Biciklom Gospi u Sinj, zatim sv. Iliji u Kljake i natrag u Split

BogoslovPosted by

Prvom ovogodišnjem hodočašću Gospi u Sinj, preuređenom hodočasničkom stazom od Solina do Sinja, pridružili smo se i nas dvojica biciklista: fra Ante Vučković i moja malenkost. Hodočašće je bilo u subotu 6. lipnja 2020 a hodočastili su pripadnici medicinskog osoblja iz Splita. Hodočašće, kojemu je cilj bio zahvala za uspješnu borbu protiv bolesti COVID-19, predvodili su fra Božo Vuleta, uz Stipu Božića glavni inicijator projekta uređenja staze Gospi Sinjskoj, i fra Domagoj Runje, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Inače, staza Gospi Sinjskoj proteže se na relaciji Solin – Sinj – Livno – Tomislavgrad – Rama i duga je 148 kilometara. Hodočasnički je to put kojim se, iz nekoliko pravaca, stoljećima pješači k najvećem marijanskom svetištu u Dalmaciji.

Put, s južne strane, počinje od Prasvetišta na Gospinu otoku u Solinu, ide preko mosta pored Zvonimirova doma Ulicom kralja Zvonimira prema Gašpinim mlinicama, zatim ulazi na pješačku stazu (Napoleonov put – kaldrma), koja nas kroz maslinike i pored uređenog odmorišta s pogledom na Split, dovodi podno Klisa i dalje nastavlja do Sinja uglavnom rutom kuda je nekada išla Rera, uskotračna željeznička linija koja je od 1903. do 1962. povezivala Split i Sinj. Staza prolazi kroz mjesta bogata arheološkim nalazima i povijesnim naslijeđem. Pješačeći hodočasnik može, osobito u ovo vrijeme, osim u molitvi uživati i u lijepoj prirodi te vidjeti tvrđave, utvrde, mlinove, stećke, gradine, muzeje, crkve, kapelice, ostatke starih staza, mostova itd. 

Polazak iz Splita

Nakon dva dana južine i obilne kiše konačno je svanuo divan dan. Sunčane zrake od ranog jutra uporno su se probijale kroz oblake osvajajući pomalo prostor i svojom toplinom umivale prirodu, koja je sva bujala i zeleninom sakrivala kamenjar po obroncima Kozjaka i Mosora. Tek je brnistra svojom upadnošću narušavala tu zelenu dominaciju. Inače, po njoj (grčki aspalathos) je vjerojatno i naš ‘najlipši grad na svitu’ dobio ime. Uputili smo se oko 8,30 sati s Trstenika i preko Splita 3, Sućidra, Ravnih njiva, Kopilice i Dujmovače vozili prema  Solinu i Klisu.

Voljeli bi da se možemo pohvaliti odličnim biciklističkim stazama, barem prema Solinu i Stobreču, ako ne i dalje u priobalju i zaobalju, ali na to ćemo, nažalost, još pričekati a ovo spominjem samo zato jer je vrijeme izbora. Niska svijest o potrebi redovite rekreacije najveća je prepreka zdravijem načinu života i manjem korištenju limenih ljubimaca, osobito kad se radi o malim udaljenostima. Već bi od djetinjstva djecu trebali učiti ‘druženju s biciklima’ a ne samo s tabletima i mobitelima te u tom smislu umjesto sufinanciranja školskih autobusa sufinancirati bicikle, biciklističke staze od mjesta stanovanja do škole tako da nam djeca budu zdravija i bistrija umjesto da ih vozamo u školu i nazad kao penzionere.

Klis

Hodočasnici su pošli ranije od nas i išli su s druge strane kliškog polja uz Mravince i Mosor. Napuštajući Solin, nekada najveći grad s naše strane Jadrana, krunidbeni grad hrvatskih kraljeva približavali smo se Klisu, jedno vrijeme hrvatskom kraljevskom gradu, i njegovoj veličanstvenoj tvrđavi, koja osobito posljednjih mjeseci blista navečer,  pričinjajući se iz Splita i Solina kao neki bajkoviti grad na brdu.

Foto: Crodrone

Ne smije se spomenuti Klis a preskočiti ime junaka Petra Kružića koji je sa hrabrim uskocima petnaestak godina odolijevao silnim napadima osmanlijske okupacijske vojske. Inače, Osmanlije su Klis zadržali točno 111 godina (1537-1648) i u tom periodu na okupirana područja u zaobalju Dalmacije, napuštena od Hrvata katolika koji su pobjegli u primorje i Liku, naselili popriličan broj balkanskih Vlaha pravoslavne vjere koji su im služili kao vojnici (martolozi). Kad su Hrvati oslobodili Klis (1648.), kasnije Sinj i  druga područja okupirane Dalmacije (1686.) muslimani su se uglavnom povukli u Bosnu s vojskom dok su Vlasi ostali. I po tim Vlasima stari Splićani su pogrdno nazivali sve stanovnike preko brda (Vlaji) kad bi ih željeli uvrijediti, makar je velika većina njih nakon oslobođenja od Turaka došla iz Hercegovine, a ne Vlaške, a neki su se vratili i iz Primorja.

