Posted by Svako malo ostanem zatečen time na što trošimo svoje misli. Svoje riječi.
Na što utrošimo svoje susrete, vrijeme koje nam je darovano.
I kolike nas ispraznosti potaknu na smijeh. I suze.
I kolike ljepote i boli promaknu mimo nas, a da nam duša ni ne zadrhti.
Zbuni me koliko su ljudi škrti s osmijesima. I zagrljajima.
Unatoč njihovoj moći umnažanja. I obnavljanja.
I kako nedostaje sjaja našim pogledima.
Kao da čežnji i zanosu ne dopuštamo da se udome u našim očima.
I kako oskudijevamo hrabrošću da pođemo ususret.
Čudni smo mi prolaznici.
Tako često na granama života ostavljamo plodove koji bi nas itekako mogli nasititi.
I iscrpljujemo se oko ubiranja plodova u kojima nema hranjivosti.
Putujemo kao da nam je neiscrpno vrijeme na raspolaganju. Kao da je put pred nama beskrajan. Putujemo s uvjerenjem da će već biti prigode da iskažemo svoju ljudskost. I priglimo i ohrabrimo nečiju krhkost.
Ali mi ne odlučujemo o broju naših koraka. O broju naših trenutaka.
Do nas je da se odazivamo njihovoj susretljivosti. Jer ubrzo bi nam ih moglo uzmanjkati.
S pretrpanim i zgrčenim rukama – i uskraćenim srcem – pogasit ćemo nebrojene svjetiljke, okrasti njihovu rječitost.
I nećemo prepoznati vrata života. Nećemo znati proći kroz njih.
Kako bismo mogli živjeti čitavim srcem ako putujemo samo kad svi vjetrovi utihnu?
Stjepan Lice
Foto: Leonardo Đogaš | Flickr.com