Posted by Nakon biciklističkog vijađa u Međugorje koje bijaše još u proljeće, odlučili smo biciklom istražiti prekrasni kninski kraj. Čim se spomene grad Knin većini Hrvata je prva asocijacija, odnosno slika Knina - slika kninske tvrđave i povijesno ljubljenje hrvatske zastave od strane prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Navedena slika koja predstavlja konačno oslobođenje, nakon godina velikosrpske okupacije, duboko je usječena u kolektivni imaginarij prosječnog Hrvata, osobito starije i srednje generacije. Biciklističku rutu oko Knina planirali smo učiniti početkom kolovoza ali nikako na sam Dan pobjede, hrvatskih branitelja i domovinske zahvalnosti zbog gužve u gradu i na okolnim cestama. Poznato je da već desetljećima tisuće Hrvata, iz svih krajeva Hrvatske i okolnih zemalja, dolaze u Knin 5. kolovoza zahvaliti braniteljima na žrtvi koji su učinili za Hrvatsku.
Tako smo 6. kolovoza rano ujutro stigli u Knin. Naravno, iz Splita smo stigli autima, koje smo ostavili u samostanskom dvorištu sv. Ante, gdje smo u dogovoru s gvardijanom fra Josipom Gotovcem prvo slavili sv. misu a onda u samostanu popili kavu i sasvim razbistrili biciklističku rutu kojom ćemo voziti.
Nakon mise i jutarnje ćakule krenuli smo biciklima kroz kraljevski grad koji je bio ukrašen i još pod dojmom jučerašnje fešte. Na putu do Krčića, slapa na jednom od izvora rijeke Krke i našem prvom stajalištu, prošli smo pokraj spomenika kralju Zvonimiru u centru grada. Zvonimira je za hrvatskog kralja okrunio sam rimski papa, odnosno njegov poslanik Gebizon, 4. listopada 1075. godine u crkvi Sv. Petra u Solinu. Inače, kralj Zvonimir je za Knin posebno značajan jer je svoju prijestolnicu iz Solina prenio u Knin učinivši ga tako kraljevskim gradom.
O Kninu i njegovu značenju za Hrvate, osobito u vrijeme srednjovjekovne hrvatske države, moglo bi se na dugo i široko pisati. Ovdje ćemo, za potrebe putopisa, samo u najkraćim crtama iznijeti da je Knin kao ilirsko naselje ili kao gradina na području današnje tvrđave zasigurno postojao i nekoliko stoljeća prije Krista. Kao grad prvi se put u povijesti spominje 7. godine prije Krista u djelu Geografija poznatog grčkog geografa i povjesničara Strabona. Pišući o Delmatima, poznatom ilirskom plemenu, Strabon navodi: „...Dalje slijedi obala Delmata i njihovo pristanište Salona. To je brojno pleme koje već dugo ratuje protiv Rimljana. Imaju pedeset spomena vrijednih naselja od kojih su neka i gradovi (poleis): Salonu i Priamonu i Niniju i Sinotij novi i stari koje je spalio August“.
U navedenom opisu, naravno, najpoznatija antička Salona je Solin, Ninia je Knin, Priamona je delmatski grad Promona (ubiciran između Tepljuha i Biočića u blizini planine Promine) a Sinotij (Synodium) je ilirski/delmatski prapovijesni grad, koji se nalazi u jugoistočnom dijelu Petrova polja (10 km istočno od Drniša), na Balinoj glavici na području današnjih Umljanovića. Inače, u blizini Synodiuma, u tijesnom klancu potoka Vrbe, Rimljani su 48./47. godine prije Krista žestoko poraženi od Delmata (2000 mrtvih) tako da je desetak godina kasnije (34. g. prije Krista) veliki vojskovođa Oktavijan, kasnije postao rimski car August, došao sa silnom vojskom i razorio Synodium i, po svemu sudeći, i Niniu (Knin). Synodium, koji tek očekuje arheološka istraživanja, nakon osvajanja je postao rimski municipium Magnum. O značenju Magnuma, osim arheoloških ostataka koji su vidljivi već i nakon plitkog iskopa, govori i njegovo ime – riječ magnum na latinskom znači velik.
Knin bez ikakve sumnje spada u ona mjesta i gradove čija nesvakidašnja ljepota osvoji srce posjetitelja u trenu. Premda se smanjio broj stanovnika zbog intenzivnog iseljavanja posljednjih godina grad Knin i dalje plijeni pozornost i oduševljava svoje stanovnike i posjetitelje. 
