Posted by Mnogi ljudi kaži da im je u njihovim životnim problemima najteža neizvjesnost. Ona je teža i od same patnje koja se podnosi u različitim životnim nevoljama, jer neizvjesnost je strah da ono što nas muči na kraju neće završiti dobro. Istina je da su mnogi životni problemi teški i da je svaka muka mučna, ali gledano iz perspektive vjernika, neizvjesnosti o konačnom ishodu svega nema. Sve će završiti dobro. Kako to možemo reći? Je li to lažna utjeha sebi i drugima ili je to autentični stav vjere? S tim pitanjima u mislima promotrimo tijek Isusove muke i smrti iz perspektive prvoga dana njegova Velikog tjedna.
Prvoga dana tjedna svoje muke i smrti Isus je svečano ušao u Jeruzalem jašući na magaretu. To u biblijskoj simbolici predstavlja pobjedonosnoga kralja koji donosi mir. Već to bi moglo biti dosta da izvučemo zaključak. Isusov svečani mesijanski ulazak u Jeruzalem najavljuje da će on iz onoga što slijedi izići kao pobjednik. To ne znači da će Isusova muka i smrt biti samo prividna. Njegova muka i smrt bit će stvarna i teška. U Maslinskom vrtu Isus će biti u takvoj tjeskobi da će moliti Oca da ga, ako je moguće, mimoiđe ta čaša. Ali će okrijepljen u molitvi ipak čašu muke ispiti dokraja i proživjeti redom sve ono što je putem prema Jeruzalemu više puta naviješćivao svojim učenicima: bit će predan, osuđen, izrugan, izbičevan i razapet, ali će treći dan uskrsnuti!
Zato na Cvjetnicu, prvi dan tjedna njegove muke izvještaj o Isusovoj muci i smrti čitamo s otvorenim pogledom prema njegovu uskrsnuću.
Ove godine čitamo Muku Gospodina našega Isusa Krista po Mateju, koja počinje Judinom izdajom, a završava postavljanjem straže na Isusov grob „da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: 'Uskrsnuo je od mrtvih!'.“ (Mt 27,66). U taj okvir smještena je prava drama u kojoj se na strahovit način očituju različiti Isusovi odnosi, među kojima su posebno bolni trenuci izdaje i zataje sa strane njegovih učenika. Isusovi protivnici, gotovo bez ikakva truda, nalaze saveznika u jednome od Dvanaestorice, Judi Iškariotskom, iz čijeg života s Isusom i ostalim učenicima do ovoga trenutka nije zabilježen ni jedan značajan detalj.
Ne znamo ništa o tome kako je on doživljavao i shvaćao sve ono što je Isus činio i govorio u Galileji i u Jeruzalemu. Možda Isus nije ispunio njegova očekivanja? U kojem se trenutku razočarao? Ako se razočarao, zašto nije jednostavno ostavio Isusa? Zašto ga je izdao onima koji su ga htjeli smaknuti? Mnoga pitanja ostaju otvorena, ali znamo da se Juda u jednom trenutku pokazao voljnim da za trideset srebrenjaka pomogne glavarima Isusa uhvatiti. Iz toga ostaje strašan zaključak da je iz svoga odnosa s Isusom htio izvući kakvu-takvu korist. Ali kasnije se pokajao i u očaju sam sebi oduzeo život.
Dok je Juda tražio priliku da Isusa preda, ostali učenici pripremaju sve potrebno za pashalnu večeru, ni ne misleći da je prava Pasha koja će bit žrtvovana zapravo njihov učitelj. Za večerom Isus prokazuje svoga izdajicu, a potom, na putu prema Maslinskom vrtu, govori i kako će se ostali učenici ponijeti prema njemu. Petar će ga zatajiti, a svi se sablazniti. Ali i u tom trenutku Isus opet navješćuje svoje uskrsnuće govoreći učenicima, da će kada uskrsne ići pred njima u Galileju.
