Nije dovoljno samo sagraditi crkvu, puno zahtjevnije je biti Crkva

BogoslovPosted by

Gradi se velika zgrada, nitko ne protestira. Gradi se škola, hotel, vrtić, veliki šoping centar, nitko ne protestira. Neka se gradi, redovito ljudi kažu. Bogu hvala! Neka ljudi rade! Najgore je kad se ništa ne radi. Gradi se crkva – odjednom kao da više nije važno da se radi. Niti da su ljudi zaposleni. Umjesto podrške vjernicima, za koje se crkva i gradi, uslijede prvo protesna pisma preko medija i to redovito neke anonimne gospođe koja sva u strahu od ‘strašne’ Crkve traži podršku javnosti. Zatim slijede protesti jer je baš od crkve u trenu postalo važnije parkiralište, parkić, vrtić, zidić…, za koje se prije gotovo nitko nije ni zauzimao. A ima mjesta za sve, kod razboritih i dobronamjernih ljudi, naravno. To što je crkva u kvartu (radi vjernika) trebala biti još prije 50 godina sagrađena kao nikoga ne zanima (!?), kao ni to da se nije ni smjela graditi. A ja se ne mogu nikako oteti dojmu da su razlozi protivljenja isti zadnjih 70 godina, kako u Zagrebu na Savici i u Travnom, tako i na Škrapama i Spinutu u Splitu, u Solinu, Brnazama… Samo se na različite načine iskazuju.

To što ima loših profesora i učenika nipošto ne znači da nam škole ne trebaju. Ili to što ima i loših liječnika i pacijenata također ne znači da nam bolnice ne trebaju. Naprotiv. Zbog njih nam trebaju još i više. Zar nije slično i s crkvama samo što se u tom slučaju (u odnosu na bolnice npr.) ne radi o tjelesnom već o duhovnom zdravlju. A oba su važna, zar ne, barem vjernicima. U biti radi se o jednom zdravlju koje ima više aspekata a koji itekako međusobno utječu jedni na druge. Korelacija gubitka vjere s porastom psihičkih poteškoća, ponajprije vezanih za neuroze i depresije to jasno potvrđuje. Zar smo zaboravili da čovjek nema samo tjelesne potrebe, nego i duhovne.

Naravno, valja znati i to da je jedno crkva a sasvim drugo – Crkva, zajednica Kristovih učenika. Tko navedeno ne razlikuje onda je sasvim uvjeren da opravdano kritizira nepotrebne građevine.

Da, složit ćemo se, vjerujem, u tome da nam ne trebaju velike, a prazne crkve. Trebaju nam žive, dinamične župne zajednice koje će biti kvasac društva. Stoga se možemo također složiti i oko toga da ne ovisi život Crkve o mišljenju ljudi sa strane već prvenstveno o aktivnostima njezinih članova.

O ovomu će još biti govora u nastavku jer nije dovoljno samo sagraditi crkvu – valja biti Crkva a to je puno zahtjevnije.

Uzrok propadanja zapadne civilizacije

Uzrok propadanja zapadne civilizacije ukratko bi se moglo reći da je u ovome: umjesto da postojeće stanje usklađujemo s idealom, mi, čini se, činimo obrnuto – (evanđeoski) ideal sve više usklađujemo sa postojećim stanjem. To činimo prvenstveno zato jer je to neusporedivo lakše. Ali za čim će čovjek čeznuti kad odustane od želja, ideala? Koji cilj tada sebi može postaviti? Što može očekivati kad izgradnju svijeta pretpostavi vlastitoj izgradnji. Neizgrađeni ljudi ne mogu graditi. Primjera koji potvrđuju navedeno imamo napretek.

Štoviše, možda je moderni, napredni čovjek učinio i nešto još puno gore od odustajanja od ideala kad je svoje neplemenite želje pretvorio u prava! I čini se kako se ne bori tako grčevito ni za što kao za vlastito propadanje kojega nije ni svjestan. Zatvoren u svoj mikrokozmos niti ne računa sa širim posljedicama vlastitog izbora. A tuđa prava, a ne samo želje, npr. temeljno pravo na život ili pravo djece na oboje roditelja, jer je to najbolje za njihov odgoj, ne poštuje.

Kultura u kojoj je sve podređeno pojedincu, individui a ne, primjerice, obitelji i ne može drugačije završiti doli u rasulu jer ruši temelj na kojem počiva.

Nadalje, kuća našeg uspjeha više je duhovne nego materijalne naravi. Ako bolje promislimo vidjet ćemo kako sve što smo postigli uspjeli smo zahvaljujući onome što mi jesmo a ne onome što mi imamo. Naš identitet u kojem su na neopisivo složen ali i u odnosu na sve druge epohe uspješan način, sadržane nebrojene dobre navike, koje su s vremenom postale neodjeljivi dio našeg karaktera, najzaslužniji je za naš razvoj i uspjeh. Dekonstruirati samu bit identiteta ne može ostati bez katastrofalnih posljedica za naše društvo.

Ambivalentnost napretka

Napredni čovjek 21. stoljeća prije će na Zapadu umrijeti od posljedica prejedanja u McDonald’su nego od nestašice hrane. Nadalje, vjerojatnije je da će umrijeti od koje ovisnosti nego od neizlječive bolesti. I da, nažalost, u postotku se u našoj ‘naprednoj’ civilizaciji više ljudi ubije, nego ih umre od ratova, pljački i ubojstava. Sve navedeno govori nam da smo postigli golemi napredak i dobili bitku protiv gladi, zatim različitih bolesti i rata. Bogu hvala na tome! No isto tako, uzimajući u obzir sve gore navedeno, ne možemo a da se ne zapitamo: kako vlastite slabosti planiramo pobijediti ako se odričemo Boga? Nikako.