Grad je zanimljiv ne samo zbog svoje bogate povijesno-kulturne baštine, činjenice da je kroz povijest bio prijestolnica hrvatskih kraljeva ili zbog svoje političke simbolike u Domovinskom ratu, već i zbog svojih prirodnih ljepota. Naime, rijetko koji grad ima ono što Knin ima: grad koji je okružen s devet visokih i moćnih planina, grad kroz koji protječe sedam bistrih i bogatih rijeka, među kojima i jedna od najljepših rijeka u Europi - Krka, krška ljepotica. Osim toga, Knin ima u okolici i prekrasna Šarena jezera, zatim jednu od najvećih i najljepših srednjovjekovnih tvrđava itd.
Stara i nova Gospina crkva
Na putu do Krčića svratili smo do nove, velebne Gospine crkve Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, sagrađene i posvećene prije gotovo deset godina (2015.). Zavjetna crkva sagrađena je po projektu arhitekta Jerka Rošina, interijer je uređen po projektu Ante Vrbana a umjetnički je obogaćena vitrajima akademske slikarice s. Zdravke Spomenke Milić. Crkva je ime dobila po praliku „Gospe Velikog Zavjeta“, najstarijem poznatom liku Gospe u hrvatskom narodu, pronađenom u Biskupiji kod Knina, a koji se čuva u muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Navedeni najstariji sačuvani marijanski lik u hrvatskoj umjetnosti pronašao je fra Lujo Marun 1892. godine na lokalitetu Crkvina kod crkve sv. Marije u Biskupiji tijekom arheoloških iskapanja.
Inače crkva sv. Marije u Biskupiji bila je stolna crkva kninskog biskupa. Izgrađena je u 9. stoljeću, a obnovljena je pod pokroviteljstvom kralja Dmitra Zvonimira, najkasnije do 1078. godine. Pokraj njezinih temelja, na mjestu gdje je “zemlja naša sačuvala uspomene naše, a naša Gospa lozu našu” (I. Meštrović), prema nacrtu najvećeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, sagrađena je 1938. nova crkva Naše Gospe, koju krase freske Joze Kljakovića.
Kada je fra Lujo Marun, otac hrvatske arheologije, pronašao kameni romanički zabat oltarne pregrade iz katedrale sv. Marije u Biskupiji kraj Knina nije ni slutio da će njegovo otkriće postati glavnim simbolom marijanske obnove i nacionalne svijesti u hrvatskom narodu. Marijanski kongres 1971. u Mariji Bistrici vodio je do velebne proslave “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, velikih proslava i masovnih vjerničkih okupljanja diljem Hrvatske tijekom sedamdesetih sve do kulminacije 1984. godine i glasovitoga Nacionalnoga euharistijskoga kongresa koji je na Mariji Bistrici okupio oko 400 000 vjernika.
Naime, u povodu 1300. obljetnice kršćanstva u Hrvata i 1000. obljetnice prve poznate crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji u hrvatskoj povijesti – Gospe od Otoka u Solinu – 1976., godine obavljena je jubilarna nacionalna proslava Krsnog zavjeta Hrvata pod zaštitom Gospe. Tada su hrvatski biskupi odlučili da se taj spomendan slavi svake godine pod nazivom Gospe Velikog zavjeta, s ciljem obnove cjelokupnog kršćanskog života Hrvata, da se ojača vjernost Crkvi i Apostolskoj stolici, utvrdi pradjedovska vjera i obnovi vjernički život.
U prigodi marijanske proslave 1976. godine u Solinu, kao dar hrvatskih vjernika, Pralik je odliven u srebru i zlatu te se čuva u solinskom Prasvetištu Gospe od Otoka – Crkvi svete Marije. Inače, vrijedi spomenuti kako je fra Kruno Vukušić (1913.-2008.) odlio još šest istih i darovao ih Domu za hrvatske hodočasnike bl. Ivan Merz u Rimu, samostanu sv. Franje u Imotskom, svetištu Naše Gospe u Biskupiji kraj Knina, stolnoj crkvi sv. Stošije u Zadru, Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu te Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske. Nakon uspostave Vojnoga ordinarijata 1997. godine, Gospa Velikoga Zavjeta postala je zaštitnicom hrvatskih branitelja i Vojne biskupije. Samostanska crkva sv. Ante bila je za okupacije zapaljena i srušena a crkva sv. Marije u Biskupiji devastirana.
NAŠA JE GOSPA SAČUVALA LOZU NAŠU
Naša je zemlja sačuvala uspomene naše,
a naša Gospa lozu našu.
Zahvalimo
Njoj – nepresušnom vrelu,
čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše.
Njoj – stablu jakome,
koga sve bure ne iščupaše,
svi požari ne izgoriše,
koje zla kob kroz vjekove po njoj prosuše.
Njoj – čije žile ne uginuše,
čiji sokovi ne presahnuše,
Njoj – njedru i utrobi,
kojoj Gospod klicu života povjeri,
Njoj – koja nit našega života sačuva
od svih kosa, noževa, nožica,
Njoj – neka je za sve i na sve vjekove
hvala i ljubav naša.
