Strpljenje s Bogom

BogoslovPosted by
       S ateistima se slažem u mnogim stvarima, gotovo u svemu – osim u njihovom uvjerenju da nema Boga. Na šarolikom i bučnom trgu religija našeg vremena, što se tiče moje kršćanske vjere, imam ponekad dojam da sam bliže skepticima i ateističkim ili agnostičkim kritičarima religije nego nečemu što se na tome trgu tako nametljivo nudi. U ateista određenihobilježja mogu razumjeti njihov osjećaj odsutnosti Boga u svijetu. Njihovo tumačenje toga osjećaja smatram, međutim, prenagljenim – naime, izrazom nestrpljivosti.
       Božja šutnja i njegova daljina koja stvara tjeskobu pritišću često i mene. Da se na temelju ambivalentnog karaktera svijeta, kao i mnogih paradoksa života, Božja skrovitost može protumačiti tvrdnjama “Nema Boga” ili “Bog je mrtav” , dobro mi je poznato.

       Poznato mi je , međutim, i jedno drugo tumačenje, jedan drugi stav prema “odsutnome Bogu”. Poznajem tri (međusobno duboko povezane) vrste strpljenja s obzirom na Božju odsutnost: to su vjera, nada i ljubav. Da, glavnu razliku između vjere i ateizma vidim u strpljenju.  Ja sam uvjeren da sazrijevanju u vjeri pripada i to da se izdrže trenuci – nekada čak duga vremenska razdoblja – u kojima izgleda da je Bog krajnje daleko i da ostaje skriven. Ono što je očito i dokazivo ne treba vjere; ona nije potrebna u svjetlu nepokolebljivih sigurnosti koje su dostupne našem razumu, našoj fantaziji ili našim osjetilnim iskustvima. Vjera je upravo za one trenutke sumraka, višeznačnosti života i svijeta kao i za noć i zimu Božje šutnje. Ona nije tu kako bi utažila našu žeđ za izvjesnošću i sigurnošću, već da nas pouči kako živjeti s tajnom.

Vjera i nada su izraz našeg strpljenja upravo u takvim časovima – jednako kao i ljubav: ljubav bez strpljenja nije prava ljubav. Mogao bih kazati da to jednako vrijedi za “zemaljsku” ljubav kao i za “ljubav prema Bogu” kada ne bih znao da postoji samo jedna ljubav, jedna u svojoj najvlastitijoj biti, nepodijeljena i nedjeljiva.

Tomáš Halík, Strpljenje s Bogom