Pripadati Bogu nepodijeljena srca

BogoslovPosted by

Tko god vrši volju Oca mojega on mi je i brat i sestra i majka, kaže Gospodin u Evanđelju (Mt 12,50). A što to znači vršiti Božju volju? Je li to znači marljivo, da ne kažem skrupulozno i formalno ispunjanje zapovijedi i odredaba, kako su to npr. učili farizeji? Ili pak to znači prvenstveno imati otvoreno srce koje Isus traži, a koji opet ne dokida zakone i obrede već ih nadopunja. Bit će da je ovo drugo. Isus, dakle, ne dokida  zakone i obrede već  gleda dalje i traži više od same obrednosti i kulta. On ne traži samo obrednost već traži srce, osoban odnos s Bogom. To posljedično znači da On traži i osobno predanje, osobnu odgovornost, a ne tek kolektivnu pripadnost, preko masovnih obreda, proslava, običaja, u kojima se lako utopi pojedinac i lako zamagli njegova odgovornost.

Blaženi Henry Newman promišljao je i doživljavao vjeru prvenstveno kao trajno otkriće, dinamičnu stvarnost u nastajanju i trajno na iskušenju, tako daleku od samo tvrdoglavog, formalnog pristajanja na statične istine o Bogu. Vjera nije samo prianjanje uz određeni skup istina – ona je život; snaga koja nas okreće budućnosti, gura naprijed. Vjera je zauzetost za drugoga, avantura koja uključuje čitavu osobu, zauvijek, a ne tek jedan njezin dio, povremeno, kad to osoba osjeti.

Da, Isusovo i Marijino poimanje vršenja  Božje volje, a ono je za nas mjerodavno, znači pripadanje Bogu ali ne samo formalno preko vanjskih znakova nego prvenstveno iznutra. Isus gledajući svrhu uporno tumači da se odnos prema Bogu ne iscrpljuje samo u običajima, u obredima, pa ma kako ih pobožno vršili, već on podrazumijeva i širi angažman – žrtvu za dobro drugih. Predanje Bogu koje se neminovno pokazuje kroz služenje drugima. Jasno, Isus vjeru kao osobni odnos s Bogom i vršenje vjerskih obreda ne suprotstavlja već ukazuje na njihovu komplementarnost; na njihovo prirodno nadopunjenje kritizirajući pritom bezdušnu formalnost, a hvaleći zauzetost za druge i potpuno predanje Bogu.

Isus je izazivao nemir u prividnom miru

Isusov život protekao je, možemo to tako reći, u svjesnom izazovu dotadašnjem vjerskom i društvenom uređenju i mentalitetu. On je bio i jest i danas živi prosvjed protiv svake apatije, okoštalosti; protiv svake ovisnosti i zatvorenosti u sebe i u svoje granice: nacionalne, vjerske, mentalne, socijalne, političke… On je izazivao nemir u prividnom redu i miru; propitivao je uhodana mjerila. Kritizirao je, između ostaloga, židovsku religiju nebrojenih uredbi i zabrana, koja nužno rađa strahom i osjećajem krivnje zbog nevršenja istih. Ukratko, Bog kako nam ga Isus posreduje nije Bog uredbi, zakona, propisa. On nije Bog koji se samo u kultu i preko kulta na nekom posebnom mjestu očituje i boravi.

On je svugdje i očituje se komu želi, kad želi i kako želi. Ne možemo stoga Njegovo djelovanje reducirati samo na obredne čine, ma kako pobožni bili. O tome nam i Lumen gentium, dogmatska konstitucija o Crkvi govori: “Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama posvećuje i vodi narod Božji te ga krjepostima resi nego “dijeleći svakome pojedinome” svoje darove “kako hoće” (1 Kor 12, 11), on također raspodjeljuje posebne milosti među vjernike svakoga staleža te ih time čini sposobnima i spremnima za prihvaćanje raznih djela ili dužnosti korisnih za obnovu i širu izgradnju Crkve, prema onoj: “Svakome se da­je očitovanje Duha na korist” (1 Kor 12, 7).

Budući da su te karizme, bilo one najsjajnije bilo one jednostavnije i raširenije, osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnošću i s utjehom. Izvanredne pak darove [ističe se u istoj konstituciji] ne valja la­koumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno očekivati plodovi za apostolsko djelovanje; naprotiv, sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da sve provjere te zadrže ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).” (LG 13)

Ono što možemo sa sigurnošću reći, vjerni Kristovoj slici Oca, jest da Bog nije ljubomoran bog, onaj koji jedva čeka kad će nas uhvatiti u kakvom prekršaju; Bog koji bi svoju prisutnost pokazivao buđenjem straha, prijetnjom ili kaznom. Naš Bog je prvenstveno Bog milosrđa, Bog ljubavi i na tom papa Frane od početka svog pontifikata neprestano inzistira. Milosrđe je glavna Božja odlika. Glavni ‘instrument’, mamac kojim nas pridobiva da mu budemo što sličniji.

