Tomáš Halík: Kršćanstvo u vremenima bolesti

BogoslovPosted by

Naš svijet je bolestan. Pritome ne mislim samo na pandemiju koronavirusa, nego na stanje naše civilizacije. Globalni fenomen pandemije korone čini to još razvidnijim. To je, biblijski kazano, znak vremena.

Mnogi su od nas na početku ove neobične korizme mislili da će ova epidemija uzrokovati samo kratkoročni blackout, smetnju uobičajenim društvenim procesima, i da ćemo sve to nekako prevladati i uskoro se opet moći vratiti u stari modus. Ali to tako neće ići. I bilo bi loše ako bismo se oko toga brinuli. Poslije ovoga globalnoga iskustva svijet neće samo biti isti kao ranije – a vjerojatno i ne bi trebao biti isti.

Normalno je da se u vremenima katastrofe ponajprije zanimamo za materijalne stvari nužne za preživljavanje. Ali i dalje vrijedi: „Ne živi čovjek samo o kruhu!“ Sada je vrijeme da se u obzir uzmu i dublje međuovisnosti ovoga razaranja sigurnosti našega svijeta. Neizbježni proces globaliziranja očigledno je dosegnuo svoj vrhunac: sad se pokazuje globalna ranjivost globaliziranoga svijeta.

Crkva kao poljska bolnica

Koje izazove ova situacija postavlja za kršćanstvo, za Crkvu – kao jednoga od glavnih „globalnih igrača“ – i za teologiju? Crkva bi trebala biti – kako ju je Papa Franjo želio – „poljska bolnica“. Papa ovom metaforom misli da se Crkva u udobnoj „splendid isolation“ ne treba odvajati od svijeta, nego nadilaziti svoje granice i pomagati onima koji su fizički, psihički, socijalno i duhovno ranjeni. Na taj način ona može činiti i pokoru za to što su njezini reprezenti doskora ranjavali ljude, i to one najnezaštićenije. Pokušat ćemo ipak ovu metaforu šire promisliti – i konfrontirati je još dublje s životom.

Ako Crkva treba biti „lazaret“ (bolnica, nap. prev.), onda ona u svakom slučaju treba ponuditi zdravstvene, socijalne i karitativne usluge, kao što je to i činila od početka svoje povijesti.

Crkva bi trebala svakako kao dobra bolnica ispuniti i daljnje zadatke: dijagnozu (prepoznavati „znakove vremena“), prevenciju (imunizirati društva u kojima se šire zli virusi straha, mržnje, populizma i nacionalizma) i rekonvalescenciju (opraštanjem razrješavati traume prošlosti).

Prazne crkve kao znak i poziv

Prošle godine pred Uskrs gorjela je pariška katedrala Notre Dame. Ove godine u Korizmi nema bogoslužja u stotinama tisuća crkvi na svim kontinentima – kao ni i u sinagogama i džamijama. Kao svećenik i teolog promišljam o praznim i zatvorenim crkvama. Vidim ih kao znak Božji i kao poziv. Razumjeti Božji glas u događajima našega svijeta zahtijeva umjetnost duhovnoga razlikovanja, a ona pretpostavlja kontemplativnu distancu prema našim uzbuđenim emocijama i predrasudama, kao i prema projekcijama naših strahova i želja.

U momentima katastrofe oživljuju „spavajući agenti zloga, osvetničkoga Boga“; oni šire strah i pokušavaju za sebe iz ove situacije iskoristiti religiozni kapital. Njihova vizija Boga već je stoljećima voda na mlinu ateizma. U vremenima katastrofa ne tražim Boga koji se kao srditi redatelj skriva iza bine ovoga svijeta, nego ga prihvaćam kao izvor snage, koja djeluje u onima koji u takvim situacijama pokazuju solidarnu i samožrtvujuću ljubav – da, i u onima koji za to nemaju nikakvih „religioznih motiva“. Bog je ponizna i diskretna ljubav.

