Posted by Donosimo propovijed dr. fra Siniše Balajića, provincijala provincije Presv. Otkupitelja i Velikog vicekancelara KBF-a u Splitu, koju je održao na svečanom slavlju u prigodi početka nove, 2025./2026. akademske godine u ponedjeljak, 29. rujna na svetkovinu svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela.
Kada uzmemo u ruke evanđelje i počnemo ga čitati – pogotovo dijelove u kojima čitamo o navještenju, rođenju Djeteta, anđelima i arkanđelima koji silaze s otvorenog neba i uzlaze opet, kao i one dijelove u kojima nalazimo čudesa ozdravljenja, oproštenja grijeha, oslobođenja – vjerujem da evanđelje probudi u nama duboki osjećaj nade, nade da će svijet i život procvjetati iznova, da će doživjeti svoj novi početak. Zapravo, otkrijemo da ima nade za čovjeka i svijet.
No, ako pažljivije čitamo evanđelje, primijetit ćemo da Isusovo učenje nije upućeno prvenstveno na budućnost, nego na sadašnjost. Zato i njegove riječi ne donose toliko nadu, koliko sigurnost. Mi znamo da postoji velika razlika između onoga čemu se nadamo i onoga u što smo sigurni: onoga što možemo osjetiti, dodirnuti svojim rukama, pomirisati. Isusove riječi zapravo nisu obećanja za budućnost već On govori o mogućnostima u sadašnjosti. Zato i tvrdi da „tko vjeruje u Sina ima život vječni“.
Sv. Pavao u poslanici Kološanima govori o stanju vjernika kao o stanju onih koji su već uskrsnuli (Ako ste dakle uskrsnuli s Kristom... (Kol 3,1). Tako on ne uskrsava mrtve, nego živima daje svoj vječni, neuništivi život. Evanđelje je, doista radosna vijest jer ima veze, ne toliko i samo s budućnošću, nego s našom svakodnevnicom. No, svijest o tome da smo mi već sada, danas više nego pobjednici u životnim događajima ne podrazumijeva pasivno čekanje Gospodina da djeluje, već aktivnu suradnju u njegovom stvaralačkom djelovanju. Suradnja koja se od čovjeka zahtijeva za ostvarenje ovog plana jest jednostavno vjera. Bez suradnje, tj. bez vjere Riječ se ne ispunja, ostaje besplodna. Riječ ne donosi rod ako nije ugošćena u srcu i oblikovana od strane čovjeka u odgovor, u vjeru.
A znamo da je danas puno onih koji ne surađuju s Bogom, koji ne vjeruju u Riječ; štoviše ima onih koji rade protiv Boga. Nisu vjerovali ponekad ni oni koji su bili blizu Isusu, oni koji su se nazivali Isusovim učenicima: ili danas kršćanima. Doista, moguće je nazivati se kršćanima, moguće je čak ići i u crkvu, a biti daleko od Isusa i njegove riječi. Jer onaj koji nije ušao u stvarni odnos s Kristom i s Njegovom riječju, lako se ohladi i udalji od vjere. Jer nevjera je stanje daleko od Isusa i Njegove riječi. Zato nevjernik traži konkretne znakove kako bi vjerovao. Kao odgovor onima koji Isusa pitaju: „Koji ćeš znak učiniti da vidimo i vjerujemo?“, On odgovara da moramo vjerovati da bismo vidjeli i bili znak. Znak ne vodi čovjeka do vjere, naprotiv vjera proizvodi znak. Kaže Isus Natanaelu: „Vjeruješ zato što sam te vidio pod smokvom? Vidjet ćeš veće stvari od ovih“. Zbog toga evanđelisti govore prvenstveno o vjeri koja se temelji na onome što je iskušeno kao istinito i sigurno. No, vjera ne isključuje nadu, tj. čežnju za onim što je pred nama. Naprotiv.
Zato sv. Pavao dodaje da je vjera sigurnost u onome čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. To nije puki optimizam, nego sigurnost u životu s nesigurnošću. Ako jako želimo stvoriti vlastitu sigurnost izvana, postoji velika vjerojatnost da nismo dosegli sigurnost iznutra, sigurnost u stvari za koje se tek nadamo, uvjerenje u stvari koje još nismo vidjeli. Ponekad nas iznenadi kako je vjera opisana u Sv. Pismu. Ljudi, koji su u Svetom Pismu opisani kao vjernici, proroci, patrijarsi, apostoli – s iznimkom Bl. Djevice Marije – nitko od njih ne može zadovoljiti definiciju savršenog vjernika ili sveca. Svi su bili grešnici, posrnuli, nevjerni. Ljudi koje Sveto Pismo predstavlja herojima vjere, nisu uvijek dobri. Oni su pobožni, ali nisu uvijek vjerni niti sveti.
Ono što pronalazimo u biblijskoj vjeri jest putovanje ispunjeno promašajima. Kao da bi put prema zrelosti vjere bio nužno nezreo. A nama je dano misliti kako bi u našim pokušajima već morali biti zreli, te s toga završimo potiskujući mnoge stvari, potiskujemo puno snage i puno istine o sebi samima. Sjetimo se da pavlovski tekstovi idu gotovo kao kroz neku veliku litaniju i počinju s Abelom. U vjeri Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kajin. Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, sagradi lađu. Vjerom se Abraham pokori kada primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu. Vjerom krene ne znajući kuda ide.
Tako imamo Abrahama, veliki lik vjere, koji ide od onoga u što je siguran prema onome gdje nije siguran, prema onome što ne poznaje. To je prva paradigma vjere. To je putovanje povjerenja, putovanje predanja. Zato vjera nije poticaj Bogu da odgovori samo na naše molitve, učini čudo ili pošalje znakove. Vjera je povjerenje. Ta se vjera nalazi u razoružanosti, u predanju sebe bez uvjeta. Budući da se moje ja povlači, predaje se Bogu, nije onda više važan ni odgovor na naše molitve, nego povjerenje u Boga. Zbog toga se i sama molitva iz zahtjeva za odgovorom mijenja u povjerenje i predanje Bogu Ocu koji nas ljubi do kraja. Zato i Isus poziva Natanaela na put vjere na kojem će njegova vjera – koja još nije zrela – rasti, postajati snažnija i prijeći u predanje.
Kao što je Isus rekao u blaženstvima, blaženi koji čeznu za pravednošću – to i mi moramo činiti. Potrebno nam je čeznuti da bi mogli rasti u vjeri. Jer ako unutar sebe više ne čeznemo i ne žudimo, kada idemo kroz dan čineći što pravila kažu, to nije nužno evanđeoska vjera. Nema u tome ni snage, ni energije. Mi uočavamo razliku između ljudi iz kojih izvire snaga vjere i onih koji su jednostavno religiozni: koji žive svoje pozive, poštuju pravila, čine sve prave stvari, primaju sve sakramente, ali u njima nema snage. To nije ona vjera o kojoj Isus govori i Natanaelu i nama. Njegova je vjera ispunjena životnom snagom. Kada se predamo toj vjeri, ona ima moć „otvoriti nam nebo i dati da vidimo anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega“.