Povezani molitvom

BogoslovPosted by

Misna čitanja sedme vazmene nedjelje i kratko razmišljanje

 Prvo čitanje: Dj 1,12-14

Čitanje Djela apostolskih

Pošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

Riječ Gospodnja.

Drugo čitanje: 1Pt 4,13-16

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 17,1-11a

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Riječ Gospodnja.

***

U nedjelju neposredno prije svetkovine Pedesetnice odlomak prvog čitanja iz Djela apostolskih prikazuje nam skupinu Isusovih učenika koji su se nakon Isusova uzašašća vratili s Maslinskog brda u Jeruzalem kako bi ondje čekali ispunjenje Isusova obećanja da će primiti Duha Svetoga. U toj skupini bila su jedanaestorica učenika, ali i žene od kojih se poimence spominje samo Marija, Isusova majka. Uz njih tu su i osobe koje se nazivaju Isusovom braćom.

Premda se tradicionalno među apostolima na dan Pedesetnice prikazuje samo Marija, nema razloga da iz te zajednice isključimo i ostale koje su spomenuti u današnjem odlomku. Štoviše postoji dobar razlog da istaknemo njihovu prisutnost jer to znači da Duhom nisu ispunjeni samo oni imenom poznati apostoli koji u zajednicu imaju vodeću službu nego i svi ostali učenici – žene i muškarci – koji u svim aspektima života svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista.

To svjedočenje nerijetko uključuje i patnju o čemu se govori u drugom čitanju iz Prve Petrove poslanice. Patnja je sastavni dio života čovjeka, ali kod kršćanina ona je i sastavni dio nasljedovanja Isusa Krista. Premda patnja time ne prestaje biti bolna i mučna, ona kod onih, koji je podnose kao Krist, rađa plodom radosti. Stoga se patnje koja pogađa vjernike ne treba bojati niti se stidjeti. Štoviše, i u patnji se treba radovati i slaviti Boga. Ne zbog same patnje, nego zbog toga što i u njoj možemo još jače doživjeti Božju blizinu.

U odlomku svoje molitve koja se čita u današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu Isus učenicima govori o svojoj proslavi kod Oca onom slavom koju je imao kod Oca prije negoli je svijeta bilo. Te tajnovite riječi upućuju ne samo na Isusovu predegzistenciju prije njegova dolaska na zemlju, nego na činjenicu da su  i vrijeme i vječnost,  i prostor i beskraj stalno ispunjeni njegovom prisutnošću.  Kada govori o svojoj proslavi kod Oca i o svojoj proslavi u onima koje mu je dao Otac, Isus govori o sebi kao o onomu u kojemu se ostvaruje zajedništvo Boga i ljudi. Povjerovati u Isusa Krista znači biti uvjeren da se smisao našega postojanja nalazi i otkriva samo u njemu i da je u njemu izvor istinske životne radosti. Zbog toga je u svim životnim situacijama kršćanin sposoban za radost po kojoj se oni koji su povjerovali u Krista razlikuju od svijeta koji pogođen patnjom upada u očaj. Koliko god čovjek radio na kvaliteti svoga života, realni tijek života je takav da svi stojimo pred pragom smrti. Ali onima koji vjeruju da se taj prag može prekoračiti zajedno s Kristom, život ima svoj smisao i ljepotu i onda kada po kriterijama svijeta ne postiže zemaljski uspjeh.

Isus je došao spasiti čitav svijet, ali pomalo čudno u  ovom odlomku on kaže da Oca ne moli za svijet nego za one koje mu je dao, a koji su u svijetu. Radi se o jednoj od onih tvrdnji u Evanđelju po Ivanu gdje riječ „svijet“ označava tamu koja ne prima svjetlo, to jest realnost koja se opire Isusu i njegovim učenicima. U Iv 16,33 Isus je rekao svojim učenicima da će u takvom svijetu imati muku, ali ih je istodobno ohrabrio rekavši da je on pobijedio svijet. Sada ih ohrabruje i molitvom koja i nakon njegova odlaska s ovoga svijeta, učenicima koji ostaju u svijetu predstavlja čvrsti znak jedinstva s Bogom i jednih s drugima.

fra Domagoj Runje