Bez njega nema cjelovitog, istinskog napretka. On nas je stvorio i određuje nam svrhu. Točno onako kako mi to činimo svim stvarima koje napravimo. Uz njih priložimo i uputstva za uporabu.  Jedino smo mi, izgleda, stvoreni bez uputstva za ‘uporabu’? To nam se samo čini. Uputstvo za ‘našu uporabu’, tj. ono kako trebamo živjeti, nalazi se u evanđelju. Ono je škola našeg života. Biti vjeran tim „uputstvima“ znači ispuniti svrhu svoga života.

Nadalje, ako bolje promatramo naše zapadno, demokratsko društvo, onda ćemo sasvim sigurno primijetiti kako ono zapravo živi od snaga koje ono samo ne može proizvesti. Drugim riječima, demokracija sama po sebi ne stvara nego pretpostavlja, odnosno, podrazumijeva ljude koji su dorasli dijalogu i toleranciji, uvažavanju i poštivanju drugih, prakticiranju nenasilja, težnji za istinom, pravdom, solidarnošću.

Ona ne može postojati ako nedostaju zajedničke vrijednosti oko kojih se većina slaže! To vrlo dobro vidimo u državama i društvima u kojima nema konsenzusa oko zajedničkih vrijednosti. A tko ljude, između ostalih, odgaja za zajedničke (demokratske) vrijednosti? – Crkva, kršćanstvo u okviru kojega se i razvila današnja demokracija, zatim sekularna država, koncept ljudskih prava itd. Njezina je uloga, dakle, sasvim očita i nezamjenjiva. Naravno, to je njezin doprinos izgradnji društva a ne primarna zadaća koju je od Učitelja primila. Primarna zadaća je nastaviti Njegovo djelo spasenja ljudi izgrađujući društvo u duhu Njegovih vrijednosti.

Svjesni prebrzih društveno-kulturnih promjena postaje sve težim zadatkom odgojiti ljude u ovoj individualističkoj i sve više narcisoidnoj kulturi za zajedničke vrijednosti. Crkva je jedna od rijetkih koja se kontinuirano odupire dekonstrukciji tisućljetnih vrijednosti i stvaranju nove antropologije. Romano Guardini, poznati katolički teolog,  jednom je zapisao: “Onaj tko živi s Crkvom u početku će biti nestrpljiv i nezadovoljan što ga ona uvijek odvraća od onoga što drugi žele. Vjernik će se čak osjećati zaostalim u odnosu na vladajuće mišljenje, koje je na prvi pogled uvijek suvremenije. No kad mu se skine povez s očiju, spoznat će kako Crkva one koji žive s njom uvijek oslobađa prokletstva vremena i vezuje ih za ono što je trajno. Čudno, nitko nije više sumnjičav i u duši neovisniji u odnosu na ono ‘što kažu svi’ od onoga tko doista živi s Crkvom”.

Tko se ‘oženi’ s duhom vremena, odnosno prevladavajućom filozofijom života jednog perioda – brzo će ustanoviti da je udovac.  Crkva je suvremena baš zato što se suprotstavlja suvremenim filozofijama, već dvije tisuće godina.

Da se nije suprotstavljala već bila moderna, odavno bi nestala sa svim drugim sustavima mišljenja koji su se prilagođavali nestalnom duhu vremena i svoju snagu temeljili na ljudskim mogućnostima. Govoreći o ovoj temi papa Benedikt XVI.  je zaključio: „Crkva je u biti jedina uistinu kritička snaga u povijesti. Koračanje uz nju, povjeravanje sebe njenoj vjeri – što je, navodno, djetinjasto i ovisno – zapravo pokazuje veću neovisnost o duhu vremena i predstavlja veću smjelost od bilo kojega drugog stava“. I zaključio bih ovo promišljanje o Crkvi jednim tekstom Roberta Mayera:

„Crkva nije od ljudi mada je ljudi čine.
Nije samo Božja iako je u njoj Njegov život.
Nije samo sveta jer računa na čovjeka,
a nije ni samo grješna jer se oslanja na Boga.
U njoj i crv i miš imaju svoje mjesto,
bludnica svoje dostojanstvo,
lopov svoj obraz,
umnik svoju skromnost,
uglednik svoju poniznost,
siromah svoje bogatstvo
a imućnik svoju oskudnost …
a najsvetiji joj nije na tronu već na njezinom početku.
Ona čezne za svima onima koji stoje izvan nje.
I ne živi od onih koji u nju samo ulaze i izlaze – obični, nepromijenjeni, svakodnevni.
Ne govori jezikom zapovijedi već savjetom,
ne upire prstom osude već pruža ruku opraštanja.
Ne traži već nudi,
ne obećava već ostvaruje.
Ne zadaje rane već ih povija.
Suzu ne krije i drugom je briše te i u njoj traži sjaj osmijeha.
Crkva nije svećenik, ni vjernik, vođa ni puk, pastir ni narod.
Ona je susret čovjeka s milošću usred života i sve ono blago koje taj susret kroz povijest sobom nosi.“

Fra Ivica Jurić