Ipak se neću kloniti pitanja ne predstavlja li vrijeme praznih i zatvorenih crkva upozoravajući pogled kroz dalekozor u razmjerno blisku budućnost: tako bi to moglo izgledati za nekoliko nekoliko godina u najvećem dijelu našega svijeta. Nismo li već dovoljno upozoreni razvojem situacije u mnogim zemljama, u kojima je prazno ili zatvoreno sve više crkava, samostana i bogoslovija? Zašto smo toliko dugo za ovaj razvoj odgovornima činili vanjske utjecaje („cunami sekularizma“) i nismo željeli ozbiljno uzeti činjenicu da jedno daljnje poglavlje kršćanstva ide svome kraju, i da je zbog toga nužno se pripremiti za sljedeće?

Možda ovo vrijeme praznih crkava simbolički ukazuje Crkvama na njihovu skrivenu prazninu i na moguću budućnost koja bi mogla nastupiti, ako ozbiljno same ne pokušaju pokazati svijetu potpuno drukčije lice kršćanstva. Prečesto smo na to ukazivali da se „svijet“ (drugi) mora obratiti, umjesto što smo ukazivali na naše vlastito „obraćenje“ – i to ne samo na „poboljšanje“, nego na preokret od statičnoga „biti kršćanin“ prema dinamičnome „kršćanin postajati“.¨

Kad je Crkva u srednjem vijeku u velikom broju provodila kazne interdikta i slijedom toga „generalnoga štrajka“ cjelokupnoga crkvenoga aparata u mnogim regijama nije bilo bogoslužja niti dijeljenja sakramenata, počeli su ljudi tražiti osobni odnos s Bogom, „golu vjeru“ – laička bratstva i mistika doživjeli su veliki procvat. Ovaj uzlet mistike sigurno je pridonio nastanku reformacija, kako Lutherove tako i Calvinove, ali i katoličke reformacije, a koja je bila povezana s isusovcima i španjolskom mistikom. Možda bi i danas ponovno otkrivanje kontemplacije moglo nadopuniti „sinodalne putove“ prema novom reformskom koncilu.

Poziv na reformu

Možda bismo trebali sadašnji post od bogoslužja i crkvenoga djelovanja prihvatiti kao kairos, kao vrijeme prigode za zastajanje i temeljito promišljanje pred Bogom i s Bogom. Uvjeren sam da je došlo vrijeme u kojem se treba razmisliti kako se treba dalje ići na putu reforme, o čijoj nužnosti govori papa Franjo: nije u pitanju niti pokušaj povratka u svijet kojega više nema, niti ostanak samo na vanjskim reformama struktura, nego zaokret prema srži evanđelja, „put u dubinu“.

Ne vidim sretnoga rješenja u tome da se za vrijeme zabrane javnih bogoslužja prebrzo snalazimo s umjetnim zamjenskim sredstvima u formi televizijskih prijenosa svetih misa. Zaokret prema „virtualnoj pobožnosti“, prema „hrani iz daljine“ i klečanje pred ekranom u stvarnosti su čudna stvar. Možda bismo trebali ozbiljnije prihvatiti istinu Isusovih riječi: „Gdje je dvoje ili troje u moje ime sabrano, ja sam među njima.“

Jesmo li zaista mislili da možemo manjak svećenika u Europi riješiti uvozom „rezervnih dijelova“ iz prividno neiscrpivih skladišta u Poljskoj, Aziji i Africi, da bi mašineriju Crkve održali u pogonu? Sigurno je da ozbiljno treba uzeti impulse Sinode za Amazoniju, ali i stvoriti veći prostor za službu laika u Crkvi; ne smijemo zaboraviti da je Crkva u mnogim područjima stoljećima preživjela bez svećenika.

Možda je ovo „iznimno stanje“ samo smjernica prema novoj formi Crkve, o čemu je već u povijesti bilo presedana. Uvjeren sam da bi se naše kršćanske zajednice, župe, kolegiji, crkveni pokreti i redovničke zajednice trebali približiti idealu iz kojega su nastali europski univerziteti: biti zajednica učenika i učitelja, škola mudrosti u kojoj se istina traži slobodnim disputama i dubokom kontemplacijom. Iz takvih otoka duhovnosti i dijaloga može proizaći ozdravljujuća snaga za bolesni svijet.

