U vlaku života

BogoslovPosted by

Gledam svakodnevno taj vlak života koji se giba, naginje, zastaje, ukrcava nove putnike, dok izlaze oni što dođoše do odredišta. Preda mnom se ubrzano događaju smjene putnika.

Gledam, kao da nisam i ja sudionik, jedan od putnika. Zastajem u motrenju dok se mojim bićem vrte slike mnogo prijeđena puta na ovim tračnicama.
Izmjenjuju se tako rođenja, odrastanja, rastanci, dolasci i polasci. Na peronima su silasci i ulasci, radost i žalost.

Kroz život sam mnogo susreta doživjela a nisam svjesna bila da netko taj vlak vozi. Netko njime upravlja. Mnogo sam puta htjela iskočiti iz vlaka u vožnji, istrčati, možda se malo polomiti ali ustati, naći neki novi peron, dočekati neki vlak kojim ću upravljati sama. I nema veze hoće li biti putnika u njemu, ja ću biti glavna i vozit ću kud me volja. Uvjerili su me da ću na taj način doći do slobode.

Sam si svoj gospodar, sam biraš kud ćeš, sam možeš biti strojovođa, ne pripadaj masi, budi svoj –  svijet dovikuje sa svih strana, vrišti s ekrana i reklamnih panoa.
Vrata sam pronašla i gotovo već zakoračila iz jurećeg vlaka ususret žuđenoj slobodi, pjevajući ” Tko zna, možda baš ja, možda na me čeka neki drugi svijet.”

A onda, dok sam hvatala kvaku koja me još dijeli od zamišljene slobode, preda me stade strojovođa!
Stade i zagrli me. U ruci je držao kartu. Onu istu koju mi je dao ulaskom u ovaj vlak života.

Znala sam odjednom da sam voljena. I da je sloboda tu gdje se nalazim. Čekala me baš na mom sjedalu. U mnoštvu, u masi, ali kao pojedinca. Strojovođa mi je dao mjesto samo za mene. Poznavao me imenom. Sve nas je poznavao. Mi smo bili daleko više od običnih putnika.
Bili smo mu djeca.

Pokazao mi je da upravlja svim vlakovima. I nada se kako će svatko od nas spoznati ljepotu baš svog mjesta. I kako će svatko od nas shvatiti smisao svog postojanja. Razaznati svoju posebnost. Zagrliti svoju odabranost.
Jer nismo tu slučajno. Odabrani smo. On nas je poželio, stvorio, darovao nam mjesto u svijetu.

Kud naš vlak ide? K vječnom životu. Putem ljudi ulaze, izlaze. Radujemo im se. Pratimo ih sa suzama. Rane nas. I mi njih. Ako slušamo Strojovođu, naučimo praštati. Voljeti. Sa svojih sjedala ustanemo kad je naš čas.

Naša stanica. A tamo nas čekaju novi susreti i nova beskrajna putovanja. Vječna putovanja. Tamo nas čeka onaj koji nas je čitavim putem vozio do odredišta. Ispred nas iskakao kad smo htjeli iskočiti. I nadao se da ćemo ga primjetiti i uskočiti u Njegov zagrljaj.
Tamo kad stignemo, otrti će svaku suzu s naših lica.

Vlak juri dalje. Prihvaćam ulaske i izlaske kao dio putovanja. Radujem se i žalostim i dalje. No sad vidim daleko ispred. Putem kroz prozor upijam krajolik. Znam da sam tu u prolazu i ne pokušavam promijeniti tijek ni smjer vožnje a kamoli iskočiti na tračnice. Dobro mi je upravo kako jest.

Sjedim na svom mjestu. Na naslonu mog stolca piše baš moje ime. Najljepšim slovima i s najvećom ljubavlju je urezano.
Strojovođa ga je s pažnjom utisnuo u naslon stolca. I u svoj dlan.
On  se izborio da putujem, svojom smrću i uskrsnućem. Da živim i nakon izlaska iz vlaka. Moj Strojovođa. Moj Otac. Moj Bog.

VESELA DUJMIĆ

Izvor: http://misija.slobodnadalmacija.hr

Foto: Pexels