Posted by Fra Ante Vučković rođen je 1958. u Sinju. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju. Kao svećenički kandidat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj i Zagrebu, a diplomirao je 1984. godine. Za svećenika je zaređen 1983. u Sinju i zatim pastoralno djelovao u Metkoviću i Münchenu. Ondje je na Filozofskom fakultetu započeo poslijediplomski studij, koji je potom nastavio u Rimu. Akademski stupanj doktora filozofije stekao je 1993. na Papinskom učilištu Antonianum, s doktorskim radom pod naslovom Dimenzija slušanja u Martina Heideggera.
Po završetku studija predavao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, na Antonianumu u Rimu i u međunarodnom bogoslovnom sjemeništu za kandidate Neokatekumenskoga puta Redemptoris Mater u Puli. Bio je dekan KBF-a u Splitu i prodekan za znanost istoga učilišta. Trenutno predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Splitu. Sudionik je znanstvenih simpozija, a svoje članke objavljuje u različitim teološkim i filozofskim časopisima na hrvatskomu jeziku. Član je uredničkoga vijeća časopisa Crkva u svijetu i član znanstvenoga vijeća časopisa Nova prisutnost. U franjevačkoj reviji Svjetlo riječi ispisivao je retke kolumne Zapažanje na rubu od 2009. do 2013. godine. U jubilejskoj Godini milosrđa bio je imenovan misionarom milosrđa. Izabran je za pročelnika Franjevačkog instituta za kulturu mira u Splitu, u okviru kojeg se bavi tematikom milosrđa, pomirenja i praštanja.
Katolička karizmatska obnova je mlad pokret koji je relativno brzo prerastao u instituciju s preko 120 milijuna članova. Očito današnji čovjek treba nove načine evangelizacije. Je li on nadišao dosadašnju duhovnost i prakticiranje vjere koje nudi Crkva? Ili je to jednostavno nova stepenica angažiranijega i emocionalnijega rasta u vjeri?
Brzi i veliki rast karizmatskoga pokreta, kako u Katoličkoj Crkvi tako i u protestantskim, odnosno evangeličkim Crkvama pokazuje u svom temelju glad suvremenoga svijeta. Nije dovoljna formalna pripadnost Crkvi i mnoge ne ispunjava samo uigrana pastoralna skrb. Crkva je nastala kao pokret no- šen jakim emocijama i nečuvenom egzistencijalnom snagom koja je izvirala iz vjere u Uskrsloga. Nije uzalud Novi zavjet radosna vijest. Od tada više nije moguće isključiti da u bilo kojem vremenu ponovno proradi vulkan koji je jednom promijenio lice zemlje. Probuđivanje živoga odnosa s Uskrslim prati Crkvu od njezina početka.
Širenje karizmatskoga pokreta je povezano i s velikom osamljenošću i otuđenošću suvremenoga čovjeka. Čovjek je biće koje treba druge ljude, a unutar zajednica koje mole i žive od darova Duha postoji i izrazita emocionalna i društvena povezanost članova. Nije nevažno opaziti kako se članovi takvih zajednica međusobno pozdravljaju otvoreno, srdačno, snažnim zagrljajima. Usporedimo li to s formalnim pozdravima iza kojih nema nikakvih emocija, dobit ćemo razliku formalne i žive vjere.
Danas se za Katoličku karizmatsku obnovu radije koristi termin Obnova u Duhu Svetom. Zašto? Je li različit smisao ili naglasak u ova dva naziva?
Promjena imena je trud oko razlikovanja karizmatskoga pokreta rođenoga u okviru Protestantske Crkve i pokreta koji se oblikovao u Katoličkoj Crkvi. Unatoč tomu što ima dosta zajedničkih elementa, ipak su struktura i naglasci pokreta drukčiji. Naglasak se s karizmi prenosi na obnovu koju pokreće i vodi Duh Sveti. U imenu karizmatski moguće je čitati preveliki naglasak na pojedincima i darovima. Takav naglasak može lako poticati suparništva ili duhovnu zavist, a obnova u Duhu Svetom je trud koji se bez nekih zastranjivanja smije i može očekivati od svakoga. Čini mi se da je riječ o potrebi za širom prihvatljivošću kada govorimo o promjeni imena. Uz to, nije na odmet primijetiti kako se s vremenom mijenjao prizvuk pojma karizmatski. Prije dvadesetak godina on je zvučao vrlo privlačno i u njemu nije bilo negativnih šumova. S vremenom se uz ovaj pojam navezalo dosta negativnih sjena i aluzija.
