Kako su Marušići i Lesandrići nosili mladu Tonku da vidi more pa da u miru umre

BogoslovPosted by

Moj je otac imao četiri brata i pet sestara i sve sam ih upoznao, osim tetke Tonke. Sa svima ostalima povremeno sam i živio, kad bi spavali u nas na podu iza vrata, i sa svima opširno razgovarao, jer su svi pričali fantastične priče, svaki svoje i sasvim različite, osim one da im je majka upravo onoga koji priča najviše voljela i krišom mu davala šaku zamašćene pure. Sa svima sam i putovao vlakom u Zagreb i Slavoniju i ne znajući da švercaju i sve sam ih volio jer su voljeli i oni mene, smijali se mojemu bratu, nadvikivali se u šalama s mojom mamom i zazirali od kritike, strogosti i kartaške vještine mojega oca.A ipak mi je tetka Tonka, koju nikad nisam ni vidio niti čuo, ostala najvažnija od sviju; na nju često mislim, ponajprije kad moram tugovati, ili kada se spremam na kakvu biti-ili-ne biti bitku, kad mi treba snaga za krajnji napor i odlučnost da budem poražen, a da ne dam ponos i čast. Taj se osjećaj uvelike podudara s očajem, a očajem je obilježeno sve ono što je prethodilo mojemu rođenju i odrastanju pa, kad je već očaj, neka bude ponosan i lijep i neka poraz bude kao smrt moje tetke Tonke, neka ga se sjećamo, neka ga očajnički volimo i iz njega snagu crpimo za naše očaje i naše predavanje samoći, boli i smrti, ali ne pomireno i smjerno, nego junački, gromovito, prkosno, zauvijek kad je zauvijek.

O Tonki je pričala moja mama, najčešće samo meni, jer sam samo ja ponovno i ponovno upijao uvijek istu priču, postavljao potpitanja, smiješio se da ne pokažem kako mi je, i mami zahvaljivao kao da sam priču prvi put čuo. Mama je bila Tonkina imenjakinja i vršnjakinja i mama ju je voljela i više i posebno od svih djevojaka iz svoje mladosti, neka je bila i iz muževe joj obitelji. Naravno da je Tonka bila mlada i lijepa, da je nosila na leđima vodu s Cetine, čuvala blago i pjevala djevojačke pjesme. No valjda je bila premlada da se čak i najboljoj prijateljici očituje o kakvoj muškoj simpatiji, ne daj Bože, i ljubavi, tako da toga u priči nema. Doduše, ima jedan Talijan koji je i izazvao takvu ljepotu Tonkine smrti, ali mama i ne pomišlja potvoriti ga ni za kakvu krivnju niti za Tonkino zanimanje.

Prije dvadesete Tonka je dobila tuberkulozu i onda je od nje umrla u istoj godini. Talijani su se ogradili žicom u Šestanovcu, utvrdili se na Zadvarju i stražarili na Krstacu na Rubića strani, Janjkovoj gomeli i svim drugim uzvisinama iznad Katuna i Kreševa, ali narod nisu dirali, nego su trgovali manđinom i rižom, često se smijali i još češće pjevali. I tako je Tonka čula njihovu pjesmu i da pjevaju o moru – a Talijani su znakovima i sličnošću riječi – zdušnim talijanskim ustrajanjem da djevojkama rasvijetle da pjevaju o moru, uspjeli da i Tonka shvati da pjevaju o moru i ona to more i tu melodiju više nikad nije smetnula s uma. Povjerila se svojoj najboljoj prijateljici, mojoj materi, i tako ušla i u moj život.

U proljeće 1942. Tonka je oslabjela da nije mogla iz postelje. Tuberkuloza je bila toliko proširena da su joj simptomi i sudbina bolesnika bili poznati i običnom puku, pa su svi znali da će Tonka umrijeti. A znala je i ona sama. Samo joj se mater ili pravila da ne zna ili se nije predavala, pa joj je krišom od drugih davala zamašćenu puru, mliječni skorup, neutješne suze i slabo utješne molitve. A onda joj je Tonka rekla da prije smrti želi vidjeti more i mater se pribrala, ni zaplakala nije, nego je sazvala sinove (neki su morali doći iz svojih skrovišta protiv novačenja u sve mrske vojske) i zaklela ih mlijekom kojim ih je zadojila (tu u našemu kraju nema uzmaka) da učine da Tonka vidi more prije nego umre.

