Posted by Svaki put do duhovnog poziva je specifičan, različit od osobe do osobe. Put do svog poziva s nama je podijelio isusovački bogoslov Ivan Grahovac.
Kako si doživio poziv?
Poziv sam doživio dosta neobično budući da nikada nisam razmišljao o tome da bih mogao postati svećenik a kamoli redovnik. Živio sam u potpunosti drugačije, moglo bi se čak reći da sam bio čak i problematičan, bio sam daleko od takvih stvari. Uvijek je u meni bilo nešto što me vuklo Bogu, ali nikad nisam bio dovoljno hrabar da to priznam. Za mene je to bilo nešto lijepo što me privlači, ali sam smatrao da sam jako daleko od toga budući da sam živio u suprotnosti s tim. Živeći tako doveo sam se u situaciju u kojoj sam se počeo preispitivati što bih trebao raditi u životu. Razmišljajući o stvarima kojima sam okružen shvatio sam da sam napravio neke dobre stvari. Završio sam agronomski fakultet, igrao sam nogomet dosta aktivno i to me sve nekako ispunjavalo, ali ne u potpunosti. Počeo sam se osjećati dosta izgubljeno i više promišljati o svome životu. Imao sam godina koliko sam imao, imao sam život kakav sam imao i postao sam svjestan toga da trebam pronaći mjesto gdje ću se osjećati dobro.
Razmišljao sam o tome, ali se nisam mogao naći ni u čemu. Našao sam se u nekom vrtlogu toga promišljanja i govorio sebi: ma pusti, živi, radi, druži se. To me razvlačilo i našao sam se u situaciji da ipak ne mogu odgovoriti na pitanje što trebam činiti u životu da budem sretan. Nisam bio siguran ni mogu li sam odgovoriti na to pitanje. Tada sam shvatio da je najbolje da se posavjetujem s Isusom. To mi je došlo sasvim slučajno budući da baš i nisam molio inače. Sjetio sam se da bih uvijek, kad sam bio malo dijete, kada bih imao neki problem prvo se posavjetovao s Bogom. Shvatio sam da je u tom trenu, najbolje kleknuti i reći Bogu da ne znam kako dalje i da trebam Njegovu pomoć. Tako je i bilo ali ništa se nije dogodilo. Nisam dobio odgovore, nastavio sam dalje, ali me to pitanje i dalje mučilo i počeo sam duboko u sebi osjećati da nešto nije u redu. Kao da sam postao netko tko nisam i tko ne želim biti. Opet sam se vratio Isusu i molio za pomoć. To je trajalo nekoliko dana ali opet se nije dogodilo ništa.
Jedan dan sam molio i onako skrušeno, baš poput malog djeteta, rekao sam Isusu: “Isuse, ja sam sad tu, Ti mi reci jer ja ne znam što trebam činiti, što god to bilo i ja ću to napraviti. Bez obzira što to bilo samo da znam kamo dalje jer ovako vidim da ne ide. Nisam onakav kakvim želim biti.” Ne znam kako to opisati, ali tada sam osjetio neku vrstu blaženstva, neki potpuni mir i unutarnju spoznaju, dobio sam ovakav odgovor: “Ivane, ne moraš ti ništa činiti. Jedino što trebaš jest dijeliti ljubav koju sam ja ostavio za sve vas.” Tada mi je sve postalo jasno. Sada sam bio siguran da imam nešto za što se mogu uhvatiti, što god to bilo. Svejedno me to ipak kopkalo budući da nisam bio siguran ni što je to, ni od kud je to došlo i odakle taj mir. Od tada se nešto u meni probudilo, nešto što me tjeralo da molim i promišljam još dublje o svome životu. Shvatio sam da sve to što se događa ja ne mogu zaustaviti i nisam mogao protiv toga. Zaključio sam da je najbolje da potražim pomoć i pitam nekoga za savjet. Nakon svega sam bio dosta zbunjen i nisam znao kako dalje. Znao sam da je sve što mi se dogodilo nešto dobro ali nisam znao što ću s tim.
Kako si izabrao baš Družbu Isusovu?
Obožavam sv. Franju Asiškog i dosta mi je on bio bliži i po načinu života i po tzv. viđenju svega toga. Tako da sam prvenstveno razmišljao da budem fratar, no u tom promišljanju sam trebao nekoga tko će me usmjeravati, odnosno trebao sam duhovnika. Uskoro sam našao nekoga tko će me usmjeravati, ali to se dogodilo sasvim slučajno.
