Dijalektika korizme

Korizma je ozbiljno, pokorničko vrijeme, vrijeme priprave i obraćenja, te intenzivnijega posta, molitve i djelâ milosrđa. Korizma je, jednostavno, zahtjevno vrijeme tijekom kojega se čovjek svojim cjelokupnim odnosom prema stvarnosti želi više približiti Bogu te traži različite načine kako to ostvariti.

U tom smislu korizma je uvijek vrijeme borbe koja se vodi na tri fronta: sa samim sobom, s Bogom i s drugima. Čovjek se, u tom svojem duhovnom boju, susreće s mukom, odricanjem, trpljenjem, kušnjom i smrću kao sadašnjim stvarnostima. No, te stvarnosti vjernik ne susreće kao zatvorene u sebe, nego upravo usred sadašnjosti tih stvarnosti započinje njegova preobrazba u život budećega vijeka. Tako je korizma vrijeme preobrazbe, čišćenja i vrijeme umiranja (sebi) kako bismo se nanovo rodili.

Korizma je u svojim osnovnim crtama vrijeme dijalektike. Ona nas stavlja pred mnoga da i mnoga ne, te nas u dijalektici mnogih da i ne nuka da dođemo do jednoga da Gospodinu. To da Gospodinu izvire iz vatre mnogih ne i mnogih da koje u borbi s Bogom, sa sobom i s drugima izričemo tijekom korizme. Korizma nije izricanje samo ne svemu onomu što nas udaljava od Gospodina, nego jednako tako ili čak još i više izricanje mnogih da koji nas približavaju Gospodinu. Kroz ova mnoga da i ne čovjek dolazi do harmonizacije svoga odnosa s Bogom.

Ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se u logici dijalektike korizma proteže na čitav naš kršćanski život koji se u temeljnim crtama ne sastoji samo u izricanju mnogih ne, nego i u još češćem izricanju mnogih da. Čitav je vjernički život stalna dijalektika koja se ogleda kao borbena vještina sa samim sobom, s Bogom i s drugima. Neprestano nastojimo, na različitim razinama, argumentirati i objasniti sebi svoje često suptilne izbore, odluke, uvjerenja, nadu protivnu svakoj nadi; neprestano raspravljamo sa sobom, s drugima i s Bogom putem pitanja i odgovora, te pokušavamo razriješiti opreke koje postoje između mnogih da i ne koje moramo izgovoriti u svome životu.

Sam je Isus prošao kroz dijalektiku svoga božansko-ljudskoga života, odnosno kroz svoja da i svoja ne iz kojih je proizišlo jedno spasenjsko da kojim nas je otkupio i otvorio nam put zajedništvu života sa sobom. Tragom Isusovih kušnji u pustinji kako ih donosi Matej (4,1-11) te u logici dijalektike korizme možemo vidjeti kako nas korizma uči čemu i komu izreći da i ne te zašto je potrebno izreći ne čak i onim esencijalnim životnim stvarima preko kojih bi nas Napasnik htio udaljiti od Boga. Imajući to na umu, korizma nas uči prepoznati što je naš kruh i možemo li toj tako esencijalnoj životnoj namirnici reći ne kako bismo bili s Bogom. To ne onomu bez čega se ne može, postaje da onomu bez koga se ne može.

Odricanje od kruha pomaže nam prepoznati u koga smo stavili svoje pouzdanje: u kruh zemaljski ili u kruh nebeski. Kruh, dakako, predstavlja ono bez čega čovjek ne može u svome naravnom životu. No, nije poanta u kruhu kao takvome, nego u onome što za nas predstavlja kruh (hrana, moć, novac, karijera, odanost miljenicima ovoga svijeta) koji nam postaje važnijim od samoga Boga i njegova Kraljevstva. Korizma nas uči vidjeti bez čega ne možemo, čemu nismo spremni izreći svoje ne te jesmo li poput Isusa spremni reći ne kruhu kušnje kako bismo time izrekli da Bogu od čije riječi čovjek živi.

Korizma kao vrijeme dijalektike uči nas prepoznati svoje kompetencije te čemu i komu u tome području izricati svoje da i svoje ne. Tragom Isusove druge kušnje, korizma nas uči ne skakati s vrhova i ne ići na vrhove s kojih bismo se mogli spotaknuti misleći hazarderski kako se nama i zajednici koju vodimo neće ništa dogoditi. Korizma nas u tom smislu priprema na izricanje ne onomu čemu nismo dorasli i što bi moglo izazvati pomutnju, nered, lom, pad i upropaštavanje dobra.

U dijalektici korizme ogoljava se naša vjera. Tu moramo izreći jasno da i ne onomu tko jest i onomu tko nije naš Bog; izabrati između Božjih i Sotoninih obećanja; položiti nadu u Božja obećanja ili u obećanja protivnih sila. Korizma razotkriva tko je uistinu naš Bog, jer naš Bog može biti samo onaj koji nas se bezuvjetno tiče. Ako su to hrana, novac, karijera, moć, uspjeh ili kako to Matej sažima u svome evanđelju „kraljevstva ovoga svijeta”, tada je to naš bog. No, tada se mi ne klanjamo Bogu Isusa Krista, nego svojim božanstvima za kojima potajno ili javno čeznemo. Korizma nas pripravlja upravo izricanju radikalnoga ne kraljevstvima ovoga svijeta, ne služenju i klanjanju njima, ne Sotoninim obećanjima, a da Gospodinovim obećanjima i služenju i klanjanju Gospodinu Bogu svom.

U dijalektici korizme Isus razotkriva Sotonu i prokazuje ga kao onoga koji ne može ništa. Isusovo ne Sotoni otkriva da je sve ono što Sotona nudi samo puki privid i da je pravo davanje samo Gospodinovo davanje, jer njegova su vremena i vjekovi, on je početak i svršetak, Alfa i Omega, njemu pripada sva slava i vlast. Jedini on može svime raspolagati.

Hrvoje Kalem

Izvor: Svjetlo riječi

Foto: https://pixabay.com/