Posted by Evanđelje dana i kratko razmišljanje (Iv 17,11b-19)
(Srijeda sedmoga vazmenoga tjedna)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Riječ Gospodnja
***
Odlomak današnjeg evanđelja dio je Isusove molitve za učenike, u kojem prevladava molitva za njihovo posvećenje u istini, a istina je sam Isus Krist. Rječnik koji se pri tome upotrebljava podsjeća na starozavjetne tekstove koji govore o vršenju sklopljenog saveza između Boga i njegova naroda. Tako se primjerice u Levitskom zakoniku čak jedan dio te knjige naziva „Kodeks svetosti“ (Lev 17 – 26) u kojem se ideja posvećenosti odnosi na izdvojenost Izraela od drugih naroda i njegovu pripadnost samo Bogu, koja se očituje u vršenju samo Božjih zapovijedi. U Lev 18, 3-4 imamo na primjer ovaj tekst:
„Nemojte raditi kako se radi u zemlji egipatskoj, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u zemlji kanaanskoj, kamo vas vodim; ne povodite se za njihovim običajima! Vršite moje naredbe; vršite moje zapovijedi; prema njima hodite. Ja sam Jahve, Bog vaš.“
Taj starozavjetni tekst pomaže nam shvatiti i Isusove riječi u kojima on svoje učenike izdvaja iz svijeta. On nisu od svijeta jer pripadaju samo Bogu i njihova posvećenost ostvaruje se u istini to jest u vršenju samo njegovih zapovijedi. Isusovi učenici ne povode se za grešničkim ponašanjem svojih suvremenika, ma kako to ponašanje bilo u određenom vremenu ne samo društveno prihvatljivo nego čak i poželjno. Zato vjernici znaju trpjeti različita poniženja, zbog kojih obično mogu upasti u dvije zamke. Prva je da se jednostavno suobliče svijetu i tako imaju ropski mir koji im svijet može dati. Druga je da se potpuno povuku u neki svoj mali zaštićeni svijet i žive u lažnoj sigurnosti koja nije bitno drukčija od lažne sigurnosti svijeta od kojega su pobjegli. A Isus ne govori o posvećenju u laži, nego o posvećenju u istini. Po tom posvećenju Isusovi učenici ne izdvajaju se iz svijeta da bi se izolirali od stvarnosti koja ih okružuje. Naprotiv, oni su posvećeni baš za to da bi bili poslani u svijet. Kao što je Isus, koji je jedno s Ocem, poslan u svijet da se svijet po njemu spasi, tako i on svoje učenike koji mu u posvećenosti potpuno pripadaju, šalje u svijet da ga svijet preko njih upozna. Stoga Isus ne moli Oca da njegove učenike uzme iz svijeta, nego da ih očuva od Zloga tako da ne upadaju u njegove zamke.
Na onima koji se nazivaju kršćanima velika je odgovornost za to kakvo će Kristovo lice pokazati svijetu. To lice ne mora se svijetu na prvi pogled svidjeti, ali ono mora biti prepoznatljivo lice Spasitelja.
fra Domagoj Runje
Foto: https://unsplash.com/