S Kristom izgrađivati društvo

BogoslovPosted by

Ovogodišnji Božić  po mnogočemu je specifičan. Zanemarujući sve druge okolnosti u kojem ga slavimo jednu ipak nikako ne možemo preskočiti, jer ona ih oblikuje, a ta je pandemija koronavirusa. Ne, neće ovo biti tekst o spomenutoj ugrozi jer smo već poodavno svi presiti informacija o njoj. Pa ipak ove okolnosti, koje nitko ne bi izabrao kad bi tu mogućnost imao, u moru negativnosti otvorile su nam i neke nove mogućnosti. One su tu prisutne u obliku nekog dobro skrivenog potencijala koji nam stoji na raspolaganju i samo o nama ovisi hoćemo li ga iskoristiti za nešto dobro. Naime, ove nemile okolnosti lockdowna (zaključavanja) proslavu Božića lišile su uobičajenog šušura obilježenog konzumerizmom i naglaskom na vanjštinu. Na takav način, barem na vanjskom području, omogućile su nam da ovaj Božić doživimo  drugačije, duhovnije nego je to prije bio slučaj.

Naravno, uz sva ograničenja, koja radi brige za ugrožene skupine (i same sebe!) poštujemo, mnogi će mi zamjeriti što uopće ovu mogućnost spominjem. Drugi pak znat će kako je Bog kreativan i kako svojima daje da u svim okolnostima znaju pronaći razlog  za zahvalnost i radost. Zahvalnost i radost i u tako teškim okolnostima kakve su ove naše su naprosto preduvjet za normalan život i život u punini kojeg je Krist svojim utjelovljenjem donio. Njegovo rođenje, koje na Božić slavimo, nije samo jedan izdvojeni događaj – koji se davno dogodio a danas ga se prisjećamo – već  je nešto što se neprestano događa između Boga i nas. Bog se želi roditi u svakom kršćaninu, svakom čovjeku, biti njegov brat, član obitelji. Prihvatiti ga kao svog Spasitelja, brata, prijatelja znači hoditi s njim kroz život, pomagati mu; kreirati nove okolnosti u kojima će biti mjesta za svu drugu braću ljude. Ukratko, Božić nije lijepa priča za jednokratnu uporabu  uspavljivanja duha već trajan odgovor na dramu čovječanstva koje traži mir, pravdu i poštivanje svakog čovjeka. Odmah po Božiću tu nam poruku, na svoj način, govore i blagdani sv. Stjepana, Nevine dječice i Svete obitelji. Stoga je Božić prigoda i da promislimo o stanju u kojem se moderni čovjek i naša kultura nalazi.  O sličnoj temi promišljali smo i u tekstu Kršćanske vrijednosti preživjet će duh dekadentnog vremena osobito ističući opasnosti pretjeranog individualizma i kulture provizornosti (odbacivanja).

Prilagoditi pojedinca društvu ili društvo pojedincu?

Nije mali broj mislećih ljudi kojima se čini kako se naše zapadno društvo grozničavo bori za vlastito propadanje. U fokusu društva, koje određene elite medijima i popularnom kulturom, nažalost, uspješno modeliraju, uvijek je pojedinac (individua) a ne zajednica (brak i obitelj). Naravno, pojedinac i njegova “prava” koja se neprestano umnažaju na platformi sveprisutne ravnopravnosti, nediskriminacije. O pravima malih naroda na slobodu, pravima obitelji na zemlju ili na posao, kuću, prirodnu hranu; da ne govorim o pravima djeteta na oboje roditelja ili pravu začetog djeteta na život… vrlo rijetko se govori. K tomu čini nam se da je taj pojedinac appriori uvijek nevin, a krivo je društvo i vrijednosti na kojima je utemeljeno. Isto gotovo vrijedi i za odnos roditelja i djeteta, profesora i učenika itd. Ako je dijete anđeo samo ga možemo pokvariti. Ako je, pak, dijete mali divlji barbar kojeg roditelji (i svi drugi!) trebaju oplemeniti dugotrajnim odgojem i disciplinom onda – može postati anđeo.

Polazeći od krive premise (pojedinac je dobar a društvo ga kvari) dolazimo i do sasvim krivih zaključaka po kojima moramo neprestano mijenjati društvo a ne nerijetko neuklopivog pojedinca; prilagođavati društvo pojedincu a ne obrnuto. Uostalom, tko kvari društvo? Pa pojedinac, naravno. Treba li, dakle, sve probleme jednog takvog pojedinca i manjih skupina, rješavati ne mijenjajući njih da se integriraju u društvo (prihvate vrijednosti društva), nego mijenjajući društvo i dobre tradicionalne vrijednosti da bi se svi inkluzivno prilagodili “vrijednostima” pojedinca i malih, često agresivnih, skupina? Mislim da ne treba i da je to sasvim krivo jer se na takav način zapravo sustavno i perfidno rastaču i dekonstruiraju vrijednosti na kojima se temelji naše društvo i institucije koje ga formiraju.  Osobito se to odnosi na obitelj koja je jedinica otpora tiraniji, zapisao je Chesterton. Ta je njegova misao daleko aktualnija danas nego onda kad ju je napisao.

