Posted by Ušli smo možda u najdramatičniju epohu povijesti svijeta i Crkve. Brzina promjena ne ostavlja nas na miru ni jedan jedini dan i sve je dovedeno u pitanje. Učinio je to čovjek
koji se više nego ikada osjeća nosiocem i graditeljem svoje sudbine, u i isto vrijeme bijednim atomom izgubljenim u neizmjernim galaksijama.
Crkva, sama Crkva, koja je u umu i srcu jučerašnjih ljudi bila kao neki prototip svake sigurnosti i stabilnosti, postala je otvoreno bojište za sva osporavanja na površini i u dubini, do te mjere da je tjeskoba ušla u pape i biskupe, da drhti od straha i posljednji kršćanin, izgubljen u sve bezimenijoj i neobično zabrinutoj masi.
Mnogi su se ukočili u neaktivnosti i izolaciji, mnogi se odaju bilo kakvom hobiju da im prođe vrijeme, mnogi sebi pridaju ulogu proroka, iako nemaju proročkog dara, a mnogi, ne nalazeći drugog rješenja, zatvaraju se u prošlost, sanjareći o vremenima kad se molilo na latinskom, rado išlo u procesije i slijepo slušalo. Našli smo se kao poslije ciklona, točnije: nakon potresa, koji kuću, doduše, nije potpuno srušio, ali ju je učinio nesigurnom, porobivši u njoj pukotine i stavivši u srce neku neodređenu tugu…
No je li tu sve samo zlo? Nema li možda, u današnjoj nevolji, u krizi što nas izjeda, neki dobar korijen, neki princip života? Ono što ipak odmah možemo reći jest da malo nesigurnosti djeluje dobro na nas koji smo toliko navikli na dogmatizam i na silovitost svojih tvrdnji.
Dobro je naročito za nas kršćane, izgubiti malo od srednjovjekovne slatičnosti, koja nas je učinila nesposobnima za dijalog, otresti se shvaćanja da je dovoljno naći se na lađi pa da budeš u sigurnosti, jer je vjera u nama bila tako solidna da nikakva nejasnoća nije mogla doći u obzir.
I dobro je da, poput Crkve, postanemo malo ponizniji, malko manji, pomalo goloruki, da ne gledamo više druge kao ‘druge’, da ne padamo samo u zanos zbog Kristova uskrsnuća i trijumfa, nego i da isto tako dobro prihvatimo strašnu stvarnost njegova raspeća i smrti u nama.
Kriza Crkve kriza je kršćana, kriza je vjere, kriza molitve, kriza kontemplacije. Ako se vjera svakog pojedinca u živoga Boga utvrdi, lako će se ponovo stati na pravi put. Ako se ponovno uspostavi životvorni i osobni odnos s Kristom, lako će se uspostaviti životvorni i osobni odnos s Crkvom. Prije neće!
Carlo Carretto
Foto: https://isorepublic.com