Posted by Nakon poprilično duge stanke, zbog vremenskih i inih nepogoda, konačno smo nakon predbožićnog vijađa po Imotskoj krajini napravili jedan novi biciklistički đir po prirodnim ljepotama naše divne Dalmacije, Hrvatske. Ovaj put odlučili smo pratiti tok naše krške ljepotice Cetine, rijeke koja osim ljepote i pitke vode proizvodi na svojih pet hidroelektrana i mnogo energije koju koristimo za različite stvari. O kraju rute, da zadovoljimo vašu znatiželju, još je prerano govoriti. Samo ćemo napomenuti da to nije Omiš. Puno se toga izdogađalo putem prije nego što smo sa zalaskom sunca stigli na cilj a što tek treba ispričati.
Dakle, početak je bio u ranim jutarnjim satima na bajkovitom modro-zelenom, kristalno bistrom izvoru Glavaš koji ima izgled magičnog oka. Zbog svog čarobnog izgleda i prozvan je Okom Dalmacije. Nije to jedini izvor jer Cetina ima brojne izvore koji su nastavci izoliranih podzemnih tokova Dinarskog masiva što u dodiru s laporom izbijaju na površinu. Tri su glavna izvora/vrela: Veliko (Glavaš), Vukovića vrilo i Batića vrilo. Nalaze se u podnožju Dinare, na desetak minuta pješke, ako ne i manje, udaljeni jedan od drugog, a sva tri plijene pozornost izrazitom bistrinom i modro-zelenom bojom.
Nedaleko od vrela nalazi se najstarija starohrvatska crkva u Hrvatskoj – crkva Sv. Spasa. Crkva je to predromaničke forme sa zvonikom, sagrađena u 9. stoljeću. Uz crkvu se nalazi i groblje sa stećcima, koji datiraju iz 14. i 15.
Vozeći se kroz mjesto Cetinu, pokraj poznatog Pločastog mosta, zatekli smo veliko stado ovaca i mladih janjaca. Prizor nas je odmah asocirao na nedavnu nedjelju Dobrog pastira. Gledajući tako pastira i ovce koje ga slijede bilo je sasvim jasno što je Gospodin navedenom slikom o sebi htio reći. Da, o sebi a ne o nama. Naime, on je onaj koji pazi, bdije, čuva i život daje za ovce svoje. On je jedini pravi pastir a svi mi drugi, bilo svećenici bilo vjernici, smo njegovo stado. I nije to ništa uvredljivo, štoviše, pravo je bogatstvo i najbolji mogući izbor njega izabrati kao onoga koga ćemo slijediti, čiji će nam zapovijedi biti životni orijentiri.
Nemalo sam se začudio kad sam saznao jednu, mlađoj generaciji zasigurno nepoznatu činjenicu, a ta je da iz jednog velikog stada svaka ovca prepoznaje glas svog pastira i da se na kraju ispaše svaka izdvaja u svoje manje stado slijedeći pastira do zaštićenog mjesta gdje provodi noć. Navedena slika razlikovanja glasova i slijeđenja onoga pravoga, koji predstavlja sigurnost, utočište i izvor prave radosti - slika je povjerenja, razlikovanja duhova; prepoznavanja i poslušnosti Gospodinovu glasu, glasu savjesti, koji u moru sve bučnijih glasova sve teže prepoznajemo.
Svakako, nakon ove male ali važne lekcije o Gospodinovoj bezuvjetnoj odanosti i ljubavi još smo s većom zahvalnošću nastavili put diveći se njemu u svim njegovim djelima. Tako smo nošeni mirisom cvijeća prošli Vinalić, pogledali prekrasni Balečki most, sagrađen za vrijeme austro-ugarske vlasti 1907. godine te preko Ježevića i Garjaka, mjesta gdje se Cetina ulijeva u perućko jezero, nastavili put prema manastiru Dragović, o kojemu smo kao i o crkvi Sv. Spasa i Vrlici pisali u jednom prethodnom putopisu Biciklom uz Cetinu.
Svakako treba spomenuti kako uz Cetinu postoji nekoliko tvrđava (utvrda, povijesnih gradova) srednjovjekovnih i antičkih koje vrijedi obići. Odmah na samom početku, svega par kilometara iznad izvora Cetine nalazi se utvrda Glavaš, s desne strane nad Vrlikom nalazi se tvrđava Prozor, niže na području Potravlja i Satrića utvrda Travnik, a još niže Sinjska tvrđava Stari grad (Sinj). S lijeve strane u blizini Trilja nalazi se Čačvina, a s desne strane, nad kanjonom, neposredno ispod Trilja utvrda Nutjak. S lijeve strane kanjona u Zadvarju nalazi se utvrda Zadvarje i na koncu pri samom ušću, u Omišu, – utvrda Fortica.