Dva starija brata su bila slaba, pa je stvar u svoje ruke preuzeo moj otac. Od grabovine i sukanaca složio je nosila i braća su je jedne zore koja se više nikad ne će ponoviti ponijela kroz Ljut, ispod Zadvarja i kanjonom davno presahle rijeke do Dubaca, jer s Dubaca se vidi more i lijepo je pogledati, samo kad nije bura, tamo je jaka bura i kamenje nosi, i konja i jahača u provaliju ako navrijeme ne sjaši i korak po korak s povodcem u ruci gazi po putacu. Moj otac, najjači, prvi je nosio i put određivao, a ostala braća su se smjenjivala s dvama Lesandrićima koji su se ponudili na pomoć, ne zna se je li zbog Tonke, ili obiteljskoga prijateljstva, ili za karitat Boga višnjega. Prolazili su tamo i natrag tri granice, troje straže: partizane, ustaše i Talijane i svi su ih pustili i svi su Tonku preporučili Gospodinu, čak i partizani, koji su tu bili iz Potpoletnice i još se Boga svojih otaca nisu bili odrekli, to će tek poslije rata, kad počne jagma za položajima, kućama i stanovima.

Ustaše su ih šutke gledali, jedan je pitao treba li pomoć’, nosit’, ali nije trebalo, tati bi to bilo ispod časti, njegova je sestra, nu, njegova braća, a i Lesandrići su jaki, k’o bikovi, znali su Lesandrići koga će poslat’. Pa im je jedan ustaša, koji je zaplakao za svojim sestrama jer nije znao ni gdje su ni kako su, dao svoju škiju hercegovačku, dobra pola kila procjenjivao je moj otac i godinama poslije. Partizani su izdali potvrdu, sa žigom i zvijezdom, napisanu krasopisom, jedinu dobrobit komunističku koju je moj otac cijenio i za kojom je žalio, jer je potvrda ostala kod brata mu Joze, a Jozo se poslije razbolio i žena i djeca nisu znali stvari čuvat’, izgubili potvrdu, jedva smo i Radićevu sliku spasili, eno je još visi u našoj kuhinji, preživjela je i komunizam i prijave i materin strah i suze, ali bratova i moja tvrdoća nisu je nikad dali skloniti, baciti ni zastrti, a i ne će.

Talijani su i bez riječi znali što povorka znači, a moj je otac znao sve što treba znati, pa je Talijanima dao dvije šake one škije i znakovima ih izmolio da zapjevaju o moru i oni, Bog im majke tužne blagoslovio (poslije su ih odvukli na Istočni front), pjevali su svojim jasnim glasovima, svijetlo, visoko i s čežnjom, jer njihova čežnja za njihovim morem i njihovim majkama nije bila manja od čežnje bijednih seljaka iz dalmatinskoga kamenjara. Pa se i onaj jedan Lesandrić ohrabrio, otkrilo se da zna pjevati, pa je poveo pjesmu, jednu pravu i važnu, vječnu pjesmu koju je vječnom napravila Tonkina skora smrt u grabovim nosilima u zaseoku Marušići Ljut, a ta pjesma je bila: More moje sinje…

Ni danas ne znam dalje jer, kad se god pjeva, mislim na tetku Tonku i toga Lesandrića i talijanske vojnike koji su melodiju ili prepoznali ili sličnu znali, pa su i oni zapjevali, a Lesandrić se nije dao, nego se vinuo u prvi tenor i pjevao po našu, a Talijanima to nije bilo krivo, nego su pratili i pratili i onda je moj tata plakao i ta se priča nije smjela pred njim pričati. Pa je mama meni tajno pričala, ponovno i uvijek jednako, pa sam tako zavolio Talijane i ustaše i partizane, sve ljude koji su ljudskošću i tugom okružili tugu drugih, nepoznatih a jadnih, bijednih i neukih, koji nikad more nisu vidjeli, nego pred smrt iako je ono, s divnim pogledom s Dubaca, bilo na puškomet daleko, hajde na dva puškometa, nije dalje…

Iz knjige “Mi Hrvati” prof. dr. Matka Marušića