Posted by Povijest svakog duhovnog zvanja je povijest neizrecivog odnosa između Boga i čovjeka, između ljubavi Boga koji poziva i slobode čovjeka koji, u ljubavi, odgovara Bogu. Donosimo vam jedno svjedočanstvo tog puta dijalektike dara i uzdarja, poziva i života posvećenog Bogu.
Godine 1999., ne znajući pravo što bih htjela u životu raditi i što bi mi najbolje ležalo, upisala sam studij Prava u Splitu, jer su i drugi nešto upisivali i dalje se u životu opredjeljivali, pa sam trebala i ja. Bilo je to vrijeme intenzivnog traženja smisla vlastitog života i identiteta. Nisam znala što tražim, pa to onda nisam mogla ni izreći, ali je cijelo moje biće vapilo za rješenjem svoje životne jednadžbe. Činilo mi se da je, uz ono što znam o sebi, puno više nepoznanica, pa nisam znala kako doći do tog životnog otkrića. Osjećala sam da negdje, duboko u meni, leži skriven jedan dio moga bića, kao neka jezgra ili sjeme, koje traži i čeka da bude prepoznato, otkriveno i da iziđe van. To je bio samo osjećaj, ne i znanje, stoga je moja tjeskoba bila veća. Dok su se moje prijateljice već vidjele u – bližoj ili daljoj budućnosti – u ulozi supruga, majki, odvjetnica i sl., iako sam se mogla zamisliti u svakoj od njih, nijedna me nije zanosila. Po tome sam znala da to nije to. Zbog te nejasnoće osjećala sam se kao da nešto nije u redu sa mnom, u smislu: Nikad nisam zadovoljna, pa što ja zapravo hoću? To je bilo ključno pitanje mog života koje je u to doba došlo do svog vrhunca.
Prethodna godina bila je u znaku laganog „povratka“ u zagrljaj Crkve. Premda se od nje nisam nikad u potpunosti i formalno udaljila, ipak je postojao period u mom životu kad mi se činilo da je Crkva i njen život daleko od moje životne realnosti. Bilo je to vrijeme rata, a onda i izbjeglištva, kad sam sa svojom obitelji, poput mnogih svojih sumještana bila prisiljena napustiti toplinu i sigurnost vlastitog doma i krenuti u nepoznato. Potrajalo je to nekoliko godina, a te i takve vanjske okolnosti koje su sa sobom donijele mnogo neizvjesnosti, nesigurnosti, brige, pitanja... kako mojoj obitelji, tako i meni, poklopile su se sa razdobljem mojeg puberteta i adolescencije. Izazova je, naprosto, za mene bilo previše, i ja nisam znala kako na njih odgovoriti. I dok je do moje trinaeste godine Crkva bila moj drugi dom, sada smo bili stranci. Tu i tamo sam znala otići na svetu misu, ali to je bilo jako površno, samo da se zadovolji forma. Nakon vlastitih životnih stranputica i promašaja, jedino što mi je ostalo bio je osjećaj praznine. Tada sam, dakle, u svojoj osamnaestoj – devetnaestoj godini počela tražiti dublji smisao života.
Vrijeme traženja
Potaknuta primjerom jedne prijateljice, počela sam više promišljati o Bogu i njegovu mjestu u svom životu. Sjećala sam se dana iz djetinjstva, osjećaja prisnosti s Bogom i htjela sam obnoviti taj odnos. Malo – pomalo otvarala sam vrata Bogu. Kao studentica pohađala sam vjeronauk za studente i tu se susrela sa svećenikom koji je ubrzo postao mojim duhovnikom. Obavila sam kod njega životnu ispovijed, počela češće odlaziti na svetu misu i sakramente. On mi je davao ili sugerirao duhovnu literaturu koja mi je otkrila jedan novi svijet. Tu sam se susrela sa mnoštvom najrazličitijih likova iz života Crkve, njihovim pobjedama i porazima, bogatstvom i ljepotom svoje vjere, osobom Isusa Krista, koji je bio tako živopisno orisan u svojoj ljudskoj i božanskoj naravi, da nisam mogla ostati ravnodušna. Riječju, Božje djelatne prisutnosti u životu svakog čovjeka.
Imala sam potrebu i konkretno djelovati pa sam se, kao volonterka, priključila udruzi „Lovret“ za pomoć starijim i nemoćnim osobama. S vremenom je moja ljubav prema Isusu jačala, a moja potreba za njegovom blizinom rasla. To se, između ostalog, očitovalo u mom svakodnevnom odlasku na euharistiju. Nisam više mogla zamisliti da mi prođe dan bez ovog tajanstvenog susreta s Njim u njegovom mističnom tijelu koje je Crkva. „Osjećala sam“ njegovu sakramentalnu prisutnost, koja me sve više privlačila i dozivala k sebi. Bila sam sretnija i ispunjenija, lišavajući se pomalo svega suvišnog i površnog. Tako sam polako dolazila do istinske sebe. Iznenada, dok bi bila u crkvi i vidjela tu i tamo poneku redovnicu, počela mi se javljati misao: Kako bih ja izgledala kao časna sestra? Čim bih postala svjesna o čemu razmišljam, odmah bi ju odbacila misleći: Ja da budem časna sestra? Svašta! Šta mi pada na pamet!
