Posted by Dobro je svaki dan tražiti sunce. Treba podizati pogled od onoga što nas straši, prema onome što nas oslobađa. Zagledani u izloge, u parkove, ceste i automobile, zagledani smo previše u ljudska djela, te možemo postati robovi samih sebe. Zbog toga ne vidimo krošnje drveća, zvjezdu, ne zapažamo ljepote pročelja zgrada, tornjeva crkava iznad grada ili sela, te zbog toga ne vidimo bol u očima drugih ljudi, ispruženu ruku na pomoć i šutnju koja odaje da čovjek trpi.
Zarobe nas poslovi i imanje. Djetetu ispadne čaša iz ruku i već na njega vičemo. Netko nam je uzeo cvijet iz dvorišta i već mrmljamo. Netko je došao nešto posuditi, a nama se srce stislo. Susjed ili rodak kupi novi komad namještaja, bolji auto, dobije bolju plaću, a nama se u grlu stisne te ne možemo s njim razgovarati, uhvati nas ljubomora ili počnemo izmišljati kako je on to na nepravedan način postigao. Naljute nas rupe na cesti, nestanak struje, premaleno povećanje plaće. Ljuti smo jer nas je zaboljela glava, osjećamo se umornima zbog reume, kritiziramo državu i Crkvu, susjede i bračnog druga.
A sve samo zato što bismo htjeli da nam se na zemlji ispune sve želje. A ovdje nismo da nam se ispune želje, nego da ispunjavamo želje drugih. Ovdje nismo da budemo ljubljeni, nego da ljubimo. Ovdje nismo da skupljamo blago, nego da ga
drugima dijelimo. Ovdje nismo da ostanemo, nego da odavde putujemo kući. Nije ovdje naša domovina, ona je na nebesima. Sve što želimo, za čim čeznemo i na što mislimo, smatramo da sve treba ovdje imati. Tako smo se vezali uz zemlju, postali ovisnici o željama i stvarima. Robovi smo umjesto slobodni.
Tomislav Ivančić
Foto: https://www.pexels.com