Prolazeći kroz prekrasnu prirodu vrličkog kraja sjetio sam se izvještaja carskog namjesnika Habsburške monarhije (Lilienberga) koji je obilazio 1832. Dalmacijom i zapisivao svoje dojmove o tom putovanju koji su puno bolji od primjerice onih od Alberta Fortisa, koji je pedesetak godina ranije isto prošao Dalmacijom. Upravo o ovom području oko izvora Cetine i niže zabilježio je da po uređenosti, obrađenosti i ljepoti ne zaostaje nimalo za najljepšim štajerskim vrtovima.
Dakako, pohvalio je i s druge strane Svilaje jednu "ljupku dolinu svu obraslu žitom blizu [Rotne] Gromile" u kojoj je svaki kvadrat zemlje bio obrađen (usp. Marko Trogrlić, Konrad Clewing, Dalmacija – neizbrušeni dijamant. Habsburška pokrajina Dalmacija u opisu namjesnika Lilienberga).
Vrlički kraj danas unatoč neobrađenosti koju dijeli, nažalost, s dobrim dijelom Dalmacije ipak ne skriva navedenu ljepotu već se ona može posvuda vidjeti i osjetiti. Dovoljno je tek pogledati samo prirodu koja je navukla proljetno ruho i ukrasila svoje predjele različitim šumskim cvijećem.
Bilo je to vidljivo cijelim putem preko Dabra, Bitelića, a opet na poseban način došlo do izražaja u Ruminu, Bajagiću i Gali. Već i prije početka proljeća tu visibabe prednjače, dok se nakon njih ubrzo po poljima javljaju šafrani i jaglaci. Dok visibabe ukrase šume bijelim cvjetovima, šafrani rastu u svjetlo-ljubičastim nijansama i to najčešće u većim skupinama. Ne znam je li ih ljepše vidjeti iz daleka ili izbliza upijati njihovu ljepotu i mirise.
Jaglaci se najčešće pojavljuju u žutoj boji, no često ih možemo vidjeti i u crvenim, plavim ili ružičastim nijansama. Nakon njih se javljaju i prvi zumbuli i narcisi koji su prepoznatljivi po svom žarko žutom cvijetu. Zatim su tu plavi zumbuli slatkastog mirisa koji se na tržištu sve više javljaju i u ružičastim, crvenim, bijelim i žutim nijansama.
Vozeći se tako uz Cetinu prema jugu u Gali smo, nakon osvježenja i kratke pauze, umjesto preko Otoka, Udovičića i Graba odlučili ići prečacem preko polja, uz nasip Cetine. I tako smo osluškujući šum Cetine, cvrkut ptica, zvuk malih sportskih aviona ali i pokojeg neumjesno preglasnog motocikla došli do konjičkog kluba Sv. Mihovil u Trilju. Malo smo se družili s pitomim konjima te nastavili put tražeći mjesto gdje ćemo ručati.
Ručali smo u Trilju, malenom ali lijepom gradiću, gradu zelenila i mostova; gradu koji se ugnijezdio s obje strane Cetine, zelene ljepotice u čijoj se vodi ogledaju vrbe, po čijoj površini plivaju patke, a korito rijeke prati i lijepo uređena kamena šetnica s klupama. Trilj je inače idealno mjesto za opuštanje, šetnju, vožnju biciklom, jahanje, planinarenje po okolnim planinama. I sve to na dohvat ruke - samo pola sata vožnje autom od Splita.
Ipak da se ne lažemo navest ćemo jedan od najjačih razloga posjeta Trilju, koji nam je do sada zbog zanesenosti gotovo promaknuo. Naime, najveći dio ljudi koji vikendom dolaze u Trilj ipak najviše privlače divljač, pastrve, žabe, janjetina, teletina i ostali dobro poznati specijaliteti iz “Lovca”, “Dalmacije”, “Premijera”, Marinera, Svetog Mihovila i ostalih restorana triljskog kraja, kao i večernji provodi a ne toliko bavljenje sportom, kako bi mi htjeli. Mi smo tu više iznimka nego pravilo, ali trendovi se brzo mijenjaju. Bilo kako bilo direktni smo svjedoci i jednoga i drugoga: bavljenja sportom (biciklizmom) kao i dobre ponude kvalitete i cijene hrane u restoranima u Trilju makar smo bili samo u prolazu i tek kratko obidovali dnevni menu.
Naravno, osim Cetinom, prirodnim ljepotama, spomenicima povijesne i sakralne baštine (crkvom sv. Mihovila), bogatim restoranima Triljani se ponose i svojim atraktivnim visećim pješačkim mostom. Stari, viseći most, sagrađen prije 140 godina, obnovljen je prije nekoliko godine i onako osvijetljen noću u različitim bojama pruža jednu bajkovitu, gotovo nestvarnu atrakciju. Nakon uspona iz Trilja do Čaporica, nakratko smo se na Ugljanima zaustavili, popili kavu i limunadu te nastavili put preko Novih Sela prema Blatu na Cetini, prekrasnom mjestu uz Cetinu. Nismo ovaj put posjetili utvrdu Nutjak ispod Trilja, jer smo išli lakšim putem, ali ćemo to drugi put sasvim sigurno učiniti.
