Posted by Jesen je mnogima omiljeno doba godine. I ne samo zbog berbe plodova, novog vina, maslina, različitih kulturnih i gastronomskih okupljanja, koje naš prostor oduvijek obilježavaju, već i zbog boravka u prirodi. Naime, jesen je doba kada se u prirodi odvija svojevrsna revija: cijela priroda se preobuče i zablista u najtoplijim i najnježnijim bojama. Nepodnošljive ljetne vrućine daleko su iza nas pa se otvara nebrojeno mogućnosti za različite aktivnosti. Dani su kraći ali unatoč tome ili baš zbog njihove vremenske 'ograničenosti' u odnosu na ljeto kao da još više uživamo u jesen nastojeći i svaku zraku sunca u sutonu dana ispratiti sa sjetom.
Da, dani su kraći ali su temperature preko dana još ugodne tako da je pravo zadovoljstvo izvući se iz užurbanog grada i svakodnevnih obveza na svježi zrak u prirodu; voziti bicikle po prekrasnim krajolicima, kanue po živahnim rijekama, prošetati bajkovitim stazama po okolnim planinama i sl.
Nakon biciklističkog đira u kolovozu po okolici Knina ponovno se skupila odvažna družina biciklista i kad je bura malo 'kalala' uputila se u novi biciklistički vijađ. Budući da je dan već poodavno skratio i sunce svoje zrake u popodnevnim satima prerano povuče k sebi nismo mogli birati neku dužu rutu. Odlučili smo stoga od doma iz Splita krenuti biciklima preko Solina i Klisa pa gdje nas već put odnese. Naravno, znali smo unaprijed i svaki metar kojim ćemo proći a ovu opuštenost putovanja bez cilja koristimo samo kao marketinški mamac zaljubljenicima u robinzonska bezciljna putovanja/lutanja.
Bilo kako bilo nakon kratkog pozdrava uputili smo se s Trstenika: fra Ante Vučković, Ivana Grabić i moja malenkost. Prva stanica bila nam je Solin. Nakon kratkog obilaska prekrasne novosagrađene crkve, bazilike Svete Obitelji, uputili smo se kroz solinsko polje prema Klisu. Inače, vjernici u Solinu čekali su najmanje 40 godina na novu crkvu. Premda se nerijetko i bez razloga kod nas grinta izgradnja nove crkve, zbog malenosti postojeće stare Gospine crkve kao i nedostatka prostora za redovite pastoralne aktivnosti velike župe, bila je sasvim opravdana. Vjerujem da su Solinjani, čak i neovisno o tome jesu li vjernici ili ne, jako zadovoljni novom crkvom; prostorima za redovite pastoralne ali i druge kulturne aktivnosti kao i za uređenjem prostora oko crkve.
Naravno, krenuli smo nakon molitve Gospi od Otoka, da nas čuva i prati od svakakvih neprilika a ponajviše od obijesnih vozača kao i neodgovornih ljubitelja lijepe kapljice koji nedopušteno sjedaju za volan. U Solinu nam se pridružila i stara članica našeg malog kruga velikih ljudi Gina Šparada. Inače, ime Solin nastalo je od latiniziranog naziva Salona, koje ima korijen u ilirskom jeziku. Budući da Solin, kolijevka antičke i starohrvatske povijesti, ima jako bogatu i burnu povijest možemo samo u kratkim crtama reći da se radi o ilirskom, a to će reći delmatskom gradu, zatim grčkom i rimskom (od prvog stoljeća) prijestolnici rimske pokrajine Dalmacije. Rimska Salona bila je najveći grad s našu stranu Jadrana i brojila je oko 60 000 stanovnika. Ostaci stare Salone svuda su vidljivi, osobito u zapadnom dijelu današnjeg Solina gdje se nalaze Manastirine, u kojima možete vidjeti ostatke bazilika, amfiteatra i sl.
Salona je bila i utočište nekima od posljednjih zapadnorimskih careva. Porušena je od Avara i Slavena/Hrvata oko 614. godine. Preživjelo stanovništvo, koje je uspjelo pobjeći, sklonilo se na obližnje otoke i u Dioklecijanovu palaču, koju je sagradio poznati solinjanin - car Dioklecijan. Tako je dolaskom Slavena/Hrvata i zapravo prestankom Salone - započeo život novog grada, današnjeg Splita. U Solin su se doselili Hrvati i osnovali na širem području srednje i sjeverne Dalmacije (Nin, Knin, Solin) svoju ranosrednjovjekovnu državu u kojoj je Solin bio kraljevski grad a solinske bazilike krunidbene crkve (crkva Gospe od Otoka i crkva svetog Petra i Mojsija (šuplja crkva). Na području Solinu nalaze se ne samo mnogi ostaci/artefakti iz antike već i mnogi ostaci kršćanstva npr. ostaci nekoliko ranokršćanskih bazilika, triju benediktinskih samostana, starohrvatskih crkava i sl.