Stavovi o ovoj zajednici polarizirani su, od prihvaćanja do negiranja. Malo je indiferentnih. Možete li nam to objasniti? Na kraju krajeva, stječe se dojam da se i sami članovi pomalo izdvajaju od drugih, recimo običnih vjernika, dotle da se čak smatraju superiornijima ili im se to jednostavno predbacuje. Je li drukčije uvijek i bolje?
Dodirujete probleme i poteškoće koji su stvarni u ovom pokretu. Tko god se ozbiljnije trudi živjeti svoju vjeru izdvaja se od drugih. To je, primjerice, slučaj sa svim kandidatima za svećeništvo ili redovništvo i sa svim vjernicima koji su nanovo rođeni, da se poslužimo jednim novozavjetnim terminom. Polarizacija ima različite razloge. Prvi je jednostavna nemogućnost da netko produbi svoju vjeru i da to ne dotiče njegove najbliže. Drugi dolazi iz velikoga neznanja. Veliki dio ljudi je zatečen nepoznatim fenomenima koji se vežu uz ovaj pokret. Pred nepoznatim se javlja strah, a pred nepoznatim religioznim strah je još i veći. Strah od zastranjivanja, sektašenja, od negativnih i protubožjih sila. Treći je vrlo česta prepuštenost ljudi koji su okrznuti ovim pokretom samima sebi.
Drukčije, naravno, nije uvijek bolje, ali ni isto nije uvijek jedino ispravno. Polarizacija upućuje ne samo na razli- čito shvaćanje fenomena nego još i više na važnost i ozbiljnost samoga pokreta. Ništa nevažno ne polarizira ljude.
Običnoga vjernika zbunjuje izraz krštenje u Duhu, često korišten u karizmatskim obnovama? Što to znači? Da nije dostatno samo krštenje vodom?
Novi zavjet poznaje razliku krštenja vodom i krštenja Duhom. U naše vrijeme izraz se koristi kako bi imenovao iskustveni dio susreta s Bogom, uskrslim Kristom, probuđivanje odvažnosti za vjeru i različitih darova. Da nije dostatno krštenje vodom jasno je još iz vremena Ivana Krstitelja. On sam je govorio kako za njim dolazi veći od njega koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem (Lk 3,16).
Umjesto samoga izraza dobro je svratiti pozornost na ono što stoji iza njega. Riječ je o jasnom događaju koji pojedinca gotovo u trenu dovede pred živoga Boga, pokrene iznutra i u njemu probudi glad za Bogom, molitvom i Svetim pismom.
Osim redovitih darova Duha Svetoga koje primamo u sakramentu krizme, postoje i izvanredni darovi Duha Svetoga. Prenaglašavaju li se u ovim obnovama upravo potonji i to kao nekakav viši stupanj vjere?
Uvijek je moguće naći pojedince ili zajednice koje prejako ističu ovaj ili onaj dar. Od početka je tako. Već se i Pavao morao hrvati s tom ljudskom sklonošću da se duhovnim darovima popune društvene praznine ili nedostaci priznanja drugih ljudi. Pa ipak, u prvi plan ne dolaze zastranjivanja, nego stvarna mogućnost produbljenja i oživljavanja odnosa s Bogom.
S vremenom neki darovi postanu sasvim svakodnevni kao što je slučaj s molitvom u jezicima koja može imati i neka drukčija pojašnjenja i tumačenja. A neki su vrlo jasno darovi koji nemaju nekoga drugog pojašnjenja, kao što su darovi ozdravljanja ili spoznaje.
Kako se još može tumačiti molitva u jezicima?
Molitva u jezicima je jezični fenomen. Čovjek je do same svoje srži biće jezika. Jezik nije samo izricanje misli. On je komunikacija i kada nema nikakva sadržaja. Tako, primjerice, tepamo djetetu. Ono nas ne razumije i mi izgovaramo besmislice, ali to ipak stvara komunikaciju i probuđuje radost. Ponekada je takva komunikacija puno dublja nego kada bismo izgovarali samo smislene rečenice. Postoje i pokušaji pjesama sastavljenih od glasova koji stvaraju određeno ozračje i rimu, ali ni na jednom jeziku ne znače ništa. Molitva u jezicima je nešto slično. To su trenuci kada se pojedinac ili zajednica odvoji od potrebe jezičnoga oblikovanja molitve i prepusti odnosu koji zvuči i naliči jeziku. Takva molitva nekada puno snažnije pokrene vjeru, volju i emocije od naših jezično dobro i ispravno oblikovanih molitava.
Često se od istaknutih članova karizmatskih zajednica može čuti da su pape gledali na ovaj pokret blagonaklono, a to znači da ga mogu gledati i drukčije. Jer, sam je papa Franjo priznao kako ih kao nadbiskup Buenos Airesa nije čak mogao ni gledati, smatrajući da liturgijsko slavlje brkaju sa školom sambe. Promijenio je mišljenje. Postoji li službeni stav Katoličke Crkve o ovom pokretu?