Međutim, dok se ta misao u početku javljala blago i nenametljivo, s vremenom je postajala sve jača i prisutnija. Na koncu me više nije napuštala. Iako sam imala cijeli niz razloga zašto ne, ona je bila uporna. Toliko da sam sama sebi jednog dana rekla: Zašto ne? Ako mogu, zašto ne? To je bilo u mojoj 20. godini. Moram reći da do tog trenutka nisam nikada, ni u snu, pomislila ili poželjela biti časna sestra. Naprotiv! Privlačilo me sve suprotno od toga. U želji da Mu budem što bliže, svi moji razlozi pali su u vodu. Tada sam počela istraživati koji sve redovi postoje i što bi bilo najbolje za mene.
Gdje me Bog zove?
Kontemplativne redove sam redovito preskakala misleći: To nije za mene. I još: Kad bih i išla, nikad ne bih otišla u jedan takav samostan. Premda sam slutila da takav život ima svoju vrijednost i svrhu, bila sam uvjerena da to nije za mene. Ali, nisam znala ni koji bi drugi bio. Jednog dana rekla sam mami da ću biti redovnica, samo da vidim kako će reagirati. Ona se nasmijala i rekla: Hoćeš, kao i ja. No, ubrzo je primijetila promjene u mom stilu života, pa je šutila, videći da se nešto zbiva.
Bila je čak pomalo i zabrinuta. Godine 2000., u korizmenom vremenu, jedno poslije-podne, dugo sam razgovarala sam svojim duhovnikom i prijateljem o ostvarenju svog poziva. U jednom trenutku, sasvim neočekivano, rekao mi je da misli da bi za mene bio najbolji kontemplativni način života. Čuvši to, bila sam šokirana. Htjela sam mu reći da je u krivu, da je uvelike pogriješio; niti ja to mogu, niti želim. Ali, nisam to mogla izreći.
Riječi su mi bile na vrh jezika, ali nisu izlazile van. U nekoliko trenutaka tri puta sam pokušala to izreći, ali jednostavno nije išlo. Kao da mi je netko zatvorio usta. U međuvremenu, u nutrini, na vrlo izrazit način, stekla sam sigurnost – kao nikad za ništa u životu – da je to ono što tražim, da je to za mene. Pod dojmom ovog neočeki-vanog obrata, nisam imala snage, a ni potrebe ništa više reći svom sugovorniku, a on, obrazlažući svoje mišljenje i hodajući pored mene, nije ništa ni primijetio. Taj sam vikend išla kući i sjećam se da sam ga skoro cijelog preplakala. Ne znam kakve su to suze bile, radosti ili žalosti. Zapravo, čini mi se da su ti osjećaji bili pomiješani ili su se smjenjivali. U svakom slučaju, bila sam duboko ganuta, a osjećaj radosti i mira je prevladavao. Cijeli moj život mi je prolazio pred očima, i sve je nekako zadobilo svoj smisao. Pa ipak, premda sam bila sretna i zahvalna što sam napokon pronašla sebe i svoje životno poslanje, trebalo je vremena da se priviknem na misao o napuštanju jednog i početku sasvim drugog života.
Vrativši se u Split, priopćila sam duhovniku kako sam doživjela naš zadnji razgovor, te kako je on stubokom promijenio moj život. Bio je to za mene istinski susret s Isusom, i otada je moj život krenuo jednim drugim smjerom. Svećenik je bio malo iznenađen mojom odlučnošću, ali me ipak povezao s jednom klauzurnom redovnicom koja mi je puno pomogla približivši mi ovaj način života jednostavnim i radosnim svjedočenjem svoga redovništva. U susretima s njom shvatila sam da se iza debelih zidova i rešetki kriju sasvim normalne i tople osobe, sa svim svojim vrlinama i manama, koje ujedinjuje ljubav prema Isusu i želja da ga nasljeduju s naglaskom na molitvu.