Foto: A. Vučković

S tim nadimkom (Vlasi, Vlaji) Hrvati iz zaleđa, osobito Zagorani, zasigurno nisu bili sretni. Tako je ostalo i do danas makar se navedeni nadimak sve više odnosi na osobne nedostatke pojedinca nevezane za mjesto podrijetla. Pokraj Perlice i Hajduka u Klis Grlu jedva smo prošli. Naravno, ne radi uzbrdice, koju se najbolje ocijeni vozeći bicikl, već poradi zamamnih mirisa s ražnja. Premda je barem jednomu od biciklista draže janje od janjetine ne bi se kladio da ne bio drugačiji ishod – samo da je bilo koji sat kasnije. Naravno, sve bi to bilo u čast Hajduka i pobjede koji dan ranije.

Foto: A. Vučković

Prateći stazu Rere s Klisa stigli smo do Gospine kapelice u dnu polja i stećaka u Dugopolju; prošli kroz gospodarsku zonu “Podi” i krenuli vijugavom rutom na Križice. Kod kapelice Gospe od Ružarija, na staroj cesti malo prije križanja prema Sinju i Bisku, susreli smo hodočasnike koji su iz Solina krenuli ranom zorom. S Križica smo se spustili preuređenom šumskom stazom u Krušvar te zatim u Dicmo.  U Gospin grad i grad alkara stigli smo oko 11,30, pomolili se, pozdravili fratre i popili pivo. Izmolivši “Anđeo Gospodnji” i praćeni zvukom zvona, u podne s prekrasnog zvonika, krenuli smo prema našem sljedećem odredištu – sv. Iliji u Kljacima.

Oružje postalo igra

Na putu prema Sutini i Neoriću sjetio sam se jedne ideje. Naime, prateći medije nije mi moglo promaći kako su naši informatičari jako dobri programeri. Čini mi se da bi bilo izvrsno kad bi netko od njih osmislio jednu kreativnu igru kojom bi svakog 5. kolovoza u Kninu, ili preko igrica bilo gdje, pronosili svoju priču o herojstvu, spretnosti i viteštvu Hrvata, prije dvije godine potvrđenu i na svjetskom prvenstvu, a i nedavno u odličnoj zaštiti starijih i ugroženih osoba od koronavirusa, zbog čega nam se gotovo cijeli svijet divi.

Foto: A. Vučković

To navodim jer smo već nešto slično uspjeli napraviti upravo u Sinju. Naime, bilo je to godine 1715. kad su malobrojni branitelji pobijedili Turke. Nisu ih pobijedili tada samo oružjem, to priznaju i sami branitelji, već ponajprije pomoću odozgor. Sjećajući se te velike pobjede svake godine zahvaljujemo Majci nebeskoj na pomoći i braniteljima na hrabrosti. Sjećajući se pobjede ne gajimo mržnju prema nikome pa ni prema ondašnjem neprijatelju, već ljubav i poštovanje prema Branitelju i braniteljima koji sačuvaše lozu našu. O odsutnosti bilo kakve mržnje koja razara i njegovanju plemenitih osjećaja koji izgrađuju pojedinca i društvo najbolje govori činjenica da smo pobjedu pretvorili u igru. Naime, riječ je o Alci u kojoj smo oružje pretvorili u sredstvo za igru kojoj se cijeli svijet divi i kroz koju odgajamo djecu učeći ih viteštvu, ljubavi prema domovini, zaštiti nemoćnih…

Foto: A. Vučković

Zacijelo bi vrijedilo truda da nekom drugom igrom ovjekovječimo i Oluju te preko igre i zabave pričamo svijetu (turistima) univerzalnu priču o našem viteštvu poznatom stoljećima, a ovjekovječenu i poznatim Napoleonovim vapajem: “Da mi je 100 000 hrvatskih vojnika pokorio bih svijet” Ako to napravimo junaštvo će uvijek živjeti u našem narodu a sjećanje na njega najviše će koristiti izgradnji naših potomaka koji će onda slične pobjede ostvarivati i na drugim područjima. Ne, nije riječ o nepotrebnoj mitomaniji koja bi se hranila mržnjom prema okolnim narodima, već o stvaranju identiteta na pravim vrijednostima: ljubavlju prema onom što je naše i poštivanju drugih. Malim narodima ako nedostaje samosvijesti prijeti identitetsko utapanje. Danas, uslijed ubrzanih globalizacijskih procesa, ta je opasnost realnija nego ikada prije. Očuvati identitet i ekonomsku samostalnost izazov je našeg naraštaja.

Muć

Na putu prema Sutini i Neoriću, strpljivo svladavajući uspon kroz Vuletića gaj naišli smo na divlje jagode. Bile su nam kao dar s neba: umah su uzbrdice postale ravnije a lice ozarenije. Tome su, dakako, kasnije doprinijele i trešnje na Muću, koje smo kupili kod crkve sv. Petra. Iskreno, bile su bolje od tugarskih.

