Posted by Jednog dana, kroz popodnevne sate sjedili smo u našem bogoslovskom bratstvu, dnevnoj sobi, a onda nam se pridružio naš fra Mario Jurišić, sjeo je među nas te, za vrijeme razgovora s nama bogoslovima, malo po malo njegove su riječi prešle u pjesmu. Govorio nam je kako i s kojom molitvom ići na počinak, a onda je zapjevao:
„Zahvalimo Njoj na daru i za Njezin blagoslov, Njoj pjevajmo u zahvalu, Majko sveta, laku noć! Tako pjevajte kad idete spavat.“
Volio je pjesmu i lijepu riječ, šale i doskočice. Imao je snažan glas. Možda ga je dobio od bure koja je fijukala dok se prelamala preko Biokove pod kojom je odrastao do svojeg odlaska u sjemenište u Sinju, a za koju se kaže da je „vitar koji se rađa na kupreškim vratima, a umire na Dupcima“.
Fra Mario (Ante) o kojem želim iznijeti ovdje pokoju riječ, bio je sin Jure i File, djevojački Staničić. Rodio se 29. listopada 1937. godine u Baškoj Vodi. Osnovnu školu pohađao je u Baškoj Vodi, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Makarskoj i Sinju.
Franjevački habit je obukao 5. srpnja 1955. godine na Gospinom otočiću Visovcu, a svečane zavjete položio 8. prosinca 1961. godine u Makarskoj. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, a za svećenika je zaređen 30. ožujka 1964. godine.
Kroz svoj svećenički život bio je pastoralac. Djelovao je među pukom na četrnaest župa. Kao mladomisnik prvu je službu imao kao župni vikar u Runovićima od 1964. od 1966.; zatim župni vikar u Drnišu od 1966. do 1967., župnik u Staševici od 1967. do 1969., župnik u Metkoviću od 1969. do 1974., župnik u Velikom Brdu i župni vikar za Promajnu od 1974. do 1976., gvardijan i župnik u Sumartinu od 1976. do 1979., gvardijan u Omišu od 1979. do 1982, organizator franjevačkih misija u Provinciji 1982., župnik u Tučepima od 1982. do 1991., samostanski vikar i župnik u Splitu na Dobrom od 1991. do 1994., gvardijan i župnik u Zaostrogu od 1994. do 2000., župnik u Lovreću i Opancima od 2000. do 2006., župnik u Zmijavcima od 2006. do 2009. i Plini - Stablini od 2009. do 2011., ispovjednik u Zaostrogu od 2011. do 2022. godine.
Fra Mario je bio prepoznat kao franjevac koji se zauzimao za narod koji mu je bio povjeren da ga duhovno vodi kroz ovaj svijet te je tako izdavao pastoralne i župne listove, djelovao kao misionar u domovini i inozemstvu, organizirao hodočašća u Gospina svetišta, posebno Međugorje, koje je iskreno ljubio i druge približavao njemu i u Rim u koji je išao pedeset puta. Propovijedao je i lomio Riječ Božju u gradovima i selima po Hrvatskoj i Europi, najviše u Njemačkoj, ali i Sjevernoj i Južnoj Americi, Kanadi i Africi.[1]
Napisao je i izdao 63 knjige, uglavnom pastoralnog sadržaja, kako je i sam rekao u jednom javljanju za Hrvatski radio: “Kako dođe kakva situacija, onako ja, stavim se. Jedno godinu dana radim i izađe nešto tako. Puno sam hodočastio pa lipa je ona knjiga u Rimu o hrvatskim tragovima, o Bleiburgu isto tako. Knjige zgodne, onda propovijedi, tako svašta pomalo. Nije to baš određena tema. Ja sam bio na puno župa, četrnaest župa pa onda dođeš pa te poznaju svi. Bio sam u Imotskoj krajini 10 godina. Znaš, na Lovreću, Zmijavcima i tako. Pa onda uzmu. Moje knjige su ovako, dobre, zanimljive narodu. Nije to neko mudrovanje, filozofiranje, nego su praktične. A onda te svi poznaju pa uzmu; a i jeftine su, dvadeset kuna.“
Za nas bogoslove, kad bi stariji fratri spomenuli njegovo ime, bilo je kao da govore o legendi, kao o nekomu neponovljivom. Tako je bilo sve do zime 2022. godine kad je u samostan o. fra Ante Antića stigao jedan fratar zbog teškog zdravstvenog stanja, niska rasta, izražena karaktera, dobre ćudi. No na prvu se vidjelo da je ono što sam spomenuo na početku – fratar od šale i pjesme, te lijepe riječi: naš fra Mario.
U blagovalištu je sjeo među nas bogoslove. Svaki nam je dan donosio veliku radost kad bi bio s nama za ručkom, jer ručak nije mogao proći bez fra Marijeve šale kako na svoj, tako i na tuđi račun.
Unio nam je doista veselja u fakultetske dane.