Kardinal Bergoglio je dan prije svoga izbora za Papu citirao jednu rečenicu iz Otkrivenja: Krist stoji na vratima i kuca. Dodao je: Danas pak Isus kuca iz nutarnjega prostora Crkve i želi izaći van. Možda je to upravo učinio.

Gdje je Galileja našega vremena?

Godinama promišljam o poznatome tekstu Friedricha Nietzschea o „ludom čovjeku“ (luđaku, jedinome komu je dopušteno kazati istinu) koji naviješta „mrtvoga Boga“. Poglavlje završava time da je taj „ludi čovjek“ otišao u crkve da bi tamo svirao „Requiem aeternam Deo“ i pitao: „Što su još crkve, ako nisu grobovi i nadgrobni spomenici Božji?“ Priznajem da me već dugo vremena različiti oblici Crkve podsjećaju na hladne i raskošne nadgrobne spomenike mrtvoga Boga.

Ove će godine na Uskrs mnoge naše crkve vjerojatno biti prazne. Na nekom od tih mjesta čitat ćemo evanđelje o praznom grobu. Kad nas praznina crkve podsjeti na prazni grob, ne trebamo prečuti glas odozgor: „On nije ovdje. Uskrsnuo je. Ide pred vama u Galileju.“

Poticaj za meditaciju o ovomu čudnom Uskrsu mogao bi glasiti: Gdje je ova Galileja današnjice, gdje možemo susresti živoga Krista? Sociološke nam studije govore da je u našemu svijetu sve manje „udomljenih“ (kako onih ljudi koji se identificiraju s nekom tradicionalnom formom religije, tako i pripadnika dogmatskoga ateizma), a sve više „tražitelja“. K tomu još raste broj „apateista“ – ljudi koji su ravnodušni kako prema religioznim pitanjima, tako i prema tradicionalnim odgovorima.

Glavna razdjelnica ovdje nije više između onih koji se smatraju vjernicima i onih koji se smatraju nevjernicima. „Tražitelja“ ima kako među vjerujućim (to su oni za koje vjera nije „steknuto vlasništvo“, nego prije „put“), tako i među „nevjerujućim“ koji odbijaju religiozne predodžbe koje im njihova okolina predlaže, ali koji ipak osjećaju čežnju prema izvoru koji može utažiti njihovu žeđ za smislom. Uvjeren sam da je ova „Galileja današnjice“, kamo se treba ići da se potraži Boga koji je nadišao smrt, svijet tražitelja.

Traženje Krista u svijetu tražitelja

Teologija oslobođenja poučava nas da Krista treba tražiti na rubu društva: nužno je također tražiti ga i kod ljudi koji su u Crkvi marginalizirani; kod onih koji „ne idu s nama“. Ako želimo kao Isusovi učenici tamo nastupiti, morat ćemo najprije sa strane odložiti mnoge stvari.

Morat ćemo odložiti svoje dosadašnje predodžbe o Kristu. Uskrsli je po iskustvu smrti radikalno promijenjen. Kako čitamo u evanđeljima, ne mogu ga odjedanput prepoznati ni njegovi bližnji i ljubljeni. Ne moramo baš u sve vjerovati što nam je predano. Možemo na tome opstojati da želimo dotaknuti njegove rane. Gdje ćemo ga uostalom s dobranom sigurnošću susresti danas ako ne baš u ranama svijeta i u ranama Crkve, u ranama tijela, koje je on na sebe uzeo?

Morat ćemo sa strane odložiti i naše prozelitističke namjere. Ne možemo u svijet tražitelja stupiti s namjerom da ih se što brže „obrati“ i ušanči u postojeće institucionalne i mentalne granice naših Crkava. I sam Isus, koji je tražio „izgubljene ovce doma Izraelova“, nije ih uvodio u postojeće strukture tadašnje židovske religije. Znao je da se novo vino lijeva u nove mješine.

