Posted by
Govorenje o Bogu pretpostavlja razgovor s Bogom. Teško da bismo mogli vjerovati nekome koji nam priča o osobi sa kojom u životu nije prozborio niti riječ. Zamislite teologa koji ne moli. Ma kakve učene članke pisalo i ma kako zlatousto zborilo o otajstvima vjere, to je žaljenja vrijedno stvorenje. Takav je nalik ljubavniku koji čitav svoj život piše ljubavna pisma samome sebi, iako si utvara da je pred njegovim zaljubljenim očima netko Drugi. Razgovor s Bogom nije kao kad pričamo s čovjekom, pa polovicu istine sačuvamo za sebe a laž omotamo u privlačan ovoj, u ono što mislimo da bi drugi htjeli čuti o nama ili o sebi samima.
Molitva zahtijeva golotinju duše, baš kao što ljubavni odnos svoj vrhunac nalazi u združenosti obnaženih tijela. Golotinja duše nije sram ni opscenost već pouzdanje, veličanstveni čin osobe koja se dariva u iskrenosti. Otvoreno i bez pridržaja. Teolog bi prije svega trebao izložiti svoju dušu Bogu a potom izlagati svoje riječi ljudima. Svi veličanstveni zaključci istinskih teologa su izmoljeni. U suprotnome su izmišljeni, prepisani, preuzetni, prijetvorni, krivotvoreni… Bez obzira koliko ih se često navodilo i spominjalo to su učena govorenja o Nepoznatome. Kao o nekom strancu o kojem se samo čulo ili pročitalo, daleko od svakog iskustva i susreta, još dalje od življenja u Njemu.
Bogoslov je čovjek koji učinke milosti pretače u riječi. Sa skromnom sviješću da će dosta toga ostati neizrečeno a ono iskazano biti nedovoljno. Teologu njegova pamet stvara neprilike ukoliko mu uho i srce ne rade svoj posao. Molitvene riječi, od kojih žive njegova umovanja, nisu fetiši kojima Boga, koji nas uvijek sluša pa čak i onda kad mu ništa ne govorimo, tjeramo da nas posluša. To su naši vapaji koji nas nukaju da slušamo Boga u poslušnosti jer Njegove riječi počinjemo razumijevati tek onda kad ih pokušamo živjeti. U suprotnome, to su samo, kako bi rekao Hamlet, riječi, riječi, riječi. Teolog molitvu koristi ukoliko ju ne iskorištava. Bog „zna što nam treba“ (Mt 6,8) i zato je naivno u jednosmjernoj komunikaciji nabrajati prošnje kao apele za pomoć Onome koji bolje od nas samih zna tko smo i zašto smo nekim čudom uopće tu. Molitvu uvijek treba započeti sa ispoviješću onoga što mi jesmo i što činimo - pred Bogom. Ne radi Njega već poradi nas samih. Valja se sučeliti sa samim sobom prije no što se obratimo Bogu. Pred Lice se dolazi uprljan, jadan i potrebit. Odlazi se kao čist, veseo i obdaren.
Govoriti o Bogu može samo onaj koji je odgovorio Bogu. Nisu posrijedi pitanja ni testovi već temeljni poziv koji svatko od nas u dubini sebe sanja. Poziv na ljubav. Govoriti o Bogu znači odgovoriti Bogu. I u svjetlu tog ishodišnog odgovora svaki dan, ma kako težak ili lagodan bio, Njemu govoriti sve, od nebitne sitnice do nama najvažnije stvari. Jer pred Tajnom nema tajni.
Lako je naučiti teologiju. Teško je moći moliti da nam teologija ne izgleda samo kao naučena stvar, puko umijeće. Pričati o Bogu i nije neki zanat. Ali živjeti Boga zbilja je božanska stvar.
Urlich Tussling
Foto: bazilika sv. Franje u Asizu