Posted by Tijekom cijelog mog djetinjstva roditelji su držali goleme puzzle na posebnom stolu u dnevnom boravku. Moj otac, koji je sve to započeo, uvijek je skrivao poklopac kutije. Zamisao je bila da složimo sliku, a da ju prethodno nismo vidjeli. Različiti članovi obitelji i prijatelji koji su nas posjećivali radili su na tome, ponekad samo nekoliko minuta, da bi nakon nekoliko tjedana stotine i stotine komadića pronašlo svoje mjesto u ovoj igri.
Tijekom godina, složili smo desetke takvih puzzla. Na kraju sam postala prilično dobra u tome, pa sam čak osjećala posebno zadovoljstvo kada bih prva shvatila kamo određeni komad slike pripada ili kako spojiti dvije skupine komadića. Posebice sam voljela kada bi se otkrio ključ nekog uzorka i kada bih uvidjela što se na tome mjesto sve vrijeme skrivalo.
Stol za slaganje puzzla moj je otac za rođendan darovao mami. Još uvijek vidim kako ga sastavlja i ushićen vadi iz kutije komadiće prvih puzzla i stavlja ih na stol. Imala sam tri ili četiri godine i nisam shvaćala radost moje majke. Tu mi igru nisu objasnili, nedvojbeno uvjereni kako sam premala da bih sudjelovala. Ali već sam tada željela s njima slagati sliku.
Sama u dnevnom boravku, rano ujutro, popela sam se na stolac i raširila stotine nesparenih komadića po stolu. Bili su omaleni; neki raznobojni, a drugi pak tamni i sivi. Tamni su djelovali poput paukova i buba, ružni i pomalo zastrašujući. U meni su budili nelagodu. Skupivši njih nekoliko, sišla sam sa stolca i sakrila ih ispod jastuka sofe. Tijekom nekoliko tjedana, kad god bih bila sama u sobi, popela bih se na stolac, uzela još nekoliko tamnih komadića i dodala ih u zbirku ispod jastuka.
Zato je obitelji trebalo puno vremena da dovrše ovu sliku. Frustrirana, moja je majka na kraju izbrojila komadiće i shvatila da ih nedostaje više od stotinu. Upitala me jesam li ih vidjela. Rekla sam joj tada što sam učinila s komadićima koji mi se nisu sviđali i ona ih je pronašla te složila sliku. Sjećam se da sam ju promatrala dok je to činila. Kako je na mjesto stavljala jedan tamni komad za drugim, polako se otkrivala slika a ja sam ostala bez riječi. Nisam imala pojma da ćemo na kraju dobiti sliku. Zaista je bila lijepa - spokojan prizor napuštene plaže. Bez komadića koje sam sakrila, slika nije imala smisla.
Možda je preduvjet za pobjedu da igru volimo bezuvjetno. Život nam pruža sve komadiće. Kad sam prihvaćala određene dijelove života i poricala te zanemarivala ostatak, mogla sam vidjeti tek djelić svojega života istodobno - sreću zbog uspjeha ili vrijeme slavlja, ili ružnoću i bol gubitka ili neuspjeha koje sam svih silama pokušavala zaboraviti. Ali poput tamnih komadića puzzla, ti tužniji događaji, ma koliko bili bolni, pokazali su se kao dio nečeg puno većeg, što bez njih nije poptuno. Čini se da uvidi u djeliće nečeg skrivenog zahtijevaju da svaki prihvatimo kao dar.
Mi uvijek slažemo puzzle, a nismo unaprijed svjesni slike koju ćemo dobiti.
Rachel Naomi Remen
Foto: Ante Vučković, crkva sv. Ante u Šibeniku (Šubićevac)