Ljubav je križ, križ je ljubav

BogoslovPosted by

Što je ljubav? Svatko će na to samo naizgled jednostavno pitanje dati drugačiji odgovor. Godinama su se mudraci, filozofi i znanstvenici mučili dati zadovoljavajući odgovor na pitanje ljubavi. Davali su nam simbole, znakove, riječi, formule, definicije… Međutim, postoji li uopće definicija ili formula ljubavi po kojoj bi ljudi ljubili? Postoji li recept po kojem bi ljubili kao što, primjerice, postoji recept kako raditi kolače? Što god rekli o ljubavi, nekako je nedovoljno, prazno i traži još više. Previše nam se čini ta ljubav jednostavna, a opet – tako duboka. Koliko god istraživali, opet nedostaje; koliko god tražili, nije to ono što tražimo. Je li problem u nama što previše tražimo ili je ljubav ta koja je komplicirana?! Kažemo voljenoj osobi “volim te”, a u sebi osjećamo da nismo sve rekli jer riječi su nedovoljne. Ljudi nisu potpuno ljubav, stvari još manje i koliko god ljubav osjećali, znamo da nas nadilazi. Upisali vi u Google tražilicu „što je ljubav“, pitali vi to baku ili djeda, gledali dokumentarce ili turske sapunice, svašta ćete čuti, naći i vidjeti vezano uz pojam ljubavi. Ima nekad tu istine, ali očito se gubimo sa značenjem ljubavi. Ne znamo tko ili što je ljubav, pa onda ne znamo ni ljubiti.

Sigurno smo barem jednom upoznali osobu koja je neprestano govorila prije ispita s kakvom će lakoćom položiti neki ispit i to s visokom ocjenom, a onda taj ispit padne. Možda smo se i sami našli u takvoj situaciji. Poruke, slike, profili na facebooku  i ostala čuda moderne tehnologije puna su nam srca i sličnih znakova ljubavi, ali na ispitu ljubavi – padamo. Nije da ne želimo ljubiti, nego ne znamo što je ljubav, pa onda ni kako ljubiti. Dogodi se da poistovjetimo ljubav prema bureku i ćevapima s ljubavlju prema dragoj osobi. Ljubav nam sve više postaje samo osjećaj i ugoda te volimo onu/onoga tko nam trenutno odgovara. Ljubav tako ostaje samo promjenjivi osjećaj, a žrtva, odgovornost i čvrste odluke idu protiv naših osjećaja pa padaju ne u drugi plan, nego ih često ni nema. Jedina osoba ikada dostojna da je nazovemo „ljubav“ i koja je dostojna tog odgovora jest Bog. „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,16), a križ je jedini dostojan znak ljubavi.

Ljubav je križ

Mislim da je teško naći, ako uopće takvi i postoje, osobe koje se vole ili su privržene jedna drugoj, a da se nisu nekada porječkale, posvađale ili barem za kratko nisu pričale. Koliko god ljubavi imali jedni prema drugima, neizbježno nam se događaju neslaganja i razmirice. Ljudi smo, nesavršena bića. Od iste majke i oca pa opet različiti ko nebo i zemlja. Moramo prihvatiti da će nas nekad ljubljena osoba i razočarati i povrijediti i zbog nje ćemo se osjećati loše. Nisu naši odnosi crno-bijeli, već uključuju više boja i nijansi.

Ima jedna zgodna šala koja tumači zašto nas Sveto pismo uči kako moramo ljubiti svoje bližnje i svoje neprijatelje. Možda zato, glasi odgovor, jer su to redovito jedne te iste osobe. Ljubav u trenucima svađe i razmirice postaje križ, križ po kojem smo pozvani umrijeti sebi, oprostiti i zaboraviti, kako bi se ljubav nastavila, trajala i rasla. Treba nekad slomiti sebe, pregrist jezik i umrijeti sebi za ljubav, za osobu koju tako neizmjerno volimo. Poznat nam je onaj osjećaj da nakon što smo se posvađali i neko vrijeme nismo pričali s osobom koju volimo da imamo osjećaj kako počinjemo sve ispočetka. Ali nije točno. Počinje ali od stepenice više jer ljubav se u vatri kuša i iskušana raste, penje se na viši stupanj. Problemi ne umanjuju ljubav nego i produbljuju. Trebamo trpjeti kako bismo sačuvali ono što je vrijedno, umirati sebi kako bi ljubav rasla. „Ljubav sve podnosi…“ (1 Kor 13,7) uči sv. Pavao.