Uvijek je nešto pisao; novine i naočale za čitanje su uvijek bile na stolu; zanimao se za svagdašnjicu hrvatskog čovjeka, ali i cijelog svijeta. „Živio je svoje zvanje poput Franje Asiškoga, a svojom veselom naravi i pjesmom bio je melem mnogima, napose onima kojima je život pripravio težak križ života. Siromaštvo i napuštenost ljudi strašno su ga boljeli.“[2]
Fra Mario je bio velika srca, a ponajviše je njegovo srce bilo otvoreno za siromašne i obespravljene, kao što tvrde župljani župe Svetog Duha Lovreć - Opanci o kojima je vodio pastoralnu skrb šest godina. Vjernici govore kako bi nakon svake proslave Božića došao u lokalnu trgovinu podmiriti račune siromašnih koji su namirnice i sve ostale potrepštine kupili na dug, što se kaže na veresiju te tako uljepšavao dane čovjeku siromahu. O tome je govorila ovim riječima Anka Sekelez u zahvalnom govoru na fra Marijevu oproštaju od župe Lovreć - Opanci:
„Hvala Vam posebno u ime lovrećke sirotinje i potrebitih jer su oni u Vašim riječima: ‘da svak mora u župi imati kilo kruva, litru vina i kilo mesa na stolu za Božić i Uskrs’, pronašli ogromno bogatstvo ljubavi i poštovanja svog župnika, koje vrijedi neizrecivo više od pretrpanog stola i želuca.“
Pri posjetu svojim župljanima – po riječima Gordane Bošnjak – nije izostajala pjesma pred kućnim vratima: tako bi fra Mario najavio svoj dolazak. U kući je često znao otvoriti frižider da vidi stanje svojih župljana – oskudijeva li tko u čemu. Nesebičan i širokog srca.
Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja izgrađivao je svaki franjevac na svoj način, a fra Mario je ocrtavao pravi lik fratra – brata – tog krševitog podneblja, lika koji je proizašao iz naroda za narod, uvijek spreman priskočiti u pomoć, biti tu u radosti i žalosti. Vjerujem da lice fra Marija, manjeg brata asiškog siromaha, možemo pronaći i u uvodnim riječima pastoralne konstitucije Gaudium et Spes Drugog vatikanskog sabora, koja kaže:
„Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“
Tu ljubav i brigu za siromašne naučio je iz svoje obitelji, od časnog sluge Božjega o. fra Ante Antića koji je na sličan način pomogao njegovoj obitelji. U emisiji koju je snimao HRT o ocu fra Anti Antiću kaže: „Mi u Baškoj Vodi bili smo dosta siromašni pa je moja majka uvijek išla u samostan da bi joj fratri nešto dali, poklonili, za njezinu djecu. Posebno je išla kod fra Ante i pričala mi je to uvijek kako je mom bratu Stipi fra Ante dao hlače, bijele, za prvu svetu pričest, a jednom kad je rekla kako se nemamo u šta obući fra Ante je jednostavno podigao svoj plašt fratarski i rekao: „File evo uzmi ovaj plašt, pa skroji odijelo za svoju djecu.“
Fra Mario je veoma volio svete prostore te im je kao Franjin sin iskazivao veliku čast. Vodio je veliku brigu o liturgijskom prostoru, o crkvama i dvoranama; u mnoge crkve postavljao je vitraje, kroz koje i danas sunce od ranog jutra do večeri igra igru svojim zrakama te tako daju hvalu Stvoritelju svega svijeta. Posvećivao je puno ljubavi prema narodnoj mudrosti i usmenoj baštini hrvatskog žića koju je zapisivao i ukoričio među svoje brojne knjige, da ostane za generacije koje dolaze.
Gajio je veliku pobožnost prema vazda Blaženoj Djevici Mariji. Marijanske mu pjesme nisu nikada silazile s usana. Na završetku mise, koju bi privatno slavila bolesna braća u kapeli našeg Samostana, fra Mario bi za izlaznu pjesmu najčešće zapjevao:
„Marijo, o Marijo, kako lijepa si!“
A sve što je činio, činio je iz srca. Naime, i sam piše: „Zašto je Krist dopustio da mu se srce probode? Naravno, jer nas je ljubio i izvršio volju svoga Oca, ali i da mu nitko u povijesti ne rekne: Isuse, lako je tebi govoriti kad ne znaš što je muka, i drugo:
da pokaže da je ljubav sve i na nebu i na zemlji te upozori sve ljude, pa i nas, da možemo letjeti na Mjesec, koristiti atomsku energiju, presađivati bubrege i srca..., ali ako ne budemo imali srca i ljubavi, ništa nemamo i ostajemo ništa.“
Izgarao je kao svijeća za brata čovjeka, dao se potrošiti do kraja. Sve do zadnjih dana života primao je posjete svojih bivših župljana, koji za fra Marija imaju samo najljepše riječi, kratke, ali istinite, jer pred ljudskim vrednotama riječ zastaje budući da ne može do kraja opisati ono što se vidi i osjeća. Fra Mario je preminuo blago u Gospodinu dana 7. listopada 2023. godine; njegovi zemni ostatci danas počivaju u franjevačkoj grobnici samostana u Zaostrogu.[3]
Svakom poručuje da, uza sve svoje ljudske nesavršenosti, trebamo biti ljudi srca jer: „Nikada ne bismo mi Isusu Kristu došli, ni Majci Božjoj, ni svetomu Anti, ni našemu fra Anti da to nisu bili ljudi srca jer zanimljivo je ovo – u dvije tisuće godina u našoj Crkvi možda nema ni jedna molitva koja počinje O pametni Isuse, pametna Gospe, nema ni jedna molitva koja počinje O pametni sveti Ante niti će biti kasnije molitva O pametni fra Ante Antiću, ali će biti O dobri moj Isuse bit će O dobra moja Majko bit će O dobri sveti Ante bit će O dobri naš fra Ante Antiću.“
fra Mate Šakić
[1] Fra Frano Doljanin, Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja 1735.-2023. životopisi i službe, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Omiš 2024., 200 str.
[2] https://lovrec.hr/preminuo-fra-ante-mario-jurisic/, 18. listopada 2024.
[3] Fra Frano Doljanin, Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja 1735.-2023. životopisi i službe, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Omiš 2024., 200 str.