Njoj – iz čijeg krila sunce ugledasmo
i Gospoda osjetismo,
neka je prvo mjesto do trona Njegova.
Njoj – koju Tvorac za pomagačicu odabra
u skrbi oko roda našega,
Njoj – koju Gospod, tako čednu,
ispod svoga trona postavi,
neka je skromna ova kućica
koju joj podigosmo:
da i dalje bdije nad svetištem otaca naših
u slavu Gospoda,
a na mir i spas roda našega!
Ivan Meštrović
(Iz svečane molitve prigodom blagoslova Gospina svetišta u Biskupiji kod Knina 1938.)
Nova, kamena Gospina crkva, koja dominira gradom Kninom, sasvim dobro korespondira s nadaleko poznatom kninskom tvrđavom. Tvrđava je simbol fizičke zaštite; jamstvo obrane u trenucima napada neprijatelja. Na određeni način i crkva kao 'duhovna tvrđava' nudi zaštitu od nekih drugih neprijatelja. Od neprijatelja duše, koji zbog suptilnosti osvajanja mogu biti i redovito jesu opasniji od fizičkih neprijatelja. Zapravo kad bolje razmislimo svakom duhovnom čovjeku nisu drugi neprijatelji već je on to sam sebi. Stoga se on umjesto revolucijom, koja uvijek iznova traži druge 'neprijatelje' i priprema teren da ih žrtvuje, bavi duhovnom evolucijom - vlastitom duhovnom izgradnjom. Ona je puno zahtjevnija ali i plodonosnija od grozničave potrebe bavljenja drugima i njihovim slabostima.
Sasvim sigurno, što se tiče crkve, svaka sličnost s tvrđavom samo je izvanjske naravi. Naime, dok tvrđave više ne služe svojoj pravoj svrsi i predstavljaju tek muzeje na otvorenom crkva još uvijek predstavlja puno više živu zajednicu nego veliku, poznatu građevinu, muzejski prostor za povremenu posjetu iz kulturnih pobuda. Drugim riječima, iznutra, nova crkva u Kninu je žarišta novoga, obnovljenog života grada. Ona je srce duhovnosti, vrelo na kojem se napajaju vjernici Knina i okolice.
Osim fra Luje Maruna, oca hrvatske arheologije, još vrijedi spomenuti jednog franjevca poznatog Kninjanina a to je fra Petar Knežević (1701—1768), poznati vjerski pisac, pjesnik i skladatelj. Fra Petar Knežević je najpoznatiji po djelu Muka Gospodina našega Isukarsta i plač matere njegove (1753), djelo poznatije kao Gospin plač, kao i po mnogim duhovnim pjesmama tiskanim u djelu Pisme duhovne razlike (1765).
Slap Krčić
Nakon crkve Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta uputili smo se prema Krčiću, prekrasnom slapu na istoimenom potoku/rijeci. Nažalost, kako je potok aktivan samo polovicu godine tako je slap Krčić vidljiv samo u zimskom i proljetnom razdoblju. Krčić izvire u podnožju najveće hrvatske planine Dinare. Nakon kratkog čudesnog toka (svega 10 km), spektakularnim se slapom, koji se zove Krčić, ulijeva u izvor rijeke Krke koja potom ulazi u prostrano kninsko polje, sjedinjuje se drugim rijekama (Marčinkovac, Butižnicom, Orašnica, Kosovčica, Radljevac) te se nastavlja probijati kroz dalmatinski kamenjar kroz Bilušića buk, zatim prekrasne Manojlovačke slapove sve do Roškog slapa, zatim se primiri u bonaci Visovačkog jezera te se opet strovaljuje kroz Skradinski buk tvoreći prekrasne vodopade, atrakciju za sve ljubitelje prirode. Krčić, kako smo već naveli, preko ljeta presuši premda na izvoru nikada ne presušuje već, po svemu sudeći ponire u propusni dinarski krš.
Nakon obilaska Krčića, odnosno izvora Krke i kratkog razgovora sa turistima iz Velike Britanije, krenuli smo kanjonom Krčića, starom Napoleonovom cestom prema Kijevu. Turisti nisu mogli odoljeti prirodnoj ljepoti i bistrini rijeke Krke pa su se kupali na samom izvoru, premda je temperatura zasigurno bila oko 8 stupnjeva.
