Pogađa li nas tuđa patnja?

BogoslovPosted by

Kriminalci svih vrsta zarađuju na izbjeglicama (sada na izbjeglicama iz Sirije i Afganistana) varajući ih i pljačkajući. Policajci ih skoro stalno maltretiraju, veće i manje paravojne grupe iskorištavaju ih za svoje interese tako što ih uzimaju kao taoce i traže velike otkupnine. Prisiljavaju ih da stupe u kontakt sa svojim obiteljima kako bi dobili što veću otkupninu. Muče ih na razne načine i tako gaze njihovo ljudsko dostojanstvo. Mnoge izbjeglice pogibaju na putu zbog pretrpanih i neispravnih prijevoznih sredstava. Mnogi su prema njima nemilosrdni, ali i njih same muči neizvjesnost njihove izbjegličke sudbine.

Gero Jenner, austrijsko-njemački autor koji piše suvremeno i prodorno, pokazuje u svojim člancima kako se ljudi u Austriji i Njemačkoj odnose prema izbjeglicama na dva načina. Prvi tip ljudi su oni koje tuđa nevolja toliko pogađa da i oni sami pate. Tuđa je bol i njihova bol. To je vrijedno pohvale, divljenja i nasljedovanja. Ali njihov humanistički stav postaje nasilan u trenutku kad oni žele i zahtijevaju da sve institucije i svi građani moraju misliti i činiti ono što oni misle i čine. Kad oni svoj humanistički odnos prema izbjeglicama pretvore u svjetonazor koji svima nameću, onda zapravo svoj humanizam pretvaraju u teror koji možemo nazvati terorom poštenih.

Drugi tip ljudi su oni koji osobno ništa ne čine za izbjeglice, ni prstom svojim neće pomaknuti, a od države, društva i građana zahtijevaju da sve učine za izbjeglice. To možemo nazvati terorom nepoštenih. Za njih vrijedi rečenica iz Matejeva evanđelja: Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli (23,4).

Dva navedena stava prema izbjeglicama izviru iz dva različita odnosa prema strancima. Jedni se prema strancu odnose kao zastupnici konkretnoga humanizma, jer konkretno i praktično pomažu izbjeglicama. To je hvalevrijedno. Ali ako oni taj svoj humanizam nameću svima, onda ne poštuju slobodu i odgovornost svojih sugrađana, te tako postaju nasilni. Zaboravljaju da humanizam ili čovjekoljublje nastaje iz slobode i da se ne može iznuditi niti nametnuti. Nametanje moralnih obveza – kako se to danas često kaže – sasvim je kontraproduktivno, što znači da ne vodi podizanju moralne svijesti i odgovornosti, nego zapravo pobuni protiv nametnute odgovornosti.

Pretjerana, naime, strogost vodi u pretjeranu raspuštenost. Dobar čovjek djeluje nesebično ne zato da bi ga drugi hvalili, ni zato što mu to netko ili neka ideologija zapovijeda, nego iz unutarnjega poticaja, jer ga nevolja drugoga čovjeka boli. Kad ovaj uistinu dobar čovjek želi svoje djelovanje nametnuti kao obvezatno pravilo za sve, tada on prestaje biti dobar čovjek, jer u prvi plan stavlja sebe, nameće sebe kao mjerilo drugim ljudima, i one koji ga ne slijede smatra manje vrijednima u moralnom smislu. Namećući sebe kao moralno mjerilo svima, on uvodi razdor u svoju zajednicu – političku, društvenu i religijsku.

Drugi se prema strancu odnose kao zastupnici apstraktnoga humanizma, jer oni apstraktno – bez konkretnih i praktičnih djela – vole izbjeglice, ali brigu za njih smatraju obvezom institucija i drugih ljudi, a ne svojom vlastitom. Oni zaboravljaju da su moralne obveze bezuvjetne te konkretne i praktične, a ne puki misaoni ili emotivni odnos prema drugima. Oni misle na izbjeglice i o njima govore, ali osobno ništa ne čine. Tovare breme na leđa drugih ljudi, te na teret državnih, društvenih i nevladinih institucija, ali sami ni pomakom svoga prsta ne bi pripomogli.

fra Mile Babić

Izvor: Svjetlo riječi