Križ je ljubav

Križ je uvijek na prvi pogled pretežak, pun boli i patnje, besmislen. Čovjek se pita zašto mora toliko patiti, zašto mora toliko trpjeti i boriti se sa toliko stvari u životu. Sv. Pavao nam tu pomaže ističući: „Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.“ (1 Kor 1, 23-24) Križ je teško razumjeti i shvatiti, ali mi smo oni koji ga trebamo prihvatiti i dati mu smisao. Križ ako ima viši cilj ili ideal, on ima svoj smisao i križ tada postaje ljubav. Majka i otac će rado uskratiti sebi zalogaj a dati ga svome djetetu. Što li je to nego ljubav? Žrtva ili odricanje kako bi drugi bio sretan, žrtva koja ima viši cilj – rađa i vlastitom srećom. Zbog toga Krist kaže kako je „jaram moj sladak, a breme moje lako“, jer je križ, koji je bio znak najveće sramote i bijede, po Njemu postao znak najveće ljubavi.

Samo je bezuvjetna i milosrdna ljubav mogla preobraziti sramotu i bijedu u znak pobjede i jakosti, ponosa i slave. Čovjek koji istinski ljubi svoje bližnje i želi im dobro mora se često preznojiti, izložiti i pretrpjeti. Jer križ, bol i patnja, cijena je ljubavi. Ono za što se najviše borimo, u što najviše ulažemo, za što najviše trpimo, to ćemo najviše i cijeniti u svom životu. Najviše volimo ono ili onu osobu za koju smo najviše spremni pretrpjeti i boriti se, unatoč svemu. To je kršćanska ljubav – agape – biti spreman i svoj život izložiti za onoga ili ono što volim. Zašto križ govori više nego sve knjige svijeta? Jer on pokazuje najveću moguću ljubav.

Budući da je cijena ljubavi križ i da je križ najveći dokaz ljubavi, ta ljubav koju je Krist pokazao prema nama na križu samo je početak. Kada se pouzdamo u Njega kao našeg Spasitelja, kad shvatimo da je On vrhunac naše ljubavi te uvidimo da nas i dalje ljubi unatoč našim grijesima, otkrivamo sami sebe i vlastitu veličinu u Njegovim očima. Nije li onda izraz ljudske ljubavi samo iskra božanske ljubavi prema nama? Ponekad ljudi mogu dobrovoljno dati svoje živote za one koje smatraju toga dostojnim – za ženu, muža, oca, prijatelja, rođaka,  neke druge dobre ljude – i to su mjere naše ljubavi i vrhunac davanja ljubavi za nekoga do koga nam je stalo. Ali, Kristova ljubav to nadilazi: Kristova ljubav se proteže na one koji su toga najviše nedostojni. A nedostojan je svatko od nas. Jer je grešan i potreban Božjeg pogleda, pogleda koji ne osuđuje, već ljubi potpuno i do kraja.

Završit ću s mislima jedne osobe koja je za mene zasigurno sveta, a to je Chiara Corbello Petrillo, koja kaže: „Ljubav čini da onaj tko ljubi izgara, da se daje do kraja, i lijepo je umrijeti darivajući se do kraja, poput svijeće koja se gasi nakon što je ispunila svoju zadaću. Znat ćeš da istinski ljubiš onda kad shvatiš da ti ništa ne pripada jer sve je DAR.“

fra Filip Čogelja

Foto: Leonardo Đogaš