Moj osnovni problem je bio taj što nisam dobro poznavao ničiju duhovnost pa sam tražio ono što bi bilo najbolje za mene. Iako sam u početku više naginjao fratrima ipak su mi duhovne vježbe bolje sjele. Tada sam i razmišljao da odem u neki kontemplativni red budući da me intenzivna molitva još od tada jako privlači i ispunjava. I smatrao sam da bez nje ne bih mogao zadovoljiti tu duhovnu potrebu. U dva sam navrata, igrom slučaja, bio u Kartuziji. Kartuzijanci su me također fascinirali, također su najstroži kontemplativni red. Kada sam vidio način njihovog života zaključio sam da to nije za mene. Shvatio sam da je to nešto što me nadilazi i da to nije za mene jer će mi nedostajati ljudi. Čovjek kojeg sam slušao tamo, njihov prior, na mene je ostavio snažan dojam. To je bilo nešto nevjerojatno, pored njega sam gorio, ali znao sam da to nije za mene. Tada sam shvatio da je Družba Isusova za mene. Shvatio sam da duhovne vježbe daju tu intenzivnu molitvu i tu duhovnu hranu, a ipak možeš biti aktivan među ljudima.
Imaš li danas nekoga tko ti je uzor?
Od svetaca nemam uzora zato što mislim da smo svi različiti i drugačiji. Nemam se na koga ugledati jer su sveci jedinstveni, a ja sam takav kakav jesam i moja duhovnost je takva kakva je. Jedino koga mogu istaknuti je sv. Ivan Krstitelj. On je najjači lik od svih. On je svima poznat i zna se kako je djelovao. Smatram da na to ne trebam ništa dodati. Mislim da se jedino o njemu premalo govori, koliko je on snažan i s obzirom da je preteča Krista.
Uzor od ljudi za kojeg bi mogao reći: “Ovo je čovjek kojeg bi ja mogao nasljedovati i koji se meni sviđa kao čovjek” je pater Mišić. Jednostavan je i smatram da je njegova duhovnost zdrava.
Što bi za mladog čovjeka danas značilo isusovačko geslo “Sve na veću slavu Božju”?
Za mladog čovjeka danas bi to moglo značiti da prije svega treba pronaći sebe u životu, da zna što želi. Kada pronađe sebe, onda zajedno s Gospodinom ide prema tome da pokuša svima biti na pomoć, koliko je to u njegovoj moći. To bi za mene bio neki ideal toga da jedan mladi čovjek koji je i koji želi biti isusovac, sam sebi predoči da u svakom čovjeku vidi Isusa kojem treba i želi pomoći. Ono što je meni najvažnije, prvotna moja misao, je vidjeti u svakom čovjeku nešto dobro i težiti za tim da se to dobro u drugom čovjeku ostvari. Znači da ti budeš taj maleni pokretač dobroga u svakom čovjeku.
Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu za isusovca?
Bitno je znati kako je naša formacija jako duga, najduža u svećeničkom i redovničkom životu. Formacija traje redovno 10 godina, ali se ona najčešće produži s obzirom na procjenu i odluku poglavara. To dosta ovisi o kvalitetama svakog pojedinca. Čovjek koji želi biti isusovac treba biti svjestan da je Družba isusova internacionalna. Da se od njega traži da bude spreman i sposoban u svakom trenutku otići negdje van živjeti, raditi i obrazovati se. Jedan isusovac koji završi cijelu formaciju polaže četvrti zavjet koji imamo jedino mi isusovci, a to je Poslušnost papi. To znači da papa u svakom slučaju, bilo kojeg isusovca, može poslati bilo gdje u svijetu. U pravilu se to ne događa, ali svaki isusovac to mora imati na pameti. Formacija te želi osposobiti da jedan dan budeš spreman otići na granice, tamo gdje nitko ne ide. Gdje je najveća potreba Crkve, gdje se problem ne može riješiti ili je gorući problem, tamo ide isusovac. Sv. Ignacije je imao neku ideju, pošto je on sam bio vojnik, da ti budeš vojnik Kristov. Za isusovca je bitno da sve mora proizaći iz njegovog osobnog odnosa s Bogom. Mladi čovjek koji želi biti i koji je isusovac mora imati na pameti da sve ovo ne može ostvariti sam. Naš način djelovanja je da mi iz kontemplacije idemo u akciju, iz molitve dobivamo snagu, poticaj i spoznaju što trebamo činiti.
