Posted by Razgovarajući s nekim ljudima dobijete prilično jasan dojam da uopće ne razgovarate s osobom, osobno i na način da razmjenjujete mišljenja slušajući osobu i odgovarajući na njezina pitanja. Ne, umjesto toga čini vam se da zapravo vodite besmislen i poprilično umarajući nazovi dijalog s krilaticama i parolama koje su s osobom zavladale. Umjesto razmjene, logičnog razmišljanja o jednoj temi koju zajednički produbljujete dobijete 'papagajsko bombardiranje' selektivnim podacima, pojedinačnim iskustvima, zatim nerijetko uslijedi i miješanje tema, primjera... sve bez nutarnje logike i povezanosti sa samo jednim ciljem - da se potkrijepi neko unaprijed zadano mišljenje, stav, politika.
Tada se čini najzahtjevnijim i gotovo nerješivim zadatkom - kako poštivati osobu i njezino mišljenje a ne odustati od toga da osobi otvorimo oči, da je oslobodimo od straha; od misli i logike kojima je zarobljena i koji joj mogu (i donose) veliku štetu? Pokušate razlozima, dobrom argumentacijom ali ne ide. Kako pomoći osobi koja sama nije svjesna da joj pomoć treba? Štoviše, kako pomoći kad osoba u ime slobode odbacuje svaku pomoć, stručnost, savjet mjerodavnih zauzimajući se za slobodu - koju zapravo zloupotrebljava. Sloboda sama za sebe je ništa. Ona je vrijednost tek kad se pretvori u dobar izbor, kad taj izbor donosi dobro samoj osobi i drugim ljudima, kad povećava opće dobro. Sloboda i odgovornost su neodvojive. Ostaje nam, dakle, strpljivost.
Međutim, što napraviti kad osobe same nisu sposobne ili ako to ni ne žele (što je još gore) prepoznati ono što je dobro za njih? Kako ih razuvjeriti da ne čine štetu sebi, drugima kad toga nisu ni svjesni? Zar prisilom? U slučaju kriminala, nasilja nad drugima, otvorenog kršenja pravednog zakona koji štiti opće dobro odgovor je sasvim jasan ali nisu sva područja (pravila) i kršenja istih tako jasna, samorazumljiva. Koliko je ljudi bilo svjesno da npr. komunizam nije bio samo ekonomski neprihvatljiv već i moralno jer je sustavno ugnjetavao ljude gazeći njihova prava i slobode (političke, religiozne, ekonomske, znanstvene...). Kad će ti ljudi postati svjesni njegove neprihvatljivosti? Teško je na to odgovoriti. Dakle, moramo živjeti s tim. Imamo i drugih primjera u kojima se kao društvo ne slažemo u cijelosti pa opet nosimo teret te različitosti i poteškoća povezanih s njom (npr. doprinos i posljedice kockarnica na društvo). Premda i strpljivost kod najupornijih zagovornika dijaloga poznaje granice ne treba je se odreći. Osim strpljivog dijaloga, dakako, svaki praktični vjernik zna da postoji i molitva; molitva za mir, razumijevanje, prosvjetljenje druge osobe. Da, prosvjetljenje jer ne može se riješiti problem koji se ni ne vidi. Uvid i prihvaćanje stanja – oduvijek je predstavljalo polovicu rješenja. Naravno, svaka sličnost ove nemoći s (ne)opravdanošću cijepljenja i kaosom zbog uvođenja covid potvrda sasvim je namjerna.
Prisiliti necijepljene na cijepljenje?
Rješenje navedenog problema (cijepljenja i uvođenja covid potvrda), koji posljednjih dana uzrokuje velike napetosti u društvu, ne nazire se u promjeni mišljenja/ponašanja jer su obje strane tvrdokorne: jedni uporno niječu ozbiljnost covida 19 i ne žele se cijepiti dok drugi niječu imunost preboljelih te i njima nakon šest mjeseci nameću cjepivo premda znanost u relevantnim istraživanjima govori da je preboljelima cjepivo nepotrebno (možda čak i štetno). Rješenje nije ni u prisili necijepljenih koja logikom covid potvrda tj. „postupnog kuhanja žabe u loncu“ priprema dio po dio društva na obvezno cijepljenje što posljedice pandemije uvelike pogoršava, premda Vlasti tvrde da sve čine u cilju ublažavanja posljedica. Navedene covid potvrde utemeljene su na nevjerodostojnim kriterijima te su uzrok velikih nemira i ogorčenja i kod ljudi koji uviđaju korisnost cijepljenja.
Naime, po znanstvenim istraživanjima, koja su nam poznata, nelogično je i znanstveno neopravdano da covid potvrde nakon cijepljenja (drugom dozom) vrijede dvanaest mjeseci premda cjepivo (od nove zaraze po najnovijim istraživanjima) štiti zapravo upola kraće dok je kod preboljenja obrnuto: covid potvrda vrijedi šest mjeseci premda imunitet kod preboljelih puno duže traje. Prema relevantnim istraživanjima, o kojima već mjesecima govore neki vrhunski hrvatski znanstvenici (istaknimo samo neke kao D. Primorac, G. Lauc i M. Marušić) preboljenje covida 19 stvara imunitet koji traje godinama (npr. ljudi koji su preboljeli SARS 2002. i danas imaju imunitet). Sukladno znanstvenim spoznajama sasvim je opravdano stoga da onima koji su preboljeli covid 19 priznamo imunitet a ne da ih prisiljavamo (nelogičnim i diskriminatornim potvrdama) da ga kupuju u dozama pretvarajući tako zapravo cijelo društvo u ovisnike o 'dozama normalnosti' koje određena elita prodaje (kao i testove) masno pritom zarađujući.
