Je li u današnjem svijetu teže biti vjernik ili nevjernik?

BogoslovPosted by

Intervju s prof. dr. don Nikolom Bižacom, profesorom emeritusom KBF-a u Splitu

– Na našem fakultetu ima dosta studenata laika. Što teolozi laici mogu činiti za Crkvu i na koji način mogu svjedočiti svoju vjeru.

Slušajući vaše pitanje imam dojam da je sam način postavljanja pitanja lagano opterećen povijesnim sjećanjem na ono što je studij teologije nekada bio a više ne može biti. Naime, stoljećima je teologija bila uz rijetke iznimke znanost isključivo pridržana klericima. Ljubomorno čuvana teološka kompetencija, još k tome izražena latinskim jezikom nedostupnim golemoj većini laika, bila je jedna od važnih institucionalnih pretpostavki vodeće uloge klerika na svim područjima crkvenog života ali isto tako i, danas nama teško shvatljive, dugostoljetne pasivizacije vjernika. Znamo, da još početkom XX. st. prema enciklici Vehementer nos Pija X srž identiteta vjernika laika u tome da budu poslušno stado koje dozvoljava da njime vladaju pastiri tj. biskupi.

Znamo da je II vatikanski tu neodrživu teologiju promijenio posviješćujući odavna zaboravljenu zajedničku temeljnu jednakost svih članova Crkve utemeljenu na krsnom dostojanstvu odnosno svećeništvu. To je sve teoretski neosporno! Iz te temeljne jednakosti Naroda Božjeg proizlazi životna obveza za sve, svećenike i laike, da što zauzetijim svjedočenjem evanđeoskih vrijednosti ali i vlastitog iskustva nazočnosti Uskrslog doprinose izgradnji Kraljevstva tamo gdje žive, na prostorima crkvene zajednice ali i u svim segmentima društvenog života, kulture, ekonomije, znanosti, politike. Laici teolozi zbog toga ne smiju svoje teološke kompetencije ograničiti samo na usko crkveno područje, na dobrovoljni angažman u župi pa niti samo na vjeronauk u školama. To je premalo!

Teološka kompetencija podržavana intenzivnim duhovnim životom te trajno obogaćena novim znanstvenim i humanističkim spoznajama predstavlja privilegirani instrument laika teologa, zahvaljujući kojem oni su pozvani ulaziti u ljudski i teološki dijalog s društvenim elitama. Pritom mislim na sve one pojedince, grupe i ambijente koji mjerodavno određuju, stvaraju i uvjetuju kulturu mišljenja i osjećanja, vrijednosne mentalitete, ekonomiju i politiku jednog društva.

Znamo veoma dobro da više ne živimo u monolitnim kršćanskim društvima već u svjetonazorskim i vrijednosno sve više pluraliziranom društvenom okruženju. Sva sekularna i pluralna društva zapravo mogu funkcionirati samo uz cijenu neposustalog dijaloškog traganja svih svojih različitih svjetonazorskih i interesnih sastavnica za jednom prihvatljivom kulturnom i vrijednosnom sintezom različitosti koja je temeljni preduvjet suživota, budućnosti tog društva. Kroz jedan konstruktivni i stalni dijalog s njima teolozi laici mogu značajno doprinijeti tome da u kulturu društvenog suživota budu ugrađene uz univerzalne ljudske i kršćanske vrijednosti i senzibilnosti. Stoga kompetentni teološko-humanistički dijalog s tim stvaralačkim elitama, čije ideje i stilove života, koje dolaze do nas svih na više načina, svjesno ili nesvjesno konzumiramo, predstavlja za teologa laika jednu od bitnih dimenzija njegova životnog svjedočenja a time i izgradnje Kraljevstva. S tim i takvim teološkim svjedočenjem stoji i pada dobar dio poslanja laika teologa.

Zato je veoma važno da laici već za vrijeme studija planski izgrađuju zrelu vjerničku i teološku osobnost koja će im omogućiti da bez ikakvog osjećaja manje vrijednosti naspram kleričkom dijelu Crkve i s osjećajem vlastite odgovornosti i poslanja doprinose izgradnji Kraljevstva u svim segmentima društva gdje god se pruža mogućnost. Jasno bilo bi od crkvene zajednice, njenih pastira posebno, bilo bi za očekivati da laike teologe osluškuje i da im pomaže pronaći put njihova teološkog svjedočenja, osim u školama, u psihosasvjetovalištima, u medijima, ustanovama civilnog društva, politici, istraživalačkim institutima, na sveučilištu.

– Je li u današnjem svijetu teže biti vjernik ili nevjernik?

Odgovor na to pitanje ovisi o tome kako ljudi žive vjeru ili nevjeru. Naime, vjeru i nevjeru se može živjeti na način traganja za ,,wellnessom” ili za brojnim trenucima razbibrige. Može se biti vjernik ili nevjernik gajeći interese za tzv. „male transcendencije” kao što su prakticiranje športa ili športsko navijanje, gomilanje novaca, trajna trka za konzumiranjem ljudi i stvari, karijeristički uspjesi, iskustva moći i vlasti, traganje za uvijek novim trenucima raznih užitaka itd. Ako se život vjernika ili nevjernika svede pretežito na to, tada je biti vjernik ili nevjernik jednako lako i jednako neozbiljno. Ali ako i vjernik i nevjernik svoju vjeru shvaćaju i žive na autentičan i etički angažiran način, tada je zaista teško reći je li danas teže živjeti kao vjernik ili kao nevjernik. Jer i vjera i nevjera (nikako indiferentizam!!!) shvaćene kao dubinska životna opredjeljenja jednog čovjeka imaju svoje specifične poteškoće.