Dar traži uzdarje

Bog koji je ljubav i nas poziva na ljubav, ali ne na neku apstraktnu ljubav prema svemu i ničemu koja se zaustavlja samo na divljenju nego na ljubav koja podrazumijeva konkretnu zauzetost za djecu, za starije i bolesne, za siromašne, osobe s posebnim potrebama, brigu za okoliš itd. Taj poziv na ljubav (Ljubite jedni druge kako sam ja vas ljubio) nije u biti nikakva zapovijed, obveza nego put sreće, tj. preduvjet čovjekova ostvarenja.

Taj put sreće, odnosno Božji poziv na ljubav od nas ne traži samo neko parcijalno pripadanje, formalno članstvo ili deklarativnu podršku pobožnih uzdaha, nego traži da mu pripadamo u cjelini, nepodijeljena srca i kroz konkretna djela. Bog ne voli polovičnost. Kad god nam je nešto ispred njega, bila to neka osoba ili stvar ili mi sami i naši sebični interesi i želje (a i to se dogodi), mi mu ne pripadamo. Opiremo se i ne dopuštamo da zauzme mjesto u našem srcu koje mu pripada.

Nije Bog pritom ljubomoran što mu ne pripadamo nego mu je žao jer se time osiromašujemo. Kako? Tu nam naš jezik pomaže to shvatiti. Nimalo slučajno u našem jeziku pridjev bogat dolazi upravo od imena Bog. Što želimo time reći? – bogat je onaj tko ima Boga. Kako se ne može ‘imati Boga’ onda to znači tko je Božji. Tko je Bogu blizu u svom srcu taj će mu i životom pripadati.

Shvaćajući na takav način Boga punog ljubavi i milosrđa i Crkvu koja tu ljubav u praksu provodi lakše ćemo shvatiti i vlastiti poziv i biti most koji s Bogom spaja sve ljude, a ne ograđena zajednica pravednih koja si osuđujući druge umišlja da je dobra i da mora samo druge popravljati. Shvativši tu lekciju poniznosti dobro ćemo onda razumjeti i što je želio reći papa Frane govoreći o Crkvi na Izvanrednoj Sinodi o obitelji. A on je govoreći o viziji Crkve kako je on vidi u budućnosti i kakva bi želio da bude istaknuo sljedeće:

“To je Crkva, (vinograd Gospodnji), Majka i Učiteljica, koja se ne boji zasukati rukave i zaviti ljudima rane uljem i vinom; to je Crkva koja ne gleda čovječanstvo iz staklene utvrde kako bi ga sudila ili dijelila ljude. To je Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva koju čine grešnici potrebni Njegovog milosrđa. To je Crkva, prava zaručnica Kristova, koja želi biti vjerna svom Zaručniku i svom nauku. To je Crkva koja se ne boji jesti i piti s bludnicama i javnim grešnicima, Crkva koja ima širom otvorena vrata za potrebne i pokajnike, a ne samo za pravedne ili one koji sebe smatraju savršenima. To je Crkva koja se ne srami svojeg palog brata i ne pravi se da ga ne vidi, već se naprotiv osjeća sudionicom i dužnom podići ga i ohrabriti na putu, (te ga prati prema konačnom susretu sa svojim Zaručnikom, u Nebeskom Jeruzalemu.”)

Ne znam što bih još mogao dodati ovim Papinim riječima osim napomenuti da smo upravo mi kršćani pozvani biti u svom okruženju, tj. u obitelji, na poslu, u prometu, kafiću, kazalištu… svugdje  – ta nova a opet tako stara dobra Crkva, koja u svakom čovjeku vidi brata i s njim surađuje u poboljšanju životnog standarda na svim područjima.

Produžena ruka Božjeg milosrđa

Bog je milosrdni otac, Isus nas uči, a jedino je Njegova slika o našem nebeskom Ocu za nas mjerodavna i relevantna. Posljedično se i od nas očekuje da budemo produžena ruka Božje ljubavi koja dopire do svih potrebnih i povija im rane, kako fizičke tako i još više i duhovne.

Uostalom, kako da netko uopće povjeruje u Boga ako nikad nije imao prilike osjetiti nešto Njegovo? I kako da netko osjeti Božju ljubav, blizinu i milosrđe ako nema ljudi koji bi dopustili Bogu da kroz njih djeluje? Da, može Bog djelovati na različite načine ali najradije bira ljude i preko njih djeluje na druge ljude, jasno, s njihovim dopuštenjem On čini čuda.

Dopustimo i mi Bogu poput tolike naše braće i sestara, od kojih samo neke javno častimo i nalaze se u kalendaru, da nas Bog obogati tako da i mi Njegovom pomoću budemo blagoslov jedni drugima, najprije svojim ukućanima i prijateljima, a onda i svim ljudima koje susrećemo.

fra Ivica Jurić