Novi totalitarizam

Papa Benedikt XVI često je pozivao na “borbu” za obitelj koju čine otac, majka i djeca, a koju ugrožava ta gotovo grozničava transformacija društva koja želi izmijeniti “pravu strukturu” i ugroziti same temelje obitelji. Tako je, u tradicionalnom božićnom obraćanju prije osam godina, citirao glavnog rabina Francuske Gillesa Bernheima koji tvrdi da će skupine za prava homoseksualaca “iskoristiti homoseksualni brak kao trojanskog konja” u široj kampanji “poricanja seksualnog identiteta i brisanja razlika među spolovima”.  Bernheim ističe kako je dijete izgubilo mjesto i osobit ponos koji je samo njemu pripadao. Ono je „od pravnog subjekta, neovisnog o bilo kome, postalo objekt na koji netko polaže pravo i koji, kao objekt netko može i nabaviti”, istaknuo je Papa citirajući rabina. U navedenom obraćanju papa Benedikt XVI je osudio i “duboko pogrešnu antropološku revolucionarnu teoriju rodne pripadnosti” po kojoj spol neke osobe određuju društvo i odgoj. Otpor ovoj duhovnoj kolonizaciji, kako je papa Franjo jednom nazvao navedenu ideologiju, vodi se mirnim sredstvima i nadilazi granice Crkve jer načela koja brani “nisu istine koje pripadaju samo vjeri nego su uklesane u samu ljudsku prirodu, istine koje pripadaju sferi razuma i zato su zajedničke svim ljudima”, istaknuo je tada papa Benedikt XVI.

U jednom intervjuu Peteru Seewaldu govoreći o pravim opasnostima koji prijete poslanju Crkve papa Benedikt XVI je istaknuo kako prava prijetnja za Crkvu dolazi iz “univerzalne diktature humanističkih ideologija”. Opasnost navedene diktature Papa je ovako protumačio: “Svatko tko proturječi ovoj diktaturi isključen je iz osnovnog konsenzusa društva. Prije sto godina bilo bi čak apsurdno pomisliti o homoseksualnoj ženidbi, a kamoli govoriti o njoj. Danas su oni koji se tome protive socijalno izopćeni. Isto vrijedi za pobačaj i proizvodnju ljudi u laboratoriju”.

Razmišljanja slična Benediktovim pronalazimo i kod mnogih suvremenih filozofa, npr. Renéa Girarda, jednog od najvećih filozofa našeg doba ili pak Fabricea Hadjadja, čije knjige su nedavno prevedene i predstavljaju, osobito vjerničkom čitateljstvu, pravo obogaćenje. Girard  i Hadjadj, kao i mnogi drugi autori, govore o „novom totalitarizmu“ koji se lažno predstavlja kao osloboditelj čovječanstva.  Ističući važnost dosadašnjih postignuća zapadne civilizacije, kao i institucija zaslužnih za navedeno, napominju kako glavni izazov naše generacije nije više mijenjati svijet već zadržati postignuto; sačuvati zdrav razum i vrijednosti koje utemeljuju društvo. Svojevremeno je Karl Marx napisao da su filozofi do sada samo opisivali svijet te da je vrijeme da to prestanu činiti i počnu ga mijenjati. Promjene i napredak koji je uslijedio, ne naravno njegovim zaslugama, sve je manje bio i jest jednoznačan pa se umjesto neprestane promjene društva zadržavanje i očuvanje postignutog sve više čini nužnim prioritetom.

Kreativna dinamika novog i starog

Neodričući se nipošto dostignuća suvremene tehnologije ipak dužnost nam je upozoriti i na njezina ograničenja. Govoreći o istom Tomaš Halik, poznati češki teolog i filozof,  citirajući  poznatog njemačkog filozofa Martina Heideggera ističe : “Tehnika je savladala sve udaljenosti, ali nije stvorila blizinu“. Heidegger ima pravo: savladati udaljenost ni izbliza ne znači naći blizinu. Stvoriti blizinu – to je duhovna zadaća koju ne možemo delegirati ni jednom tehničkom instrumentu našeg ovladavanja svijetom. Kako nastaje blizina, pita se  Halik i odgovara kako je to pitanje samo druga varijanta onoga pitanja koje su farizeji postavili Isusu: Tko je moj bližnji? Odgovor ostaje isti i onda i sada: ti, učini sebe bližnjim. Tehnologija sama po sebi, dakle, ne rješava naše temeljne probleme jer su oni drugačije prirode.