U tom kontekstu izdaje, zataje, sablazni i razočarenja na posljednjoj se večeri događa jedan čin koji će do danas ostati glavni model zajedništva Isusovih učenika. Ustanovljuje se sakrament ueharistije. Isus uzima kruh i kaže "ovo je moje tijelo", a onda vino i kaže "ovo je moja kr"v, te daje svojim učencima da jedu i piju. Matej doduše ne navodi riječi „ovo činite meni na spomen“ (kao Lk 22,18), ali rečenicom „ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“ (Mt 26,29) pokazuje da to blagovanje Isusova tijela i krvi, jamči obnovu i vječnost njihova zajedništva, koje će biti privremeno prekinuto kada Isus bude uhvaćen u Maslinskom vrtu, a potpuno obnovljeno nakon njegova uskrsnuća.
Židovsko veliko vijeće traži lažne svjedoke, a Pilat, premda zna da su optužbe lažne, iz straha se ne ponaša dosljedno svome uvjerenju. Podliježe ucjeni i predaje nevina čovjeka da se izbičuje i razapne. Rimski vojnici okrutno se zabavljaju sa svojom žrtvom. Ruganje i ismijavanje nastavlja se i kada su ga razapeli na križ. Matej ističe da su mu se, mašući glavom rugali čak i prolaznici i s njime razapeti razbojnici. Ruganje je najgori stav koji čovjek može imati prema drugom čovjeku. Isus prolazi i kroz to iskustvo.
U svemu tome, kako se opis Isusove muke i smrti približava kraju, sve više u prvi plan izbija grupa žena za koje odjednom saznajemo da su ga pratile cijelim putem iz Galileje. U Isusovoj muci u kojoj trijumfira ljudska destruktivna moć, žene se slika jedne druge ljudskosti. Čak je i Pilatova žena nakon jednog nemirnoga sna poručila svom mužu da pusti pravednog Isusa. Nemoćne da išta učine kako bi zaustavile zlo, žene čine ono najviše što mogu. Isusa prate do kraja i blizu su mu u njegovim patnjama.
Na križnom putu Isus očigledno nema dovoljno snage da sâm nosi križ pa vojnici prisiljavaju nekoga Šimuna iz Cirene da mu pomogne. Možemo samo zamisliti kako ga je Isus u tom trenutku pogledao. Matejev izvještaj ne donosi taj detalj. Čini se da mu je važnije jednostavno reći to kako se u Isusovoj muci sada pojavljuju osobe koje do tada nisu bile u prvom planu i te ga skrovite osobe, a ne dvanaestorica, prate i pomažu mu. Tako će se na kraju pojaviti i do tada nepoznati Isusov učenik Josip iz Arimateje, koji se odvažio pred svima učiniti Isusu posljednje djelo milosrđa. Položio je Isusa u svoj novi grob isklesan u stijeni i na nj dokotrljao kamen.
Sad se prisjetimo kako je u opisu Isusove smrti već najavljeno da će taj kamen biti otkotrljan. Evanđelist Matej kaže kako se u času njegove smrti potresla zemlja, raspukle pećine i otvorili grobovi iz kojih su nakon Isusova uskrsnuća izišli mnogi mrtvi i pokazali se mnogima u Svetom gradu. Tu nadpovijesnu scenu treba razumjeti kao još jedan u nizu navještaja Isusova uskrsnuća, a ovaj put i uskrsnuća svih mrtvih. A posljednji navještaj Isusova uskrsnuća paradoksalno izriču oni koji su odlučili da ga ubiju, to jest glavari svećenički i farizeji. Oni dolaze Pilatu i kaže mu da na Isusov grob postavi stražu, kako učenici ne bi ukrali njegovo tijelo pa rekli da je uskrsnuo. Pilat im je odrješito rekao neka stražu postave sami. Oni su to učinili, i tako su osiguravši grob da nitko ne ukrade Isusovo tijelo, i ne htijući osigurali dokaz da Isusovo tijelo nije ukradeno, nego da je doista uskrsnuo.
Vidjeli smo kako je Matejev izvještaj o Isusovoj muci i smrti od početka do kraja prožet navještajem njegova uskrsnuća. To je čak i sama Isusova smrt. Svojom mukom Isus se solidarizirao sa svim patnicima u ljudskoj povijesti, a svojom smrću i silaskom u grob Isus, utjelovljeni Sin Božji, stupio je u zajedništvo i s onim dijelom čovječanstva koje je umrlo sve od postanka svijeta da bi ga povukao sa sobom u novi život, a on sam bio „uzvišen nad svakim imenom, te se pred njim prignulo svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika“ (usp. Fil 2, 9-10).
fra Domagoj Runje