Posted by Dok su mi roditelji i brat bili živi priznajem da sam bio nezainteresiran za nečije priče o tome kako su im se u snu javljali njihovi pokojni. No, kako su se moji najmiliji u svega dvadeset mjeseci preselili k Gospodinu, često sam poželio da mi se na neki način očituju.
I tako sam prije otprilike mjesec dana, jedne nedjelje popodne, malo zadrijemao i usnuo san: sanjao sam svoju majku. Bilo je to na nekom meni nepoznatom mjestu u kojem sam se slučajno našao. Zazvala me imenom: „Ljubo, a kaj tu delaš?“ – onako na međimurskom dijalektu, kako smo doma razgovarali.
Ona je bila na vrtu iza neke, meni nepoznate kuće, na nepoznatoj lokaciji. Pričekao sam da mi otvori vrata. Pojavila se, ali ne na vratima, nego na niskom balkonu. Bila je jako lijepa, u prekrasnoj haljini, nije imala više od trideset, trideset i pet godina, primila me za ruku, a ja, iako u snu, znao sam da više nije živa, toliko toga sam je htio pitati, no samo sam onako nespretno izustio: „Mama, kak ti je?“ Ona me blago pogledala i rekla: „Dobro mi je.“ Kao da joj je bilo neugodno što je morala priznati da je njoj puno, puno bolje nego meni. Volio bih da je san potrajao, ali to je bilo to.
Cijelo popodne kao da sam lebdio od sreće i zadovoljstva. Puno sam razmišljao i još uvijek razmišljam o tom snu. Zar nam uskrsnuli Isus ne jamči upravo to: uskrsnuće tijela i život vječni. Oduvijek sam prihvaćao u svojoj duši uskrsnuće, no često sam se pitao s kakvim ćemo to tijelom uskrsnuti? S kakvim će tijelom uskrsnuti bolesni, slijepi, gluhi, hromi, dementni, moj otac kojemu su amputirali nogu? Ako će na bilo koji način biti osakaćeni u vječnosti, to onda i neće biti neka premija.
Eto, nakon mog sna, nekako sam počeo vjerovati da ćemo u vječnosti izgledati kao moja mama. Nisam je sanjao s njezinih sedamdeset i četiri godine, zbog dijabetesa i laganog moždanog udara pomalo dementne. Ne, nego vidio sam je u njezinom najboljem ovoživotnom izdanju.
Naš Bog i Gospodin Isus Krist jednom zgodom rekao je da je njegov nebeski Otac svojim vjernima pripravio ono što ljudsko oko nije vidjelo, ljudsko uho čulo, niti ljudsko srce osjetilo. Dakle, nema tih ljepota na ovome svijetu koje bi se mogle usporediti s obećanjem koje je pripravljeno onima koji vjeruju i u skladu s time se ponašaju, žive i djeluju.
Možda ćete se vi, koji ne vjerujete pitati: „A što će biti s nama?“ Kod Boga nema povlaštenih niti isključenih. Svakom čovjeku On ostavlja odabir: hoće ili neće prihvatiti Njegovu ponudu. Ako je prihvaća ima i neke obaveze. S obzirom na konačnu premiju, one su prava sitnica. Recept za Život vječni u blaženstvu, Isus je sažeo u dvije kratke rečenice: „Ja sam Put, Istina i Život! Nitko ne dolazi Ocu osim po meni!“
Dakle, vječno spasenje ne mogu nam omogućiti razno-razna učenja, filozofije i sljedbe, niti su to ovozemaljski ponuđači blagostanja, koji nas redovito izdaju i prevare, a mi im se i dalje dodvoravamo i klanjamo, čak i po cijenu da se odreknemo pravoga Boga. Jedina dobitna kombinacija, jedini naš pravi Put, Istina i Život jest Isus Krist Uskrsnuli.
don Ljubo Vuković
Foto: ttps://www.pexels.com