U samostanu sv. Nikole
Godinu i pol nakon sudbonosnog susreta, posavjetovavši se s duhovnikom, odlučila sam ući u samostan i započeti svoj redovnički život. Providnost me namjerila na ovaj benediktinski samostan sv. Nikole u Trogiru, u kojem nikada prije nisam bila niti sam koga poznavala – izuzev jednog kratkog posjeta crkvi. Taj kratki posjet usjekao mi se u srce, a sada, u traženju svog životnog puta neodoljivo mi se nametnuo i ja sam to prepoznala kao Božji putokaz. Dakle, 2001., prve nedjelje u listopadu, na Gospu od ružarija, nazvala sam samostan sv. Nikole u Trogiru. Javila se s. Alojzija. Predstavila
sam se i rekla zašto zovem. Čuvši moje prezime, odgovorila je u svom stilu: „O Zrno! Molit ćemo da to zrno proklija i donese ploda.“ Naravno, bilo mi je to simpatično. Još me upitala da li želim doći na iskustvo ili baš želim ući u samostan. Nakon što sam potvrdila ovo potonje, spojila me s č. Majkom, te smo dogovorile skori susret.
Prilikom mog prvog posjeta samostanu, dočekalo me šest simpatičnih i dobrohotnih koludrica. Promatrale su me s otvorenošću i simpatijom. Nakon razgovora kojem su prisustvovale sve sestre – a koji je bio neka vrsta motivacijskog razgovora – zaključile su da nema razloga da im se čim prije ne pridružim, pa mi je č. Majka rekla da, ako želim, mogu već za mjesec dana započeti svoj monaški život. Bila sam sretna i presretna. Nije bilo straha, samo radosno iščekivanje. Iako nisam poznavala nijednu sestru, i sve je bilo novo, vjerovala sam da nisam sama, da Isus vodi moj život, i da će mi on u svemu pomoći, ako se oslonim na njega. To sam učinila, i nisam se prevarila. Upala sam u tu zajednicu kao padobranac, ali istovremeno mi se činilo kao da sam joj oduvijek pripadala. Doista, sestre su me primile s puno ljubavi i razumijevanja, svaka od njih dala mi je dio sebe i obogatila moj život i osobnost, i na tome sam im zahvalna. I s druge strane bilo je puno otvorenosti i dobre volje, pa unatoč generacijskim i svim drugim razlikama, uspjeh nije izostao.
Gospodin će dovršiti što započe za me!
I dok su me ljudi izvana – prijatelji, rođaci, ili sasvim nepoznate osobe – znale sažalijevati, misleći i govoreći jedni drugima, a ponekad i meni: jadna, zatvorena tu u četiri zida, jedina mlađa sestra, ne može ići tamo, ne može vidjeti ovo ili ono, ja sam bila sretnija i ispunjenija nego ikad u životu. Isus i odnos s njim, koji je nosivi elemet mog monaškog života, bio je dostatan da nadomjesti sve nedostatke ovakvog načina života. Iako „zatvorena“imala sam priliku istinski susresti više ljudi nego mnogi u svijetu. Uz to, predivan je osjećaj svijest da tvoj život, premda krhak sam po sebi, podržava tolike druge živote, nešto im govori, znači i daje. Često puta sam počašćena povjerenjem tolikih divnih osoba, te kad vidim koliko im moja riječ i podrška znači. Kad s drugima govorim o stvarima koje su im uistinu bitne, bez maski i pretvaranja.
Riječju, kad sam dio mnogih života, i kad su mnogi dio mog života. Također, živeći u samostanu koji je najstariji živući samostan u Hrvatskoj i koji je dio svjetske kulturne baštine, imala sam priliku steći profinjeniji osjećaj za lijepo, umjetnost, i mnogo toga drugoga, te se susretati s ljudima najrazličitijih zanimanja, i od svakog ponešto naučiti. A oduvijek sam voljela susretati druge, čuti njihove životne priče, pomoći koliko mogu... Tu se spojilo sve u jedno.
Roditelji su teško i sa zabrinutošću primili vijest o mojoj odluci, ali se nisu protivili, već su poštivali moju slobodu izbora, i na tome sam im zahvalna. Doživjela sam to kao njihovu podršku. U početku su me posjećivali u grču, s bojazni i pitanjima koja su nosili u sebi: da li sam dobro, da li mi je teško, hoću li ustrajati u ovom pozivu do kraja i biti sretna, nedostajala sam im..., ali kad su vidjeli da sam sretna, i oni su postajali sve smireniji, zadovoljniji i opušteniji. Svi moji prijatelji bili su silno iznenađeni. Neki su mi čak prognozirali da neću izdržati više od mjesec dana. To bi vjerojatno i bilo tako da je to bilo moje djelo. No, od početka do kraja Netko drugi povlačio je konce mog života. Uvjerena u to, s pouzdanjem gledam u budućnost, unatoč svim nesigurnostima i slabostima kojima vrvi naš život, i ponavljam riječi psalmiste: Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti! (Ps 138)
Stoga, i tebi koji čitaš ove retke želim reći: Ne boj se! Tko god i što god ti bio! Bog s tobom ima svoj plan. Samo mu se trebaš otvoriti. Molit ću za to.
Vaša u Kristu,
s. Katarina Zrno