Zajedništvo u vječnosti

BogoslovPosted by

Težina života očituje se u mnogim stvarnostima koje svakodnevno proživljavamo. Besmisao, nezadovoljstvo i brojna pitanja, na koje tražimo odgovor, česti su nam prijatelji. Osobito ona pitanja koja počinju sa „zašto?“, „zbog čega?“ i „čemu sve ovo?“ razlozi su naše nesanice i nemira. Vrhunci nerazumijevanja, zbog nepronaska zadovoljavajućih odgovora na navedena pitanja, očituju se u svakodnevnim međuljudskim odnosima: djeca ne razumiju roditelje, roditelji ne razumiju djecu, žena muža, muž ženu, prijatelj prijatelja, kolega kolegu, i tako u nedogled. Bol razjedinjosti čini nas nas ranjivima, nezadovoljnima. Poznato nam je da svaki čovjek ima potrebu pripadati nekomu, biti negdje gdje je potpuno svoj, domaći, gdje je slobodan i prihvaćen, gdje osjeća život i radost. Veseli se kad u tomu uspije a tužan je kad doživi nerazumijevanje, osamljenost i neprihvaćanje, bol ne-zajedništva.

Mnoga zajedništva koja su se gradila bez Boga i njegovih vrijednosti brzo su propala jer su se gradila ne nesigurnim temeljima. Koji je pravi put do zajedništva? Jedini istinski uzor zajedništva i ljubavi, koji pred nas stavlja Crkva, jest – Presveto Trojstvo. Presveto Trojstvo je nesebično zajedništvo triju božanskih osoba koje svojom ljubavi čine zajedništvo svetim i vječnim. Zato i molimo u molitvi Očenaša: „Kako na nebu tako i na zemlji“. Isus Krist nam je ostavio nadu i trajnu radost svojim uskrsnućem, otvaranjem vrata raja. Nada u vječni život predstavlja vrh svakog pravog zajedništva i sreće. Vječnost je svrha i cilj našeg života, ispunjenje one duboke čežnje koju čovjek posjeduje, najdublje radosti o kojoj sanja, punina života  kojoj teži sav naš raspadljivi, zemaljski život. Za nebo smo stvoreni jer, kako naš poznati pjesnik pjeva, za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena (T. Ujević).

Katekizam Katoličke Crkve o životu poslije smrti tvrdi da je to punina života, zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom i svim blaženicima; to je krajnji cilj i ostvarenje čovječjih najdubljih težnja, stanje najveće konačne sreće (KKC 1024). To znači da na neki način mi nakon smrti nastavljamo živjeti u općinstvu svetih, živimo Ljubav prema kojoj smo težili cijelog svog života, ljubimo jer smo ljubljeni.

Za Boecija vječnost je prisutnost svakoga dobra. Vječni život je poput vječne svadbe. Svatovi su sretni zbog ljubavi zaručnika i zaručnice, zbog ljubavi koju su okrunili za cijeli svoj život. Na svadbi nitko nije povrijeđen, nitko tužan, nitko usamljen. Tako možemo zamišljati i nebo kao jednu vječnu svadbu na koju smo mi pozvani kao svatovi kako bi proslavili ljubav Zaručnika i Zaručnice, Krista i Crkve, ljubavi koja će trajati vječno. Bog želi da svi prispijemo na svadbu jer hoće da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4). On želi da živimo radost i sreću u zajedništvu sa svima, bez patnje, zavisti, oholosti, bez nerazumijevanja i živeći ljubav koja kraja nema, ljubav koja je bezuvjetna. I u nadi da će se svaka nepravda ispraviti, svaka krivina izravnati.

Evanđelje je Radosna vijest upravo zato jer postoji raj, vječni život s Bogom. Da je smrt kraj, život bi bio besmislen. Ali jer vječni život postoji, jer je Isus uskrsnuo, jer je Božja ljubav vječna, život ima uvijek smisla. Zato se imamo pravo i razloga nadati, veseliti se životu i činiti dobro svima.  Dobro koje učinimo odjekivat će u vječnosti. Boriti se i zaslužiti vječnost možemo samo živeći vječne vrijednosti na Zemlji, živeći kao oni koji su već spašeni. Neka nam ta svijest bude poticaj da s još više mara činimo dobro iz dana u dan. Neka Ljubav koja je iz vječnosti stigla na zemlju bude ljubljena u svakom bratu i sestri.

fra Filip Čogelja

Počeci 14 (2017) 1, str. 22-23.

Foto: Shutterstock