Cijepljenje je nepobitno korisno, osobito starijim osobama i rizičnim skupinama, ali mora biti dobrovoljno ističe se u dokumentu Kongregacije za nauk vjere („Bilješka o moralnosti upotrebe nekih anti-Covid-19 cjepiva“), a što su u nedavnoj izjavi ponovili i hrvatski biskupi („Je li cjepivo protiv Covida-19 moralno prihvatljivo?!“). Papa Franjo je u mnogim prilikama isticao kako je cijepljenje dar i konkretan oblik brige za druge ljude (i sebe!) ali i branio načelo dobrovoljnosti cijepljenja. Štoviše, Papa ne samo što je istaknuo moralnu prihvatljivost cijepljenja već je i ustvrdio kako je ono čin ljubavi. Kako stavom tako i vlastitim primjerom cijepljenja papa Franjo (kao uostalom i papa emeritus Benedikt XVI) pomogao je otkloniti eventualne nedoumice i sumnje oko moralnosti cijepljenja prihvaćenim cjepivima protiv covida 19.
Ako se, dakle, rješenje ne nazire u promjeni mišljenja, premda je ona sasvim normalna 'stvar' kod ozbiljnih znanstvenika jer sva nova istraživanja/otkrića mijenjaju dotadašnje spoznaje/stavove, možda je ono tek moguće u vanjskoj a ne u nutarnjoj promjeni/pobjedi (virusa a ne osoba...), dakle, u otklanjanju (koliko je god moguće) opasnosti zbog koje smo kao društvo tako podijeljeni. Drugim riječima, možda bi sve snage trebalo usmjeriti prema tome da stvorimo što učinkovitiji lijek (a ne što veću kontrolu ljudi) a do tada da strpljivo podnosimo jedni druge, tu 'različitost' kojom se tako demokratski ponosimo. Da, strpljivo podnositi jedni druge jer znajući postotak cijepljenih u našem društvu (preko 60% odraslih) i dodajući njima one koji su sigurno preboljeli koronu (serološki testovi pokazali) te imaju imunitet kao i one koji su bili u kontaktu s virusom a to ne znaju (asimptomatski), imamo razloga biti optimisti a ne pesimisti. Zasigurno i cijepljenje trećom dozom, onih koji su se već cijepili, osobito ako spadaju u rizičnu skupinu, ne bi trebao predstavljati veliki problem. Svakako, potrebno je i jeftinijim testovima (na što mnogi znanstvenici već mjesecima upozoravaju) ili čak besplatno testirati sve građane (cijepljene i necijepljene) na svim većim okupljanjima, utakmicama, koncertima, općenito događajima u kojima sudjeluje više desetaka ili stotina ljudi.
Dijalog a ne prisila
Samo dijalog a ne prisila je rješenje. Pouzdanje u liječnike a ne strah od kazne (gubitka posla) je rješenje. Ne smije se odustati od razgovara i nagovaranja argumentima te pribjeći prisili koja je kontraproduktivna te stvara polarizaciju, segregaciju i diskriminaciju. Dijalog razbija informacijske balone u koje se ljudi zatvore postajući nesposobni čuti i razumjeti druge ljude, njihove stavove, strahove. Samo mukotrpni dijalog ulijeva povjerenje, omogućuje razumijevanje i stvara temelje za kompromis, spremnost na zajedničku žrtvu bez koje društvo ne može funkcionirati. To bi u našem slučaju značilo odustati od represivnih mjera koje građane sve više podsjećaju na nedavne totalitarne režime, koji su tražili apsolutnu pokornost u kojoj su prava (pa i život) pojedinca tako malo vrijedila, a tako se često i beskrupulozno kršila. S druge strane, navedeni dijalog i uspostavljeno povjerenje stvara preduvjete za umanjivanje individualizma tj. brige samo za sebe i otvara čovjeka za komunitarnu dimenziju, brigu za druge ljude.
Samo otvarajući se prema drugima, uvažavajući ih oslobađamo se jednostranog narativa koji smo usvojili i postali tako gluhi za druge, nesposobni za kompromis. A društvo bez kompromisa ne može funkcionirati. Kompromis pak nije u simetričnoj podjeli mišljenja većine već u poštivanju i usvajanju mišljenja ljudi koji dublje proniču i bolje poznaju/prosuđuju određenu stvar, fenomen, opasnost. Zdrav razum je neophodan ali i nedovoljan da bi se vršile određene službe. Osim njega potrebne su i neka posebna znanja i vještine. U našem slučaju one su prvenstveno s medicinskog područja i najviše se odnose na epidemiologe i infektologe. Kako bez povjerenja u pilote nema zračnog prometa i bez povjerenja u nastavnike nema obrazovanja, jednako tako i bez povjerenja u liječnike nema izlaza iz ove pandemije ne samo covida 19 već i pandemije straha, nepovjerenja i isključivosti koje nas je kao društvo dobrano zahvatilo. Dok na potonjima možemo i trebamo svi raditi ipak se u ovoj borbi trebamo prvenstveno oslanjati na liječnike i medicinske sestre koji nose i glavni teret pandemije - brigu za bolesnike. Njima zahvalnost i povjerenje a svima nama strpljivost, suradnja i solidarnost bit će dobitna karta za što brži izlazak iz pandemije.
fra Ivica Jurić
Foto: Getty Images