Naravno. Postoji. Crkva je ovaj pokret prihvatila i shvaća ga kao dar Duha Svetoga Crkvi u ovom vremenu. Tako se Crkva i odnosi prema svim novim crkvenim pokretima. Postoje, naravno, poteškoće s nekim od tih pokreta, ali meni se čini kako postoji načelna blagonaklonost prema volji ljudi da se otvore Božjem Duhu i daju svoj doprinos rastu vjere i Crkve.
Nadbiskup mons. Đuro Hranić je u jednom intervjuu djelovanje ovih grupa unutar župnih zajednica nazvao vrlo živopisno „kapilarna evangelizacija”. Neki se biskupi uopće ne izjašnjavaju po ovom pitanju ili zabranjuju djelovanje nekim karizmaticima na području svoje biskupije. Što mislite o odnosu mjesnih ordinarija u BiH i Hrvatskoj prema ovim molitvenim grupama?
Valjalo bi pogledati pojedinačno i izbliza biskupije i biskupe te, naravno, i karizmatike kako ih nazivate. Kada je riječ o ljudima, valja vidjeti što se između njih događa. Meni se čini da postoji neka načelna suglasnost unutar biskupskoga kolegija da se ne razviju suprotni odnosi prema novim crkvenim pokretima u različitim biskupijama.
Ipak, vidljive su razlike u (ne)otvorenosti. No, meni se čini kako najveća praznina postoji u nedostatku teološkoga nacionalnog povjerenstva koje bi pratilo događanja na terenu, ali još više davalo jasna usmjerenja kako postupati u pojedinim pitanjima i nadasve kako teološki pojasniti i vrednovati fenomene vezane uz nove crkvene pokrete. Pastoralna skrb se tiče i ljudi koji su na ovaj ili onaj način poneseni pokretima. Oni imaju mnogo pitanja i potrebna im je pastoralna pomoć. Nije dobro da se oko njihovih pitanja brinu samo različiti kolumnisti s različitim subjektivnim procjenama.
Da Vas upitaju za mišljenje, što biste po ovom pitanju savjetovali župnicima, a što vjernicima?
Župnicima otvorenost, strpljenje i nadasve spremnost na rad s vjernicima. Kada su vjernici jedne župe dotaknuti pokretima, oni su u vrlo otvorenoj i osjetljivoj fazi i treba im sigurno vodstvo bez osude i odbacivanja. Za svaku zajednicu je blagoslov ako se vjera produbljuje. Ljudi koji tek otkriju da je Krist živ unose i sebe i svoje snage u svoju zajednicu. Kao da ih sam Bog šalje svome župniku. Njih nije dobro ni odbaciti ni osuditi. Potrebno je s njima raditi. Vjernicima bih savjetovao da čuvaju poklonjeni žar, njeguju darove, ali da se trude oko oblikovanja vjere u svakodnevnom životu. Njihova se vjera mora utjeloviti u odnosima i svakodnevnim brigama. I savjetovao bih im strpljivost sa svojim župnicima. Nekada je svećenicima potrebno puno više vremena nego laicima da ispod površne uzbibanosti života, emotivne pokrenutosti i zbrke s fenomenima otkriju biser koji im Bog šalje u zajednicu.
Na kraju, kako prepoznati istinskoga karizmatika? Nije li tanka linija između karizmatika i fanatika?
Karizmatik nije fanatik kao što ni fanatik ne može biti karizmatik. Linija je samo naoko tanka. Možda je samo i jezična. Karizmatik i fanatik se doduše rimuju, ali nisu ni u čemu usklađeni. Karizmatik zna da ima više darova nego što ih je on dobio. Fanatik sobom mjeri sve druge. Karizmatik zna da je dio Kristova tijela i u njemu samo jedan ud. Fanatik od sebe ne vidi nikoga drugoga. Karizmatik je zahvaćen Duhom Svetim, a fanatik nekontroliranim žarom. Karizmatik je slobodan i u odnosu na svoje darove, a fanatik djeluje kao čovjek koji ne može drukčije. Karizmatik zna da uglavnom ništa ne zna o Bogu kojega je iskusio. Fanatik je uvjeren da zna sve i sebe smatra nedvojbeno istinitim. Karizmatik je spreman povući se pred zahtjevima Crkve i čuti prigovore te na njih razumski reagirati. Fanatik ne poznaje kritičko mišljenje i uvijek je i u svemu u pravu.
Razgovarao: fra Janko Ćuro
Izvor: Svjetlo riječi, srpanj/kolovoz 2017.