Želimo iz blaga tradicije koja nam je povjerena uzeti kako nove tako i stare stvari, a da bismo ih učinili sastavnim dijelom dijaloga s tražiteljima; dijaloga u kojemu jedni od drugih možemo i trebamo učiti. Moramo učiti da granice našega razumijevanja Crkve radikalno proširimo. Više nije dovoljno da u hramu Crkve velikodušno otvorimo „predvorje za pogane“. Gospodin je već „iznutra“ pokucao i već je izašao vani – i naša je zadaća da ga tražimo i da ga slijedimo. Krist je prošao kroz ona vrata koja smo zaključali iz straha od drugoga, prošao je kroz zid iza kojega smo se utvrdili, otvorio nam prostor od čije širine i dubine nas hvata vrtoglavica.

Već na početku svoje povijesti doživjela je rana Crkva, sastavljena od Židova i pogana, razorenje hrama, u kojem je Isus molio i poučavao svoje učenike. Tadašnji Židovi pronašli su za to hrabar i kreativan odgovor: oltar razorenoga hrama zamijenio je stol judejske obitelji, propise o žrtvovanju zamijenile su odredbe o privatnoj i zajedničkoj molitvi, žrtve paljenice i krvne žrtve nadomjestile su žrtve usana, sjećanja i srca, molitva i proučavanje Pisma.

Otprilike u isto vrijeme svoj je novi identitet tražilo i mlado kršćanstvo, protjerano iz sinagoge. Židovi i kršćani su naučili na ruševinama tradicija iznova čitati i izlagati Zakon i Proroke. Nismo li i mi u našemu sadašnjem vremenu u sličnoj situaciji?

Bog u svim stvarima

Kada je na pragu petoga stoljeća pao Rim, mnogi su imali za to spremno objašnjenje: za pogane pad Rima bio je kazna bogova za prihvaćanje kršćanstva; a za kršćane bio je njegov pad kazna Božja za onaj Rim koji još nije prestao biti babilonska bludnica.

Sveti je Augustin odbio oba tumačenja: u ovo prijelomno doba razvio je on svoju teologiju vječne borbe dviju država (civitates): i to ne kršćana i židova, nego između dviju „ljubavi“ koje nastanjuju ljudsko srce: samoljublja, kojoj transcendencija ostaje zatvorena (amor sui usque ad contemptum Dei) i ljubavi, koja se razdaje i tako nalazi Boga (amor Dei usque ad contemptum sui).

Ne zaziva li i današnje vrijeme civilizacijskih promjena jednu novu teologiju sadašnje povijesti i novo razumijevanje Crkve?

„Znamo gdje Crkva jest, ali ne znamo gdje ona nije“, naučavao je pravoslavni teolog Evdokimov. Možda bi riječi o katolicitetu i ekumenizmu, izrečene na posljednjem Koncilu, trebale dobiti novi i dublji sadržaj: došlo je vrijeme za širi i dublji ekumenizam, za hrabro „traženje Boga u svim stvarima“.

Ovu Korizmu praznih i utišanih crkava možemo svakako prihvatiti samo kao kratki provizorij, kojega ćemo uskoro zaboraviti. Možemo je, međutim, prihvatiti i kao kairos – kao vrijeme šanse „da siđemo u dubine“ i da tražimo novi identitet kršćanstva u svijetu koji se pred našim očima radikalno mijenja. Sadašnja pandemija zasigurno nije jedina globalna prijetnja koja pogađa ili će pogoditi naš svijet.

Prihvatimo nadolazeće uskrsno vrijeme kao poziv na novo traženje Krista. Ne tražimo živoga među mrtvima. Tražimo ga hrabro i postojano i ne dajmo se zavarati time što nam se može učiniti i strancem. Prepoznat ćemo ga u njegovim ranama, u njegovu glasu, kad nas prijateljski oslovi, u njegovu duhu koji donosi mir i tjera svaki strah.

Tomáš Halík (1948) je profesor sociologije na Karlovu Sveučilištu u Pragu, predsjednik je Češke kršćanske Akademije i župnik studentske župe u Pragu. U vrijeme komunizma djelovao je u tzv. „podzemnoj Crkvi“. Dobitnik je Templetonove nagrade i počasni doktor Univerziteta Oxford. Tekst objavljen na www.theologieundkirche.de (pristupljeno 4. travnja 2020). S češkoga na njemački jezik preveo Markéta Barth.

S njemačkoga preveo fra Franjo Ninić