Tako je jedan humanist, koji za sebe tvrdi da je ateist ili agnostik (opredjeljenje za nemogućnost spoznaje Boga), do kraja života mučen pitanjem zadnjeg smisla svega postojećeg. Progoni ga pitanje kako osmisliti razumski uvjerljivo a ne samo emotivno jedan do kraja dosljedan humanistički moral koji ne preže ni pred velikim osobnim žrtvama za druge, koji neće pasti u očaj pred graničnim životnim situacijama (smrt, patnja, katastrofe). Kako se odnositi prema trajnoj sumnji da beskrajni svemir i ljudski život možda ipak imaju neki dublji smisao usprkos metodičkom ateizmu empirijskih znanosti.

Za mislećeg nevjernika je duboko proživljeno, razumski promišljeno i u svakodnevnoj praksi  življeno svjedočenje vjere religioznih ljudi iz njihova bližeg okoliša uvijek bilo i ostat će uvijek veliki i trajni a često i duboko uznemiravajući izazov. Taj izazov čini da opcija za nevjeru ili za agnostičku neopredijeljenost ipak veoma često nije nikakav miran i kako tako posve zadovoljavajući za ne reći usrećujući posjed već više naliči procesu trajnog propitivanja vlastitih stavova i stečenih spoznaja.

Također i kada je riječ o vjerniku, teško je govoriti o vjeri kao smirenom posjedu. Uvijek je osobni čin vjere i tome dosljedan život po vjeri nailazio je raznovrsne životne poteškoće koje su vjernika uvijek nanovo suočavale s činjenicom da je njegov poklad vjere nalik „blagu u glinenim sudovima”(2 Kor 4,7). Oduvijek je vjera vjernika bila opsjedana golemim količinama ljudske patnje nipošto lako usukladive s postojanjem dobrog i svemogućeg Boga providnosnog voditelja povijesti.

Danas taj teodicejski izazov vjeri intenzivno zapljuskuje vjerničke umove i srca više no ikada. Naime živimo u sudbinski i komunikacijski sve više umreženom svijetu tako da danomice bivamo upoznati s najjezovitijim i najsurovijim oblicima patnje iz cijelog svijeta ne više kao nekada samo iz naše obitelji sela ili bližnje okolice.

Nadalje, donedavno je golema većina vjernika živjela svoju vjeru u vjernički homogenim društvima. U tim vremenima je postojala neka vrst društvene očitosti kršćanske vjere koja je činila da ne mali broj ljudi temelji svoju pripadnost vjeri puno više na nasljednom, kolektivnom konformizmu a manje na osobnom opredjeljenju čije je dubinske motive i sadržaje vjernik trajno propituje, pročišćuje i nastoji prokušati u svakodnevnoj praksi. Danas naprotiv život vjernika u svjetovnoj (laičkoj) državi u kojoj se susreće sa tolikim svjetonazorskim i religijskim različitima nužno nosi sa sobom bitno slabljenje rutinske lakoće naslijeđene pripadnosti Crkvi te iziskuje produbljenje istinski osobnih motivacija koji čovjeka vjernika sklanjaju izabrati određenu religijsku tradiciju te, kada se ju već izabralo, ostati cijeli život u toj izabranoj tradiciji. U obiteljima asimilirana vjerska pripadnost biva u postmodernom individualizmu za mnoge ljude sve manje jedina odlučujuća skretnica za oblikovanje vlastite religijske opcije. Kada se tome pridoda prožetost sveukupnog suvremenog života, njegove kulture, politike, etike ne samo sustavnom primjenom znanstvene metodologije već i doživljavanjem znanosti kao sveobuhvatnog tumačenja smisla života, tada je lako uočiti da danas psihološki prostor za vjerovanje bez traganja za trenucima osobnog iskustva vjere, za osobnim motivima vjerovanja ubrzano postaje sve suženiji u usporedbi s do nedavnim načinima vjerovanja

Susrećući danomice u svojem okolišu ljude koji se izjašnjavaju kao ateisti/gnostici ali se istovremeno ozbiljno pa i uspješno trude živjeti pravedno i solidarno, misleći vjernik kršćanin često osjeća dužnost ili potrebu pred sobom i drugima obrazložiti što uvjerljivije može zašto i kako njegovo kršćansko iskustvo i razložito obrazloženje tog iskustva zaista funkcionira kao nosivi temelj njegove vlastite percepcije smisla a time nade i etičnosti. On se u tim situacijama „ateističke etičnosti” isto tako često pita da li je nužno biti religiozan da bi se moglo živjeti sukladno zahtjevima pravde i solidarnosti.

Dakle, pokušavajući odgovoriti na vaše pitanje, moglo bi se reći da pred izazovima rastućeg svjetonazorskog pluralizma naših sekularnih, znanstvenom i tehnološkom racionalnošću duboko prožetih društava htjeti vjerovati danas zahtijeva da vjernik puno radikalnije i češće posviješćuje razloge svoje odluke za vjeru. Ali to na svoj način vrijedi i za svakog mislećeg nevjernika koji, želeći biti autentičan, temelji svoju životnu praksu ne na pragmatizmu i indiferentizmu već na temeljnim etičkim vrijednostima. Istina broj onih koji ne pripadaju nijednoj religiji (što nužno ne znači biti ateist ili agnostik!) je danas već na trećem mjestu nakon kršćana i muslimana. No to ipak nije dokaz da je biti nevjernik humanist a priori „lakše” nego li je to biti autentični kršćanski vjernik (ali i vjernik neke druge religije!). Jer i ozbiljno misleći nevjernik najčešće ima svoje trajne sumnje i svoja dramatična pitanja.

Intervju vodio Darko Rapić i Marko Vrkić

Odraz, XII (2017),1, 14-16.