Inače, na području Gornjega Muća u rimsko doba nalazio se vojni logor Andetrium, pronađeni su i ostatci rimskih građevina i nadgrobnih spomenika. Ondje se nalazila i starohrvatska crkva, preuređena kasnoantička jednobrodna uzdužna građevina, na čijem je mjestu 1871., pri gradnji nove župne crkve sv. Petra Apostola, otkriven kameni ulomak oltarne pregrade s uklesanim natpisom hrvatskoga kneza Branimira i godinom 888., po kojem se danas zove poznato kulturno-umjetničko društvo iz Muća (Branimir 888).

Ostaci kasnogotičke crkve sv. Mihovila iz 14. stoljeća

Na oltarnoj pregradi u crkvi uklesan je tekst pisma napisanog  7. lipnja. 879. godine. Na taj dan, papa Ivan VIII. piše pismo “dragom sinu Branimiru”, hrvatskom biskupu Teodoziju, hrvatskom svećenstvu i hrvatskom narodu kojim potvrđuje prihvaćanje, podržavanje i zaštitu novoustrojenog hrvatskog političkog opredjeljenja. Zadovoljan što se Hrvatska vratila u okrilje Rimske crkve papa je, na Branimirovu molbu, u crkvi sv. Petra, 21. svibnja 879., blagoslovio kneza, hrvatski narod i hrvatsku državu:

“Naime, kad smo na dan Uzašašća Gospodinova slavili misnu žrtvu na svetome oltaru blaženoga Petra apostola, s uzdignutim rukama, blagoslovili smo tebe i sav tvoj narod kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati zemljom koju imaš i da bi se poslije smrti nebesima sretno vratio s Bogom veselio i vječno upravljao…”,

Ostaci kasnogotičke crkve sv. Mihovila iz 14. stoljeća

što je, po tadašnjem međunarodnom pravu, a u skladu s poimanjem papinskog univerzalizma i papinskim pravom priznavanja zakonitosti vlasti i vladara, značilo priznanje Branimira zakonitim vladarom, a Hrvatske neovisnom državom. To je zapravo bilo međunarodno priznanje Hrvatske. Za uspomenu na taj važan datum za hrvatsku povijest,  već od početka Hrvatske samostalnosti, na taj daj slavi se Dan hrvatske diplomacije.

Foto: I. Jurić, Ostaci utvrde Brečevo

Prošavši kasnogotičku crkvu sv. Mihovila iz 14. stoljeća u  Muću Donjem ušli smo u Postinje, zatim Vrbu, i prateći tok istoimenenog potočića prošli smo pokraj srednjovjekovne utvrde Brečevo, koja je pripadala velikaškoj obitelji Nelipić. Na mjestu znanom kao Kapelica i danas se mogu vidjeti ostaci srednjovjekovne kule i stambenih građevina.

(Kasnoantička grobnica u kojoj se vjerojatno nalaze kosti vojnika pobijenih u sukobima iz prvih stoljeća između Ilira i Rimljana)

Nekoliko stotina metara zapadnije od lokaliteta Kapelica nalaze se Križi, mjesto koje ima kasnosrednjovjekovno groblje kao i desetak zidanih kasnoantičkih grobnica sa svodom. One otkrivaju da se u Bračevićima nije nalazio samo srednjovjekovni kastrum, nego i kasnoantička utvrda. Po povijesnim izvorima znamo da je nakon dugih borbi Rimljana s Ilirima, a borbe su trajale više od dva stoljeća, ustanak u Dalmaciji konačno ugušio i Ilire primirio, njih i njihova vođu Batona, car Tiberije porazivši ih 9. god., i to kod nedalekog Andetrija (Muć).

Inače, s platoa u Bračevićima (Viseć) se idealno kontrolirala stara rimska cesta (Via Gabiniana) koja je od Salone preko Andetrija vodila prema Magnumu (neistraženi rimski municipij u Umljanovićima, sagrađen na ruševinama delmatskog grada Sinotija)  i dalje prema Promoni i Burnumu.

Foto: L. Đogaš, Slap Sokolac na Vrbi

Prošavši Crivac približili smo se našem cilju – župi sv. Ilije u Kljacima, koja se sastoji od više sela: Čavoglava, Mirlović Polja, Umljanovića i Kljaka. Nakon okrepe, s braćom ranije pristiglom iz Splita i iz okolnih župa, zaigrali smo i na balote, bogoslovi i svećenici pomiješano. Završilo je pomirljivim rezultatom 1:1.

Crkva sv. Ilije u Kljacima

 

U popodnevnim satima krenuli smo natrag preko Muća i Klisa prema Splitu. Na vrhu Kočinjeg brda, mjesta odakle počinje naše spuštanje, odahnuli smo i počastili se preostalim trešnjama. Zahvaljujemo župniku župe sv. Ilije u Kljacima fra Ivanu Lukaču koji nas je lijepo ugostio. Sa zalaskom sunca vratili smo se doma, umorni ali zadovoljni. I opet ćemo.

fra Ivica Jurić