Po odredbi pape Ivana IV. Dalmatinca, sredinom sedmog stoljeća, opat Martin prenio je u Rim kosti solinskih mučenika (sv. Dujma, Anastazija, Venancija), gdje je uz krstionicu lateranske bazilike sagrađen i posebni oratorij za njih s njihovim likovima u krasnom mozaiku. Dio relikvija sv. Dujma, prvog salonitanskog biskupa, mučenika iz vremena progonstva Crkve, ostao je u Splitu u katedrali koja je prije bila mauzolej cara Dioklecijana. Nakon obilaska ostataka crkve sv. Petra i Mojsija, u kojoj je kralj Zvonimir okrunjen pa kraljevski dvor preselio u Knin, uputili smo se na izvor Jadra a onda uz kliško polje prema Klisu o kojem smo pisali u jednom starijem putopisu.
Od Majdana do Klisa prošli smo desnom stranom od novouređene staze kroz kliško polje. Premda smo se planirali vratiti navedenom stazom baš kroz polje i uz potok na kojem se nalazi mnoštvo mostića to ćemo učiniti drugi put; kad se produži dan ili kad budemo činili kraću rutu od ove koja je podrazumijevala gotovo 100 km. Svakako, penjanje desnom stranom polja, u blizini brze ceste, omogućilo nam je prekrasan pogled na Klis, klišku tvrđavu ali i na okolicu obraslu maslinama, lozom, smokvama, različitim voćkama, mediteranskim biljem i sl.
Smiraj bure i toplina sunca, otvorenost pogleda na Split i otoke kao i šarenilo boja osobito u ove jesenske dane činilo je pejzaž tako bajkovitim. Sve navedeno otežavalo je penjanje i uvijek iznova provociralo odmorom u prekrasnom ambijentu. Jedva smo nadvladali navedene izazove i gotovo bez zaustavljanja, ako ne računamo kratke pauze za snimanje fotografija, došli na Klis. Najteže je bilo u Klis grlu gdje je miris janjetine nadvladao sve druge mirise prirode. Popevši se na Klis dobili smo krila i nošeni jesenskim povjetarcem brzo smo projurili kroz sve razvijenije i sve urbanije Dugopolje.
Na putu do Trilja prošli smo kroz Ercegovce i Bisko te par kilometara prije Trilja svratili pogledati povijesnu utvrdu Nutjak koja prkosi zubu vremena i podsjeća prolaznike na herojske borbe naših predaka. Utvrda se nalazi oko 3 km nizvodno od Trilja. Podignuta je na litici iznad desne obale rijeke Cetine i predstavlja jedinu utvrdu u Poljičkoj kneževini. Izgradio ju je krajem 15. stoljeća poljički knez Žarko Dražojević (1438. – 1508.) radi zaštite od Turaka.
Navedeni knez, Žarko Dražojević, je 1508. godine noseći Sinju pomoć upao u tursku zasjedu negdje iza Klisa gdje je i poginuo. Pokopan je u splitskoj katedrali; grob je ispred krstionice gdje je prikazan kao srednjovjekovni vitez-konjanik. Marko Marulić, otav hrvatske književnosti i njegov suvremenik, sastavio mu je epitaf. Osim utvrde Nutjak koja se nalazi na povijesnoj međi između starohrvatske županije Cetine i Poljica na triljskom području nalaze se i mnoge druge prapovijesne gradine kao Križina u Vedrinama, Stražbenica na Gardunu ili Svalinova gradina u Čaporicama.
Zbog kontrole riječnog prijelaza, ali i znatno šire strateške politike, Rimljani su upravo u Trilju tj. na obližnjem Gardunu (Tilurij) u prvim godinama poslije Krista smjestili logor svoje VII. legije. Na Cetini je tada sagrađen i daleko poznati most (Pons Tilurii). Nakon obilaska utvrde spustili smo se u Trilj, pogledali viseći most, provozali se promenadom uz Cetinu te se u malom gradiću s velikom gastronomskom ponudom okrijepili uz domaće, zimske specijalitete.
Nakon ručka odlučili smo poput nekadašnjih triju kraljeva/mudraca iz evanđelja vratiti se drugim putem kući. Naravno da nam ni na kraj pameti nije bilo da tim izborom zapravo izbjegavamo uzbrdicu koja od Trilja vodi prema Bisku.
Na povratku u Split prošli smo tako još kroz Košute, Turjake, Brnaze pokraj nove cekve, zatim kroz Dicmo, Dugopolje i ispraćeni sa posljednjim zrakama sunca spuštali smo se niz Klis starom cestom. Stigli smo još proći kroz centar Klisa izbjegavajući neugodni/neosvjetljeni kliški tunel. Sa zalaskom sunca zrak je bivao sve oštriji. Osobito se to na licu i rukama osjećalo. Ništa zato jer je duša bila topla. I opet ćemo.
Tekst: fra Ivica Jurić
Slike: fra Ante Vučković i fra Ivica Jurić