Fra Rafo Kalinić – radikalni primjer predanosti za druge

BogoslovPosted by

Možda mislite da ću vam pisati o Isusu. O njemu znate . Radije bih vam ispripovijedio mnogo mlađi događaj, umalo zaboravljeni. Priča se odvila u Zagori, ne bez razloga jednom prigodom nazvanom „ zaboravljena zemlja „, a čovjek o kojem govorim je fra Rafael Kalinić. Fra Rafo je govorio nekoliko jezika te bio profesor i svećenik redovnik u franjevačkom samostanu u Sinju. U samostan je jednog dana došla vijest da Stipe Čarić traži bolesničko pomazanje. Taj posao mogao je obaviti bilo koji svećenik, no fra Rafo je odlučio sam obaviti. Fra Rafo nije poslao nekog drugog, možda manje školovanog, da obavi taj posao. On nije smatrao taj posao ni banalnim ni jednostavnim, ni manje važnim. Bolesničko pomazanje je sakramenat, ta kako bi netko to mogao banalizirati?!

U to vrijeme, još uvijek su se vodile bitke između partizana i nacista, no fra Rafu nije obeshrabrila mogućnost da naiđe na vojsku koja će s mržnjom gledati na njegovo poslanje. Kad je došao do zaselka Čarići, u kojem je prebivao ranjenik, put su mu prepriječili nacisti. Možda je tu trebao završiti svoj put. Očito je taj problem nadilazio njegove sposobnosti. Najbolje bi bilo da se vrati u svoj samostan, gdje je siguran. Možda mu je koji dobronamjerni vojnik to i savjetovao. Možda. No on taj savjet nije poslušao.

Fra Rafo je na to otišao do obližnje kapelice Srca Isusova i molio se. Je li u molitvi vidio što mu se može dogoditi ako pokuša doći do umirućeg? Je li osjećao strah? Je li molio da ga mimoiđe taj kalež krvave žrtve? Ipak, otišao je. Možda ga je hrabrila činjenica da nosi Krista umirućem, a poslije što Bog da. Možda je u molitvi gledao kako vojnici uzmiču pred činom ljubavi, možda je vjerovao da i u ratu postoji mjesta za dobru volju. Možda ga je samo probodeno srce s križa molilo da pokuša, a tko može odoljeti takvoj molitvi?Došao je do ranjenika, pridigao mu duh i okrijepio ga, te se zaputio natrag u samostan. Na povratku je vidio vojnike kako maltretiraju ljude i pale im kuće. Mogao je reći da ga se to ne tiče.

Svaki rat je grozan, a to nije trebala biti njegova bitka. On je odradio svoj posao. No, smije li ijedan kršćanin zvati se Kristovim ako tako razmišlja? Je li fra Rafo osjećao teret na svojim leđima „teret koji mu je govorio da mu je mnogo dano i da će se od njega mnogo i tražiti?“ Možda je osjećao probodeno srce kako mu govori:“ Ja nisam uzmaknuo pred tvojim tlačiteljima, zar ćeš ti sada uzmaknuti pred mojima?“ Je li mogao gledati još jedan udarac, još jednu vatru? I tako je brata pozvao na pristojnost, na suosjećanje, na obzir, a vojnik bratu je odvratio ratoborno i nimalo časno. Jedan nacistički časnik je oduzeo fra Rafi svete predmete, bacio ih, te na koncu i njega bacio u vatru. I tako je fra Rafo izgorio zbog ljubavi.

Izgorio je zbog toga što nije šutio. Zbog toga što se nije povukao. Zbog toga što nije propustio učiniti „ono što smo bili dužni učiniti“. Možda je grijeh propusta najveći grijeh od kojih pati moderno društvo. Zamislimo samo koliko smo stvari u životu propustili učiniti. Koliko stvari zbog toga možda nikada neće biti napravljene. Neke stvari treba učiniti danas, dok još možemo – da se naša djeca ne bi zapitala – zašto to nismo učinili dok smo još imali priliku. Prestanimo se zavaravati – ne postoji bolje vrijeme no sad. Prije nije bilo bolje. Ni kasnije neće biti bolje. Samo sadašnji trenutak je dovoljno i dobar za učiniti nešto.

Ni on nije savršen, ni to što treba učiniti nije lako – ali nikada nije bilo i neće biti lako. Učinite ono što je ispravno jer nitko drugi neće to učiniti umjesto vas. Fra Rafo je svijetli primjer tog svjedočanstva i možda naš najbolji zagovornik u borbi protiv grijeha, propusta. On nam daje primjer kako podmetnuti svoja leđa da Krist ne bi morao još jednom umrijeti. Da još jednom ne bismo ubili Boga. Da još jednom ne bismo ostavili/stvarali svijet bez Boga. Budimo sretni što naše odluke još uvijek ne zahtijevaju žrtve toliko velike kao što je bila fra Rafina. Zato učinimo nešto dok cijena ne postane toliko velika da je ne možemo podnijeti.

Ovog studenog sjećamo se stote obljetnice njegova rođenja, koja ove studene dane boja žarkim bojama vatre. Njegov život nas podsjeća na onu mudrost koju su naši djedovi utkali u poslovicu:“Brodovi jesu najsigurniji u luci, ali nisu za to napravljeni“. Zato neka naša molitva bude onaj usklik Petra Preradovića:“ Prah pod našim, koracima prah nam slavnih pređa to je, prah Zrinskoga i mnogih sličnih njemu. Budmo i mi vrijedni dosti u njem shranit svoje kosti.“ I tako se, fra Rafo i arkanđeo Rafael sjedinjuju na ovom mjestu, sjedinjuju se u jednom imenu, ali i u zajedničkom zagovoru za ozdravljenje svih nas – kao zajednice. Ozdravljenje od propusta.

Hrvoje Kalinić
Izvor: Glas Koncila 48, 28 studenoga 2010.