U kontekstu nekritičnosti prema tehnologiji (i tehnicizmu) možemo primijetiti i kako neki naoko moderni ljudi uopće nisu moderni. Naime, bitna oznaka moderniteta jest kritičnost, dakako i samokritičnost, preispitivanje, sučeljavanje. Ako ta obilježja nedostaju u odnosu prema novotarijama, koje nas svako malo zaskoče, a mi ih poput djece appriori prihvaćamo kao dobre, korisne, poželjne – samo zato što su nove  – onda mi uopće nismo moderni. Mi samo s jednakom lakoćom prihvaćamo sve novo kao što neki s nepodnošljivom lakoćom ne preispituju ništa staro.

Kršćanska vjera spašava zapadnu civilizaciju

(Post)moderna se može spasiti jedino podržavajući a ne osporavajući kršćansku tradiciju, temelj na kojoj je i izgrađena. Prema Romanu Guardiniju, jednom od najvećih teologa prošlog stoljeća, (post)moderna je preuzela neke vrijednosti iz kršćanstva da bi ih okrenula protiv samog kršćanstva. Tako, piše Hadjadj pozivajući se na Guardinija, (post)moderna polazeći od objave o dostojanstvu osobe, dolazi do individualizma. Polazeći od istine o slobodnoj volji ili slobodi izbora, dolazi do liberalizma. Polazeći od zahtjeva za socijalnom pravdom, dolazi do socijalizma itd. Ukratko, ona uzima “evanđeosko cvijeće”, ako tako možemo reći, čupa ga, iskorjenjuje negirajući mu nadnaravni izvor i stavlja ga u vazu. Time se osuđuje na propast jer se oslanja na tradiciju koju odbacuje i potire. Ona propada jer nije stvaralačka; uvijek je više protiv onoga što joj prethodi nego što stvara vlastiti sadržaj; više prokazuje nego naviješta. Ona se, dakle, poput demokracije, oslanja na dosegnute vrijednosti i hvali se njima ali ih ne stvara. Štoviše, čini nam se da se ljuljaju sami temelji na kojima je stvorena.

Ilustrirat ćemo to samo jednim kratkim primjerom. Klasična policija hvata prekršitelja npr. u prometu, legitimira ga preko dokumenata i kažnjava ako je prekršio zakon. Misaona digitalna policija ima druge instrumente. Tako dok surfate internetom neki anonimni program umjetne inteligencije vas zaustavi i traži da dokažete da niste robot. Dakle, robot traži od vas da dokažete da niste robot, da ste čovjek!? I sad namjerno ili slučajno pogriješite u prepoznavanju npr. mostova ili zebri, koje vam da kao test, i – izbaci vas iz ‘prometa’. Robot je zaključio da niste čovjek i ne možete više koristiti internet. Komu ćete se tužiti? Ili tražite neku važnu informaciju i ‘pametni stroj’ vam je ne da – jer je on zaključio da vi to ne zaslužujete (kao neki narodi svoj novac od EU jer nisu poslušni roboti već se drže vlastitih vrijednosti). Od robota se, dakle, stvaraju ljudi a od ljudi se traži da budu poput robota: brzi, precizni, dobro raspoloženi, objektivni (politički korektni), automatizirani tj. da ne razmišljaju previše itd.

Ovaj pokušaj promišljanja o odnosu suvremenog društva i kršćanstva, odnosno o krizi zapadne kulture (o krizi vjere ćemo drugi put), zaključit ćemo jednim optimističnim citatom jednog od najpoznatijih katoličkih apologeta  G.K. Chestertona: „Kršćanstvo je prošlo cijeli niz prevrata i u svakome od tih prevrata kršćanstvo je umrlo. Kršćanstvo je umrlo više puta, i svaki put uskrsnulo, jer ima Boga komu je put iz groba blizak i pristan. (…) Vjera se u ovome zapadnom svijetu brzih promjena i trajnog propadanja institucija uvijek iznova uspijevala vratiti. Slijedeći rimsku tradiciju Europa se trajno okušavala s prevratom i ponovnom obnovom, u ponovnoj uspostavi sveobuhvatne republike. I uvijek je započinjala odbacivanjem toga staroga zaglavnog kamena, ali je na kraju završavala tako da je uvijek za njim posezala i činila ga ponovno zaglavnim kamenom. (…) Barem u pet navrata, za arijanizma, za albigenza, za humanističkih skeptika, za Voltaiera i Darwina ta je vjera bacana, kako se čini, psima. I u svakom od tih pet navrata dogodilo se da bi pas uginuo.“

Fra Ivica Jurić