Živjeti dugo, ostarjeti nikako

BogoslovPosted by

Jedna od iskonskih čežnji čovjeka, kroz sva vremena, i u svim civilizacijama, jest njegova čežnja za zdravljem i, posljedično tomu, dugim životom. Međutim, suvremenik ove naše „zapadne“ civilizacije u toj naravnoj ljudskoj čežnji našao se pred nerješivom jednadžbom čiji bi rezultat trebao biti: živjeti dugo, ostarjeti nikako. Ta posve paradoksalna težnja suvremenog „zapadnog“ čovjeka očito nije samonikla niti se spontano ukorijenila u njegovim neostvarivim očekivanjima. Suvremene liberalne svjetonazorske koncepcije, koje sve dominantnije prožimaju razne oblike društvenog života, napose masovne medije i zabavu, uzdignule su ljudsko tijelo, mlado ljudsko tijelo, na pijedestal kulta s kojim se ni jedna druga vrijednost ne može mjeriti.
Duhovnoj, pak, dimenziji čovjekove egzistencije nastoji se oduzeti svaka vrijednost i značaj.

U tom kontekstu, starost kao doba čovjekova života najbogatije iskustvom, mudrošću pa i duhovnim spoznajama, označeno je kao nešto čega bi se trebalo sramiti i što pod svaku cijenu treba skrivati. Ciljano potaknuta, paradoksalna čežnja suvremenog čovjeka (živjeti dugo, ne ostarjeti nikako), omogućila je do neslućenih razmjera razvitak, u suvremenom svijetu vjerojatno najmoćnije, industrije pomlađivanja i uljepšavanja tijela. Ta industrija, poduprta agresivnom propagandom, svoje goleme profite ostvaruje na masovno prihvaćenoj utopiji prema kojoj je moguće zavarati prirodni tijek ljudskog života i „zaštititi“ pojedinca od osjećaja srama zbog znakova starosti.

Dovoljno je baciti i letimičan pogled na strukturu reklama u najgledanijim terminima, kako javnih tako i privatnih, televizija i lako ćemo naći potvrdu za prethodnu tvrdnju. Golemi dio prostora za oglašavanje pokrivaju upravo reklame kojima se nudi nepregledan asortiman sredstava za uljepšavanje i pomlađivanje sa svrhom skrivanja i najmanjih znakova „sramotne“ starosti. Tomu naravno treba pridodati i bezbrojne ordinacije koje nude i najbizarnije plastične operacije s istom svrhom.

Ne tako davno, sijede vlasi , sjede brade i godinama naborana lica bile su zaštitni znakovi životne mudrosti i autoriteta koji je iz nje proizlazio. „Slušaj starijega“, rečenica je koju smo nekoć, kad je starost imala svoje dostojanstvo i ugled, slušali od svojih roditelja dok su nas kao još neformirane osobe otpućivali u svijet. U definiranju životnih odabira, osobito kod mladih ljudi, ulogu autoriteta starijeg i mudrijeg, zauzele su, nažalost, spomenute reklame i groteskne utopije koje promiču, nastojeći istovremeno postići dva cilja: ostvariti goleme profite i ovladati čovjekovom sviješću o samom sebi.

Uočavajući tendencije o kojima je ovdje riječ, još davne 1978., poznati hrvatski novinar i književnik Veselko Tenžera u jednom svom eseju napisao je: „Kao da je gubitak Boga srušio svaku vrijednost duha i prenio sve svoje atribute na prolazno tijelo. Duh je čuvala Kultura, a tko će sačuvati kulturu tijela? Armije uljepšivača, tvornice kozmetike i industrija odjeće započeli su unosan metafizički biznis – glorifikaciju tijela, himnu vječnoj mladosti, ditiramb novom puranu što kukuriječe na kokošinjcu suvremenosti.“

Promatrajući, već u ono doba bjesomučno očajničko nastojanje vremešnijih pjevača i pjevačica da na sve moguće načine sakriju znakove svojih godina, Tenžera je spomenuti esej završio rečenicom: „I stari su pjevači potrebni, a unuci su se zaželjeli pravih baka i djedova.“

Svi oni koji još uvijek ne gube nade i spremni su uložiti napor da se zaustave pogubne dekadencije i procesi samouništenja onog što zovemo zapadnom i kršćanskom civilizacijom, trebali bi, zapravo započeti s nastojanjem da se sa starosti skine stigma sramotnosti i da joj se vrati prirodno „pravo građanstva“ i dostojanstvo koje joj pripada sukladno mudrosti koja se u njoj nataložila. To bi značilo odbaciti grotesknu i tragikomičnu, smišljeno nametnutu, iluziju da je moguće živjeti dugo, ostarjeti nikako.

Drago Krpina

Foto: https://pixabay.com