Već u Blatu na Cetini prava mediteranska klima sve je više dolazila do izražaja. Mediteran je poseban po mnogočemu, a priznajemo najviše nas mami njegov specifičan miris, osobito miris mediteranskog bilja. Neodoljiv. Tu ponajprije mislimo na Gospinu travu, ružmarin, vrijesak, brnistru, mirtu, bosiljak, oleandre. Osim nabrojenih, dakako, tu su i borovi koji svojim specifičnim mirisom odmah asociraju na miris mora, zatim crnika, česmina, čempresi i lovor.
Još su samo nedostajale neizostavne palme pa da nam se odmah učini kako smo već stigli na obalu premda smo tek uživali spuštajući se, (a povremeno i penjući ali tada nismo uživali) od Seoca, preko Zvečanja, Čišle sve do Gata, gdje smo nakratko svratili pozdraviti župnika don Luku Stipinovića, nogometnog suigrača srijedom na Pojišanu. Don Luka je upravo imao krizmanike pa nas nije mogao duže zadržati i počastiti, što smo pamtili deboto sve do nedalekog a prekrasnog vidikovca između Gata i Zakučca.
Tu nam je zastao dah i sve nedaće su odjednom nestale. Samo smo gledali. Oči su nam bile veće od usta koja smo isto otvorili zadivljeni neobično lijepim prizorom. Na prekrasnom horizontu ukazao se Omiš, kanjon Cetine, novi nedavno sagrađevni most koji spaja kanjon, divan pogled na Brač i ostale otoke. Ispred nas je stajao kip poljičke heroine Mile Gojsalić. Divna ali tako emocionalna pjesma spjevana Mili u čast od splitske klape Luše na trenutak nam je dočarala njezino junačko djelo.
Mila Gojsalić, poljička renesansna heroina, zapravo je preslika Marulićeve Judite ili ako hoćete francuske heroine Ivane Orleanske. Potonja je sa samo 17 godina života stala na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodila svoju domovinu od okupatora (Engleza). Nažalost, nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, osuđena je i spaljena na lomači. I to od same Crkve. Njezina se tragika ipak pretvorila u trijumf jer je proces osude proglašen ništavnim a Katolička Crkva ju je proglasila blaženom i svetom, stoljećima iza. Da je Crkva čekala pristanak Engleza za njezinu kanonizaciju, bome bi se načekala. Naravno, Mila Gojsalić podsjeća nas uvelike i na jednu drugu hrvatsku heroinu koja je doživjela jako sličnu sudbinu - Divu Grabovčevu, o kojoj smo pisali pri posjetu Blidinju a o kojoj je gore navedena klapa također otpjevala jednu prekrasnu pjesmu koju je napisao, uglazbio i opjevao jedan od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj - Marko Perković Thompson.
Naime, priča o Mili datira iz 16 st. u vrijeme borbi između Poljičke republike i Turaka kada je turski osvajač Osman-paša okupio 1530. godine veliku vojsku od oko 10,000 vojnika s namjerom da osvoji Poljica. Legenda, jako živa u narodu, veli da je Milina ljepota bila tolika da ju je sam Paša zapazio i odlučio pošto-poto dovesti u svoj šator. Mlada djevojka dugo se opirala tome, da bi na kraju ipak jedne noći pristala doći do šatora da zadovolji Pašinu požudu. Hrabra djevojka, koja je u toj noći izgubila svoju nevinost i čast, odlučila je iskoristiti trenutak i žrtvovati svoj mladi život kako bi spasila svoje selo i cijelu Poljičku Republiku.
Naime, zapalila je skladište baruta u osmanskom taboru. Poginuo je turski Paša, mnogi njegovi časnici i vojnici kao i sama Mila. Ostatak turske vojske bio je tako zbunjen da su ih Poljičani uspjeli brzo poraziti. Njezino junaštvo opjevao je August Šenoa, njezin lik isklesao Ivan Meštrović, a operu njoj u čast skladao je Jakov Gotovac.
Video biciklističke rute uz Cetinu
Nakon Gata preko Naklica i Tugara spustili smo se u Žrnovnicu te preko Stobreča, sa zalaskom sunca, stigli u Split. Umorni i ponosni: fra Ante Vučković, Gina Šparada, Ivana Grabić i moja malenkost. Miru Grabiću zahvaljujemo za pomoć oko organizacije ovog prekrasnog izleta. Opet ćemo. Ima još mnogo ljepota u Dalmaciji.
Tekst: fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković i Ivana Grabić