Uzašao da bude trajno prisutan

BogoslovPosted by

Evanđelje dana i kratko razmišljanje (Mt 28,16-20)

Svetkovina Uzašašća Gospodinova

Svršetak svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Riječ Gospodnja.

***

Dva biblijska događaja stoje u posebnoj međusobnoj povezanosti. To su stvaranje i uskrsnuće. Premda su to različiti događaji, i stvaranje i uskrsnuće Božja su djela koja na osobit način govore o njegovoj prisutnosti u svijetu.

Znamo da u Knjizi Postanka postoje dva opisa stvaranja. Prvi u kojem je opisano stvaranje svega svijeta u sedam dana, i drugi koji je usredotočen na stvaranje čovjeka i njegovo središnje mjesto u svijetu. U prvom opisu stvaranja svijeta istaknutu ulogu ima vrijeme, a u drugom prostor u čijem je središtu zemljani čovjek u čije nosnice Bog udahnjuje dah života. Čovjek u vremenu i prostoru sažetak je dvaju opisa stvaranja svijeta, a između ta dva opisa stoji rečenica „To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani“ (Post 2,4a). No ta jednostavna rečenica izvorom je različitih i složenih tumačenja, stavova i pogleda na odnos između Boga i stvorenoga svijeta. Naime, dok je u prvoj rečenici prvog izvještaja o stvaranju rečeno „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1,1), na kraju tog opisa stvaranja Bog Stvoritelj nije izrijekom spomenut. Tumači koji to primjećuju izvlače zaključak da to znači kako Bog dovršivši stvaranje sedmoga dana više nije vidljivo prisutan u svijetu. Od kada ga je stvorio on je u stvorenom svijetu prisutan skrovito. Kao dah udahnut u nosnice mrtvoga čovjeka on je  živ i životvoran, ali nevidljiv. Sve živo svjedoči o Božjoj prisutnosti u svijetu, ali je njegova prisutnost ipak tako skrovita da se otkriva jedino vjerom.

Slično možemo reći i za Kristovu prisutnost u svijetu nakon njegova Uzašašća na nebo. Četrdeset dana nakon uskrsnuća on je, kako kaže evanđelist Luka u Djelima apostolskim, svojim učenicima „mnogim dokazima pokazao da je živ“ (Dj 1,3). Ukazivao im se. Govorio im o Kraljevstvu Božjem. S njima putovao i razgovarao. S njima sjedio za stolom. Pred njima i s njima jeo i pio. Sve to može samo živ, a ne mrtav, čovjek.

Četrdeset dana u biblijskoj vremenskoj terminologiji zaokruženo je razdoblje u kojem se dogodilo sve što je potrebno za novi početak. Tako dok su jednom blagovali, a bilo je to upravo četrdesetoga dana, rekao je Isus svojim učenicima neka čekaju Obećanje Očevo, tj. Duha Svetoga. Nakon toga Isus je uzdignut na nebo. Otet je očima učenika, ali su se isto kao i na dan njegova uskrsnuća (Lk 24,4) u tom trenutku pojavila dva čovjeka u bijeloj odjeći i navijestila njegov drugi dolazak na zemlju koji će biti jednako vidljiv kao što je i njegovo uzašašće na nebo. Kao i Bog Stvoritelj na dovršetku stvaranja, tako će nakon uzašašća na nebo sve do svoga drugoga dolaska Isus Krist biti prisutan među svojim učenicima na skrovit, ali vjerom prepoznatljiv i spoznatljiv način.

Do toga da istakne Kristovu prisutnost među svojim učenicima do svršetka svijeta, osobito je stalo evanđelistu Mateju. On svoje evanđelje završava Isusovim riječima “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20). Na odlasku Isus obećava svoju prisutnost, a odabrane učenike šalje po svem svijetu da sve narode učine njegovim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Time se otkriva pravi smisao izabranja maloga kruga dvanaestorice Isusovih učenika, od kojih se jedan nažalost pokazao izdajnikom. Otkriva se što znače one riječi „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mt 4,19). Isus nije izabrao Dvanaestoricu da bi od njih stvario neko tajno društvo u čiji je krug moguće ući samo malobrojnima. Naprotiv, Isus je od svojih učenika načinio krug koji se poput vala na vodi širi po svem svijetu da bi sve narode zahvatio u zajedništvo s Bogom.

Obećavši svojim učenicima da će biti s njima sve do svršetka svijeta, Isus je težište svoje prisutnosti u svijetu kao lako breme i slaki jaram (usp. Mt 11,30) stavio na njihova ramena.  Po njegovim učenicima svijet upoznaje Isusa Krista. Pa čak i onda kada svijet Krista želi odvojiti od njegovih učenika, on se i dalje s njima poistovjećuje. Takva učiteljska Kristova ljubav prema ne znači da su njegovi učenici bezgrešni i savršeni. Ona znači to da ih on i dalje ljubi kao učitelj učenike. I nakon što su ga vidjeli u uskrslom tijelu, učenici ostaju učenici koji nastavljaju tražiti Kristovo lice. To je zapravo definicija vjernika koju nam daje sveti Pavao: „Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista.“ (Fil 3,12).

Evanđelist Matej kaže da neke učenike nije zahvatio smo Krist, nego ih je zahvaćala i sumnja. I to sve do posljednjega trenutka u kojem su tjelesnim ušima slušali njegove riječi i još uvijek ga mogli vidjeti tjelesnim očima. No zbog toga ih Isus nije odbacio. Upravo u trenutku kada je primijetio njihovu sumnju on im se svečano otkriva kao onaj komu je dana sva vlast na nebu i na zemlji da bi ih tom istom vlašću poslao učiniti sve narode njegovim učenicima. Skroviti Stvoritelj neba i zemlja objavljuje svoje lice u onomu komu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, a poslanje njegovih učenika ispunja se tako da njihov vlastiti rast u vjeri bude takav da postaje svjedočanstvom svim drugim ljudima.

fra Domagoj Runje

Napomena:

Ovo razmišljanje objavljeno je u liturgijsko pastoralnom listu Živo vrelo, (XXXIV), 2017. br. 5, str. 20-21.

Click to access zivo_vrelo201706161039470.pdf