Prolazeći Napoleonovim putem opet smo se uvjerili u građevinske vještine naših predaka i ljepotu građenja, osobito kad se radi o gradnji mostova. Inače, navedena staza, makadamski put uz korito Krčića od nekih desetak kilometara spada u ljepše krajolike u Hrvatskoj, obogaćene i s 15 pećina. Makadamski put koji prati tok Krčića i vijuga slikovitim krajolikom s pogledom na moćnu Dinaru, plod je vrijednih težačkih ruku. Pješačka staza uz Krčić je zapravo kratki dio dugačke Napoleonove ceste koja prolazi kroz Dalmaciju, spajajući nekadašnje Ilirske pokrajine. Od Knina preko Vrlike, dolinom Cetine na Sinj pa južnije, iza Biokova dugačkom dolinom uz Vrgorac, silazi u dolinu Neretve i nastavlja svoj put preko dubrovačkog primorja i Konavala sve do Kotora i Budve.
Prošavši veliki dio puta, ugodnoga za šetnju i vožnju biciklom, izišli smo na državnu cestu i nastavili put do Kijeva, opjevanog sela, razorenog među prvima na početku Domovinskog rata. U Kijevu, u sjeni hrvatskih pjesničkih velikana (Ujevića, Matoša, Šimunovića, Šimića, Gotovca, Raosa, Kaštelana, Marune, Slamniga) kojima su zahvaljujući manifestaciji Kijevski književni susreti podignute biste usred mjesta, zastali smo i osvježili se.
Nastavljajući put kroz zaseok Jurići, čija prezimena čine gotovo polovicu kijevskih prezimena s dodacima (Jurić-Arambašić, Jurić-Bare, Jurić-Bubić, Jurić- Ćivro, Jurić-Grgić, Jurić-Katušić, Jurić-Marjanović, Jurić-Orlić, Jurić-Petrašilo, Jurić - Pešić, Jurić - Šimunović,) naišli smo na neobično ime ulice - ulicu bačvara - te priupitali stanovnike (obitelj Ćato) o njezinu značenju.
Tako smo saznali da su stanovnici navedenog zaseoka stotinama godina pravili bačve. Tu smo se u obitelji Ćato upoznali sa umijećem pravljenja bačava kao i s još većim umijećem – umijećem, zapravo pravom umjetnošću pravljenja vina. Probajući vino domaćina možemo sa sigurnošću reći da se u Kijevu radi dobro vino, barem što se tiče maraštine domaćina kao i merlota poznatog vinara Cvitka Teskere, čije vino uzimamo desetljećima.
Nakon nikad iscrpne ćakule o vinima i bačvama nastavili smo prema izvoru Cetine. Po tko zna koji put bili smo svjedoci ljepote, vedrine i popularnosti opjevanog izvora. I ovaj put sve je oko izvora vrvjelo od posjetitelja. Neki nisu mogli odoljeti ljepoti i bistrini Cetine pa su se i djelomično okupali na samom izvoru premda je to zabranjeno.
Nakon odmora uz sladoled i blagotvorni šum vode sa izvora, zatim obilaska male pravoslavne crkvice, te starohrvatske crkve sv. Spasa, o kojoj smo prije pisali, krenuli smo natrag prema Kninu. U povratku smo uživali u pogledu na veliki dinarski masiv.
Blizu samog izvora Cetine postoje planinarske staze koje vode na različite vrhove Dinare. Tako jedan vodi preko poznate utvrde Glavaša na Sinjal (1831 m), najveći vrh Hrvatske, a drugi desnom stranom, blizu kamenoloma vodi na Lišanjski vrh (1794 m). Planinarenje je zahtjevan ali prekrasan sport. Često planinarim, osobito u proljeće i ljeti i to svima preporučam. Osim uživanja u prekrasnoj prirodi planinarenje omogućuje uživanje u prekrasnom pogledu koji se pruža s vrha planine na okolicu. U konkretnom slučaju bilo da se radi o Troglavu, Duvjakuši, Sinjalu ili Lišanjskom vrhu pogled na okolne planine kao i na Vrličku krajinu, sinjsko i livanjsko polje je neodoljiv.
Vrativši se u Knin svratili smo nakratko u Vrpolje, u župu sv. Jakova, gdje nas je župnik fra Ante Čavka upoznao s inicijativom gradnje jedinstvenog spomenika poginuloj djeci u Domovinskom ratu. Neposredno uz groblje fra Ante je uredio i još uvijek uređuje spomen obilježje za 402 ubijene djece u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. U sjećanje na nevino pobijenu djecu postavio je 402 kamena na koje planira uklesati i imena djece. Mjesto služi za molitvu ali i kao podsjetnik na bezumnu moć zla koju ideologija lišena evanđelja i Božjih zapovijedi može donijeti.
Kolovoško putešestvije zaključili smo ručkom na kninskoj tvrđavi uživajući u prekrasnom pogledu i laganom povjetarcu a ni hrana ni piće nisu odnemogli ljepoti doživljaja. Ovaj put na biciklističkoj ruti sudjelovali su: fra Ante Vučković, fra Domagoj Volarević i moja malenkost.
Tekst: fra Ivica Jurić
Slike: fra Ante Vučković