dalmacija.hr