Pobjeda mentaliteta pčela preduvjet je procvata društva

BogoslovPosted by

Ako pogledamo na kratkoću i prolaznost života, mnogo toga čime smo inače zaokupljeni djeluje nam kao besmisleno traćenje energije i truda. To je dragocjena distanca koja nam omogućuje da vidimo probleme koji iscrpljuju naše društvo, koji nas umaraju i ubijaju nam nadu. Možda bi se to stanje nacije moglo najbolje opisati kao mentalitet muha. Naš glavni problem je to što funkcioniramo poput muha, koje u svemu vide raspadanje i trulež. Kao u onoj pripovijesti o monahu kojega su pitali o problemima koji tište društvo, na što im je on odgovorio: Ako pitate muhu ima li ovdje u okolini cvijeća, ona će reći – ne znam, ali tamo dolje ima mnogo konzervi, smeća, prljavštine… Pa će vam nabrojiti sva smetišta koja je obišla. Uvijek postoji izbor, ali ono što čini razliku jest naš stav i što sami želimo. Kakav stav prema svijetu imamo, takav svijet i stvaramo.

Poput tih muha, mi svojim zujanjem možemo upropastiti čak i nešto što je dobro, jer sami tražimo samo ono loše. Možemo sletjeti i na najljepši cvijet, ali ćemo ga sami upljuvati. Mi smo uvijek PROTIV nečega, negativno nastrojeni, nikada ZA nešto. Predani smo smišljanju izgovora, uvijek imamo spremnu hrpu razloga koje ćemo nabrojiti zašto nešto ne valja, ali bez ijednog konstruktivnog rješenja. Muhe u svakoj situaciji traže samo ono loše i zaokupljene su time. Nigdje ne vide ništa dobro. Za razliku od muha koje uvijek vide samo raspadanje, pčele vide samo cvijeće. One su te koje svojim radom i trudom od cvjetova proizvode eliksir života. A ako pitate pčelu je li vidjela neku prljavštinu u okolici, reći će: Prljavštinu? Ne, nisam je vidjela nigdje, ovdje je sve puno mirisnog cvijeća. I ispričat će vam kojeg sve cvijeća ima u vrtovima i na poljima i tako dalje. Muha zna samo gdje je smeće, a pčela vidi svijet u njegovoj ljepoti – da tamo cvate ljiljan, malo dalje ruža…

Kao što svakom cvijetu treba malo gnoja da bi rastao i razvijao se, tako i svakom društvu treba zdrava kritika, ali kod nas se čini da je balega zatrpala cijeli cvijet. Čak i one rijetke pčele među nama ponekad previše zuje, a malo meda daju. Onima koji bi stvarno htjeli proizvoditi med, rad u ovakvoj atmosferi čini se uzaludnim, sizifovskim trudom. Čim se pojavi neki cvijet i vrijedna pčela koja je spremna pretvoriti ga u med, pojavi se pedeset muha zujara koje njezin trud pretvaraju u nesnosno zujanje i usmrde sve oko sebe.

Nama je kao društvu ukradena nada. Sami smo sebi najveći kočničari i neprijatelji. Sami stvaramo oko sebe atmosferu straha i propadanja. Mi ćemo uvijek više cijeniti nešto tuđe, čak i kad nije dobro, dok ćemo po svome uvijek spremno pljuvati i zatrpati ga balegom, čak i kada je najbolje. To je do naravi muha – one stvaraju svijet prema svojoj vlastitoj lošoj slici o sebi samima. Muhama bismo trebali reći da su muhe, kako bismo ostavili više prostora pčelama. Trebamo se oduprijeti društvu muha i postati društvo pčela, osloboditi se onih koji nam uništavaju budućnost i okrenuti onima koji nam svojim radom vraćaju nadu. Nemamo drugog izbora nego ovoga proljeća potražiti na našoj livadi miris i nadu, pa s toga cvijeća krenuti skupljati med.

Trebamo se osloboditi muha i izgovora i krenuti putem rada i traženja odgovora kako bismo mogli uživati u ljepoti onoga što imamo. Krajnje je vrijeme da otvorimo oči, jer nas atmosfera napadanja i izgovora vodi u propast. Ali, mi kao da idemo težim putem, gdje bježimo od suočavanja sa samima sobom. Bježimo od svoga križa i samo uvećavamo njegovu težinu. Ne moramo nešto izgubiti da bismo to naučili cijeniti. Zašto dopuštamo da nam muhe svojim lažima i izgovorima ubijaju nadu i svojim nam smradom kradu budućnost?

Umjesto njih, samo nada i rad mogu dovesti do nekog boljeg sutra. Usmjerimo svu svoju energiju na traženje odgovora. Samo pčele su te koje mogu probuditi nadu i vjeru u neko novo buđenje. Kada postanemo društvo pčela, koje će se diviti svakom svom cvijetu kao odličnoj prilici, doći će vrijeme buđenja. Nakon tog buđenja postojat će šansa da će jedno proljeće postati i – novo hrvatsko proljeće.

Samo tako možemo od smrti i raspadanja uskrsnuti u novi život, gdje će nam svaki cvijet biti nova prilika i novi odgovor, gdje se nećemo zamarati onima koji zuje, već se okružiti onima koji rade i stvaraju nove vrijednosti. Samo tako iz ropstva i pustinje koju stvaramo oko sebe možemo ući u obećanu zemlju meda i mlijeka.

Borislav Ristić
Izvor: www.vecernjilist.hr

Foto: https://hr.wikipedia.org