Spomenuo si kako si završio agronomiju i igrao nogomet. Imaš li za to danas vremena u svojoj formaciji za isusovca ili je to negdje po strani?
Nažalost kada je riječ o nogometu, nemam više vremena kao prije. Prije sam igrao stalno i nedostaje mi, ali s druge strane sam svjestan da je moje najbolje nogometno vrijeme prošlo. Puno sam se naigrao i istrošio sam se. Sada kada igram, teško mi je jer nisam više u formi. Uz sve moje obaveze i način života, nespojivo je da hodam okolo po turnirima i vodim način života koji sa samostanskim životom nije spojiv.
Agronomija mi ne fali. Jedino što mi nedostaje je proučavanje ljekovitog bilja i kukaca. Trenutno za to nemam vremena kao ni aparaturu. Žao mi je što sam se od toga udaljio. Nadam se da će u budućnosti biti neka prilika da se s biljem bavim, koliko mogu.
Kada si ušao u Družbu, ostao si bez nogometa i agronomije. Jesi li dobio nešto drugo?
Dobio sam sigurno puno stvari, to su kao sitne, male stvari koje možda nisu toliko vidljive, ali su nekako upotpunile to što sam prije imao. Čini mi se da sam najviše dobio što sam došao u jednu veliku obitelj. Družba je redovnička zajednica i mi smo kao jedna velika obitelj. Sada to vidim kao dar jer imam obitelj koja ulaže u mene i koja računa sa mnom. Kada gledam na svoj život, možda mi je to i nedostajalo jer nisam imao veliku obitelj. Imao sam samo jednog brata i sada sam došao tu gdje nas ima dosta. Mislim da sam najviše dobio kroz kontakte s novim ljudima i pogotovo kroz rad u duhovnim vježbama.
Što trenutno tvoja uloga u Družbi Isusovoj?
Trenutno sam student druge godine filozofije na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti na Jordanovcu. U Družbi je trenutno moja glavna okupacija da sam pratitelj na duhovnim vježbama u SKAC-u. To mi je temeljna dužnost i kao moj mali apostolat. Duhovne vježbe su ono što volim i time bi se volio baviti u budućnosti. Druga moja dužnost je da pomažem pateru Vlahu u Misijskom uredu. Za sada je to dosta jednostavan posao, u smislu da pripremam materijale koje pater treba proslijediti dalje. Nadam se da će to u budućnosti biti drugačije. Moje novije zaduženje je da sam uključen u projekt Možda baš isusovac, projekt koji isusovci rade u suradnji sa SKAC-om. Ja sam svojevrsno prvi kontakt dečkima koji se jave u Družbu Isusovu. Nedugo sam bio glavni kod organizacije duhovnog programa koji se održao na Modravama. Smatram da je bilo dosta dobro i da su dečki bili jako zadovoljni. Moja je vizija i temeljna ideja da se mi kao isusovci trebamo što više otvoriti i približiti mladima. Mnogi mi kažu da su jako slabo upoznati s isusovcima, odnosno ljudi ne znaju tko smo mi, što mi to radimo, te po čemu smo drugačiji i zanimljivi. Mene to jako smeta i želim da se to promijeni. Želim da osobito mladi znaju tko smo mi, što radimo i što im možemo ponuditi. Neću odustati dok to ne ostvarim.
Što te čeka dalje u Družbi?
Čeka me završetak druge godine fakulteta. Zatim bi trebao ići godinu dana na magisterij, to je kod nas kao godina odmora od studija, gdje radimo s ljudima. Najvjerojatnije ću dobiti neki apostolat i smjestiti će me u neku kuću u Zagrebu ili možda negdje drugdje. Nakon toga bi trebao ići tri godine na teologiju. To je u zadnje vrijeme najčešće vani i najčešće je mjesto studija Rim. Iako u novije vrijeme imamo mogućnost otići u tri naša odgojno-edukativna centra: Varšava, Rim i Madrid.
Izvor: http://www.skac.hr/